Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-957/22 (D. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-957/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-957/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dobroslav Kajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dobroslav Kajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 U 012352 19 Uvp od 11. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dobroslav Kajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 012352 19 Uvp od 11. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 012352 18 U od 21. januara 2019. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 05-3-2-987/2018 od 18. oktobra 2018. godine i Rješenja Službe za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 06-30- 298/18-2 od 8. maja 2018. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa od 8. maja 2018. godine je odlučeno o provođenju promjena u katastarskom operatu koji se vodi kod te službe, na način da je umjesto apelenta, kao dosadašnjeg korisnika, odnosno, posjednika nekretnina pobliže označenih u izreci, upisan kupac istih, D. T., na osnovu pravosnažne sudske odluke, rješenja o dosudi Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 16. maja 2017. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja od 8. maja 2018. godine, drugostepeni organ je rješenjem od 18. oktobra 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnijetoj protiv rješenja od 18. oktobra 2018. godine, Kantonalni sud je presudom od 21. januara 2019. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 21. januara 2019. godine, Vrhovni sud je presudom od 11. novembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je 9. marta 2018. godine podnositelj zahtjeva (D. T.), kao kupac predmetnih nekretnina u postupku javne prodaje, prvostepenom organu podnio zahtjev za provođenje promjene posjednika na predmetnim nekretninama u katastarskom operatu, na osnovu pravosnažne sudske odluke – rješenja Općinskog suda od 16. maja 2017. godine o dosudi predmetnih nekretnina kupcu D. T., a koje je donijeto u izvršnom postupku koji je sproveden na osnovu rješenja o izvršenju tog suda od 30. novembra 2005. godine. Nadalje, da je prvostepeni organ nakon razmatranja predmetnog zahtjeva i priloženog rješenja o dosudi, utvrdio da je u navedenom rješenju pogrešno označen broj posjedovnog lista u koji su nekretnine upisane, nakon čega je D. T. u toku upravnog postupka pred prvostepenim upravnom organom zatražio od Općinskog suda da ispravi grešku. Općinski sud je donio zaključak od 28. februara 2018. godine o ispravci navedenog rješenja o dosudi (koji čini njegov sastavni dio), nakon čega je prvostepeni organ donio osporeno rješenje od 8. maja 2018. godine, kojim je usvojen zahtjev za provođenjem traženih promjena na osnovu člana 60. stav (2) u vezi sa članom 12. Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud istakao da je navedeni zaključak o ispravci donijet u skladu sa članom 195. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da se ispravka presude vrši rješenjem, u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojim je propisano da se u izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZPP-a, ako tim zakonom nije drugačije određeno. U vezi sa navedenim, pošto su odluke koje se u parničnom postupku donose presude i rješenja, a u izvršnom rješenja i zaključci, te s obzirom da se ispravka presude vrši rješenjem, to se rješenje u izvršnom postupku može ispraviti zaključkom protiv kojeg nije dopušten pravni lijek. Vrhovni sud je dalje ukazao na odredbu člana 60. stav (2) Zakona o premjeru i katastru zemljišta kojom je propisano da se promjene korisnika u katastarskom operatu provode na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kao i na osnovu ugovora ovjerenog kod suda. Također, da je odredbama člana 12. istog Zakona utvrđena obaveza sudova i drugih državnih organa da u svojim aktima, kojim rješavaju o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na nekretninama, nekretnine označavaju prema podacima premjera i katastra zemljišta odnosno podacima upisanim u važećoj katastarskoj evidenciji. Ako odluke sudova i drugih državnih organa ne sadrže podatke važeće katastarske evidencije, nepotpune su i neprovodive u katastarskom operatu, a da bi bile provodive potrebno ih je na odgovarajući način dopuniti. S tim u vezi je Vrhovni sud zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje konkretnom slučaju nepravilno primijenio citirane odredbe Zakona o premjeru i katastru zemljišta. Naime, apelant do dana donošenja osporenih rješenja i okončanja predmetnog upravnog spora, nije dostavio upravnim organima i prvostepenom sudu valjan dokaz - sudsku odluku nadležnog suda da je navedeno rješenje o dosudi stavljeno van snage, a niti da je zaključak o ispravci u suprotnosti sa istim rješenjem i navedenim podacima o predmetnim nekretninama upisanim u katastarskom operatu. Konačno, da su prvostepeni sud i upravni organi pravilno zaključili da takvo rješenje sa navedenim zaključkom predstavlja valjan pravni osnov za upis traženih promjena posjednika predmetnih nekretnina u katastarskom operatu, te da se navedena pravosnažna sudska odluka Općinskog suda, a niti zaključak o ispravci iste, ne mogu pobijati u predmetnom upravnom postupku, jer se radi o pitanjima iz sudske nadležnosti.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj situaciji proizvoljno primijenjene odredbe člana 195. ZPP-a, a u vezi sa članom 21. ZIP-a, te navodi da se predmetno rješenje o dosudi nije moglo ispraviti zaključkom, već isključivo rješenjem.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe pozitivno-pravnih propisa, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić