Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-470/22 (H. G., M. G. i S. G.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-470/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-470/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hašim Grbo i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hašim Grbo, Mejra Grbo i Sabira Grbo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 410384 18 Gž od 19.
oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hašim Grbo, Mejra Grbo i Sabira Grbo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dragan Kramar advokat iz Ilidže, podnijeli su 8. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 410384 18 Gž od 19. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 410384 14 P od 2. februara 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca (Dž.G.) da se obavežu apelanti da mu predaju u posjed nekretnine pobliže označene predmetnom presudom, te da mu isplate određeni novčani iznos na ime ostvarene dobiti od ulaganja u porodični biznis (stav I izreke presude). Obavezan je tužilac da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.076,00 KM (stav II izreke).
3. Odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 2. februara 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 410384 18 Gž od 19. oktobra 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je obavezao tužioca da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 1.284,25 KM (umjesto iznosa od 5.076,00 KM), dok je u preostalom dijelu žalbu tužioca odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude, u dijelu kojim je preinačena odluka prvostepenog suda o troškovima predmetnog postupka, Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tužioca u odnosu na odluku o troškovima postupka jer, prije svega, ročišta navedena u troškovniku punomoćnika apelanata (25. jul 2014. godine, 12. novembar 2014. godine i 21. maj 2015. godine) u konkretnom predmetu nisu ni zakazana, niti održana. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelantima, u smislu odredbi člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a prema opredijeljenom troškovniku u skladu sa važećom Advokatskom tarifom (u daljnjem tekstu: Tarifa) u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji, te shodno članu 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi FBiH pripada naknada za pristup njihovog punomoćnika na ročišta, kako slijedi: 28. januara 2015. godine u iznosu od 208,50 KM i 5. oktobra 2015. godine u iznosu od 206,75 KM (25% AT). Takođe, Kantonalni sud je naveo da apelantima pripada i naknada za zastupanje apelanata na nastavku ročišta za glavnu raspravu 2. oktobra 2017. godine u iznosu od 431,50 KM i 13. decembra 2017. godine u iznosu od 437,50 KM (50% AT). Dakle, Kantonalni sud je naveo da apelantima, na ime troškova predmetnog postupka, pripada ukupan iznos od 1.284,25 KM. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredbi člana 235. tačka 3) ZPP, u vezi sa odredbom člana 386. stav (1) istog zakona, djelimično uvažio žalbu tužioca i prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka preinačio kao u izreci.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, osporavaju odluku o troškovima predmetnog postupka navodeći da je punomoćnik apelanata, budući da naknada advokatu po jednoj radnji ne može prelaziti iznos prosječne mjesečne plate ostvarene u tom mjesecu, iznose koji su prelazili prosječnu mjesečnu platu iskazao umanjene, a onda je Kantonalni sud pogrešno „za nastavke ročišta računao 50% od umanjenog iznosa, kao i za odgode 25% od umanjenog iznosa“. Nadalje, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda broj AP-1101/17 od 22. marta 2018. godine ističući da je Ustavni sud u navedenoj odluci „istakao da pogrešna odluka o troškovima postupka predstavlja povredu navedenih prava apelanta“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Tarife, jasno obrazložio svoju odluku u pogledu troškova predmetnog postupka, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvom obrazloženju Kantonalnog suda. U odnosu na navode apelanata kojima se pozivaju na odluku Ustavnog suda broj AP-1101/17 od 22. marta 2018. godine, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu radilo o činjenično i pravno drugačijem slučaju, budući da je navedenom odlukom Ustavnog suda utvrđeno kršenje apelantkinjinog prava na imovinu i prava na pristup sudu kao dio prava na pravično suđenje u situaciji kada je apelantkinja u postupku na koji se navedeni predmet odnosio obavezana da plati troškove Pravobranilaštvu RS, koje je zastupalo Republiku Srpsku kao tuženu u postupku za naknadu nematerijalne štete (koju je apelantkinja u tom predmetu pretrpjela kao žrtva ratnog zločina). Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je pozivanje apelanata na navedenu odluku Ustavnog suda relevantno za predmetnu apelaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić