Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4126/20 (I. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-4126/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4126/20, rješavajući apelaciju Ivana Kožula, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivana Kožula.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404690 15 Rsž od 21. svibnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ivanu Kožulu u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Ivan Kožul protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404690 15 Rsž od 21. svibnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Kožul (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 17. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404690 20 Rev od 1. rujna 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404690 15 Rsž od 21. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404690 14 Rs od 30. ožujka 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 30. srpnja 2020. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404690 15 Rsž od 21. svibnja 2020. godine koja je zavedena pod brojem AP 2684/20.
3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2580/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u okviru koje je razmatrana i apelacija broj AP 2684/20, apelaciju podnesenu protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju, u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda, te Sudske policije FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. listopada 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. listopada 2021., tužena 25. listopada 2021., a Kantonalni sud 28. listopada 2021. godine.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu na izjašnjenje 12. siječnja 2022. godine.
7. Apelant nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelant je 15. siječnja 2014. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 404690 14 Rs od 30. ožujka 2015. godine obvezana je tužena apelantu na ime novčanih potraživanja iz osnove radnog odnosa isplatiti određene novčane iznose, preciznije navedene u izreci. Tužena je obvezana apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 30. ožujka 2015. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.
11. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je sud odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 383. st. (1) i (2), članka 386. stavak (1), članka 387. st. (1) i (2) i članka 396. st. (1), (2) i (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedeno je da se priznati troškovi postupka sastoje od nagrade odvjetniku u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u Federaciji BiH, i to za sastavljanje tužbe iznos 240,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu iznose od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM, te da uz pripadajući iznos PDV-a u iznosu od 122,40 KM ukupni troškovi iznose 842,40 KM. Navedeno je da apelantu nisu dosuđeni troškovi koji se odnose na prijevoz apelantovog punomoćnika na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški radi njegovog prisustva na ročištima pred sudom, odnosno za njegovo odsustvo iz ureda za te dane jer sud nije našao opravdanim da te troškove snosi tužena. Navedeno je da u slučaju kada stranka za zastupanje ovlasti odvjetnika čiji je ured izvan sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom punomoćniku zbog toga prouzrokovani, pa su tako troškovi postupka apelantu dosuđeni kao da je zastupan putem punomoćnika iz Kantona Sarajevo. Općinski sud je ukazao da nije našao utemeljenim da tužena snosi troškove izabranog punomoćnika apelanta izvan Kantona Sarajevo jer je apelant mogao tužbu prema izberivoj nadležnosti u radnim sporovima (članak 40. ZPP-a) podnijeti i pred sudom pred kojim zastupanje ne bi izazvalo dodatne troškove prijevoza, odnosno cjelodnevnog odsustva punomoćnika iz ureda, tako da postupanje suprotno tome tužena ne treba snositi, odnosno ti troškovi se ne ukazuju nužnim i opravdanim u smislu članka 387. ZPP-a (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 2757/06 od 14. listopada 2008. godine).
12. Apelant je 7. travnja 2015. godine podnio žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, te je predmet dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stupnju.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404690 15 rsž od 21. svibnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Apelantu je odbijen i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odsustva iz ureda i troškove prijevoza, te da je odredbom članka 387. stavak 1. ZPP-a propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ukazano je da navedena odredba daje diskrecijsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Navedeno je da u konkretnom slučaju troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik s područja nadležnog suda jer slobodan izbor odvjetnika na području cijele BiH istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Nadalje je navedeno da se u konkretnom slučaju angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice, te je prvostupanjski sud pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika. Navedeno je da je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen primjenom odredbi članka 397. stavak (1), a u svezi sa člankom 386. stavak (1) ZPP-a jer apelant nije uspio u žalbenom postupku.
15. Apelant je 13. srpnja 2020. godine protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404690 20 Rev od 1. rujna 2020. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 21. svibnja 2020. godine, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u postupku revizije.
17. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da revizija u konkretnom slučaju nije dopuštena. U skladu s tim, navedeno je da, prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine, revizija protiv odluke o troškovima postupka je dopuštena pod uvjetom iz članka 237. stavak (2) ZPP-a, uz ispunjenje dva kumulativna uvjeta, i to prvog: da bi revizija po navedenoj zakonskoj odredbi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i drugog: da pobijani dio pravomoćne odluke o naknadi troškova postupka prelazi iznos od 10.000,00 KM. Ukazao je da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od uvjeta za izjavljivanje revizije protiv odluke o troškovima postupka jer pobijana vrijednost pravomoćnog dijela o troškovima postupka ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom članka 237. stavak (2) ZPP-a, pa samim tim ni revizija po toj zakonskoj osnovi nije dopuštena. Nadalje je navedeno da odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te nema mjesta dopustivosti revizije ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak (3) ZPP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantovu žalbu u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju shodno članku 26. točka 5. i članka 31. Odvjetničke tarife. Nadalje, apelant je ukazao da su redovni sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava drugostupanjskog suda u postupku osporenom predmetnom apelacijom, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je predmetni postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nerazumno dugo trajao, tj. dulje od šest godina, iako se odluka u konkretnom slučaju mogla i morala donijeti hitno. Apelant zbog povrede navedenih prava traži naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
19. Općinski sud je ukratko naveo tijek predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je istaknuo da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Kantonalni sud je ukazao da je odluka po žalbi donesena 21. svibnja 2020. godine, a odluka po reviziji 1. rujna 2020. godine, te da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti utemeljenim apelantovo pozivanje na povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kantonalni sud je istaknuo da se predmeti pred tim sudom rješavaju prema Planu rješavanja starih predmeta, i to prema datumu inicijalnog akta.
21. Tužena je navela da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parni nom č postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 217. st. (1), (3) i (4) (1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.
(3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskoga suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
23. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, osporava i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404690 20 Rev od 1. rujna 2020. godine (koje je apelant primio 25. rujna 2020. godine, a predmetna apelacija je podnesena 17. studenog 2020. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na to da u konkretnom slučaju revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, to je konačna odluka u ovom predmetu Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404690 15 Rsž od 21. svibnja 2020. godine, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na to rješenje. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 2684/20. Naime, apelant je navedeno rješenje Kantonalnog suda primio 15. lipnja 2020. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 2684/20 je podnio 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na osporenu odluku
32. Ustavni sud zapaža da se suština apelacijskih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u okviru drugostupanjskog suda, te da u konkretnom slučaju apelantu pripadaju troškovi prijevoza punomoćnika vlastitim vozilom i troškovi odsustva iz ureda.
33. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira na to što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju apelantovih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
34. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 30. ožujka 2015. godine kojom je, između ostalog, usvojen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u određenom novčanom iznosu preciznije navedenom u izreci.
36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da se, shodno odredbi članka 387. stavak (1) ZPP-a, prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzimaju u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te je obrazložio zbog čega se nisu dosudili troškovi odsustva punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza apelantovog punomoćnika, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te je dao jasne razloge kako u svezi s utvrđenim činjeničnim stanjem tako i primjenom relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje Kantonalnog suda nije proizvoljno.
37. U odnosu na apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije utemeljeno apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnog suda.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
40. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci hitne prirode (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje se uzima u obzir
41. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 15. siječnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 21. svibnja 2020. godine, dakle razdoblje od šest godina i četiri mjeseca. Analiza duljine trajanja predmetnog postupka
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka koji je za njega od većeg značaja jer je putem suda pokušavao ostvariti potraživanja iz radnog odnosa.
43. Ustavni sud zapaža da je postupak pred prvostupanjskim sudom trajao jednu godinu i dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude donio pet godina nakon podnošenja žalbe, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja razdoblje koje je u značajnoj mjeri doprinijelo duljini trajanja postupaka, naročito imajući u vidu da je postupak po zakonu hitne prirode. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud kao opravdanje za duljinu žalbenog postupka ukazao da ima veliki broj predmeta koji se rješavaju u skladu s Planom rješavanja starih predmeta. U odnosu na navedeno, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema Planu rješavanja starih predmeta“ kao i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Imajući u vidu sve navedeno, naročito okolnost da su u pitanju postupci koji se po zakonu smatraju hitnim i koji su od značaja za apelante jer se odlučuje o njihovim pravima iz radnog odnosa, te da se po prirodi stvari u žalbenim postupcima odlučivalo na temelju stanja u spisu, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka i mora se okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje žalbenih postupaka.
44. S obzirom na to da je predmetni postupak ukupno trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu se pred Kantonalnim sudom vodio pet godina, a po zakonu je hitne prirode, to je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
45. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja postupka apelantu Ivanu Kožulu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
47. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
48. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b)Pravo na imovinu
49. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu pred Kantonalnim sudom pet godina, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje je u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje.
51. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
52. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić