Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-442/22 („KOPEX DODIG“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javne nabavke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-442/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-442/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „KOPEX DODIG“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „KOPEX DODIG“ d.o.o. Čitluk protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 174797 21 Pž 2 od 24. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „KOPEX DODIG“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 174797 21 Pž 2 od 24. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 174797 20 Ps 2 od 28. maja 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se ponište Obavijest tuženog (Javno preduzeće „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar) o rezultatima nabavke putem javnog konkursa od 22. decembra 2015. godine i odluka Uprave tuženog od 17. decembra 2015. godine, te da se obaveže tuženi da, na ime naknade štete, izgubljene dobiti za LOT 1, isplati apelantu iznos od 24.091,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je tuženi 17. novembra 2015. godine, u Večernjem listu BiH, raspisao javni konkurs za radove na održavanju vlastite mreže u određenim opštinama, te da se na navedeni konkurs prijavio i apelant, kao i da je kao najpovoljniji ponuđač izabrano društvo „Kiper“ d.o.o. Mostar (za LOT 1 i za LOT 2). Takođe, da je cjelokupnu konkursnu proceduru provodila i izbor obavila Komisija tuženog za javne nabavke u skladu s vlastitim Pravilnikom o javnim nabavkama (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz novembra 2014. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su detaljni uslovi učešća na konkursu propisani Pravilnikom, te da je odredbama tačke 3.2.3. stav 2.a) tenderske dokumentacije propisano da će se ocjena profesionalne i tehničke sposobnosti dobavljača obaviti na osnovu Liste glavnih isporuka robe koje su predmet ponude u posljednje tri godine, s ukupnim vrijednosnim iznosima, datumima i primaocima, uz osiguranje dokumenata u formi potvrda o izvršenim uslugama koje su izdali primaoci ili, izuzetno, ako se takve potvrde ne mogu dobiti iz razloga na koje dobavljači usluga ne mogu uticati, samo uz izjavu dobavljača o izvršenim uslugama. Nadalje, da je odredbama tačke 3.3. tenderske dokumentacije propisano da će ponude koje nisu sačinjene u skladu s tenderskom dokumentacijom biti odbačene kao neprihvatljive, dok je odredbama tačke 4. iste dokumentacije propisano da će se ugovor dodijeliti ponuđaču koji dostavi tehnički prihvatljivu ponudu sa najnižom cijenom. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelantova ponuda za LOT 2 ocijenjena nekvalifikovanom, jer obrazac cijena ponude nije ispravno popunjen, kako je propisano tačkom 3.3. konkursne dokumentacije, dok za LOT 1 apelantova ponuda nije bila najpovoljnija u odnosu na druge kvalifikovane ponuđače, odnosno ponuda apelanta je bila drugorangirana. Naime, tuženi je apelantovu ponudu za LOT 1 cijenio potpuno urednom, ali je prihvatio ponudu društva „Kiper“ d.o.o. Mostar zato što je njegova cijena bila povoljnija, odnosno niža, od cijene koju je ponudio apelant. U odnosu na navode apelanta da je za LOT 1 izabran ponuđač koji nije ispunjavao uslove iz konkursne dokumentacije, Kantonalni sud je naveo da najpovoljniji ponuđač nije dostavio Listu glavnih isporuka robe u zadnje tri godine, ali da je dostavio Potvrdu o izvršenim radovima koju je izdao tuženi (kojom tuženi potvrđuje da je navedeno društvo zadovoljavajuće izvelo radove po ugovorima u vezi izvođenja građevinskih i montažerskih radova za održavanje pristupnih mreža na određenim područjima, u kojoj su navedena četiri konkretna ugovora sa vrijednostima izvedenih radova po svakom ugovoru i napomenom da se potvrda izdaje u svrhu učešća na tenderu). Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je izabrani ponuđač dostavio potvrdu tuženog koja u sebi sadrži sve tražene uslove iz tačke 3.2.3. tenderske dokumentacije, pa prihvaćanjem iste, prilikom izbora najpovoljnijeg ponuđača, tuženi nije povrijedio Pravilnik, odnosno na opisani način nije pogodovao izabranom ponuđaču, nego je provodio propisana pravila predmetnih javnih nabavki. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju tuženi izdao potvrdu o izvršenim uslugama, pa nije bilo potrebe da dobavljač uz takvu potvrdu dostavlja i Listu glavnih isporuka robe u zadnje tri godine, upravo onako kako je to propisano tačkom 3.2.3. tenderske dokumentacije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je ponuda izabranog ponuđača morala biti eliminisana iz predmetnog postupka javne nabavke jer taj ponuđač nije postupio u skladu s traženim uslovima iz predmetne tenderske dokumentacije. Naime, nije dostavio listu glavnih isporuka robe koje su predmet javne nabavke, kako je to zahtijevano tačkom 3.2.3. tenderske dokumentacije. Nadalje ističe da su redovi sudovi paušalnim i proizvoljnim tumačenjem materijalnih propisa izveli pogrešan zaključak (da je potvrda tuženog koju je izabrani ponuđač dostavio dovoljna, odnosno da nije bilo potrebe da dobavljač uz takvu potvrdu dostavlja i Listu glavnih isporuka robe) čime je apelant u suštini ostao bez mogućnosti pristupa sudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić