Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-592/22 (G. T. i S. J.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-592/22
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 592/22, rješavajući apelaciju Gorana Trbare i Slaviše Jovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gorana Trbare i Slaviše Jovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenog Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 008915 22 Kv 2 od 8.
februara 2022. godine koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Trbara i Slaviša Jović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Veselin Londrović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 12 0 K 008915 22 Kv 2 od 8. februara 2022. godine i 12 0 K 008915 22 Kpp 2 od 4. februara 2022. godine. Uz apelaciju apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „naložiti Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini puštanje apelanata na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 28. februara i 4. marta 2022. godine.
4. Punomoćniku apelanata su dostavljeni odgovori na apelaciju 8. marta 2022. godine na izjašnjenje. Punomoćnik apelanata se nije izjasnio na dostavljene odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 12 0 K 008915 22 Kpp 2 od 4. februara 2022. godine apelantima je kao osumnjičenim licima određen pritvor u trajanju od mjesec dana počev od 3. februara 2022. godine (12.00 časova) kada su lišeni slobode do 3. marta 2022. godine. Mjera pritvora je određena zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo iznude iz člana 232 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom protivpravnog lišenja slobode iz člana 143 stav 1 KZRS, a sve u vezi sa članom 37 KZRS, iz razloga propisanih u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu:
ZKPRS).
7. U obrazloženju je navedeno sljedeće: Tužilaštvo je 4. februara 2022. godine podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantima zbog osnovane sumnje da su počinili naprijed navedena krivična djela iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS; apelanti su se izjasnili da se protive prijedlogu ističući da se ne smatraju krivim; punomoćnik apelanata se usprotivio prijedlogu za određivanje pritvora ukazujući na odsustvo grupe (nema dokaza da su apelanti postupali u grupi) i odsustvo reakcije građana povodom izvršenog krivičnog djela.
8. Sudija za prethodni postupak je nakon razmatranja prijedloga za određivanje pritvora i stava odbrane apelanata u tom pravcu ocijenio da u konkretnoj fazi krivičnog postupka postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora apelantima iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. U vezi s tim je navedeno da osnovana sumnja proizlazi iz konkretnih okolnosti (opisano gdje i na koji način su počinjene radnje za koje se apelanti sumnjiče) i dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora (pobrojani na strani 4 rješenja). Među dokazima su, između ostalih, zapisnici o prikupljanju izjava od apelanata u svojstvu osumnjičenih i svjedoka. Na osnovu navedenih dokaza je zaključeno da postoji dovoljno činjenica koje ukazuju na osnovanu sumnju da su apelanti počinili krivična djela za koja se sumnjiče.
9. U pogledu osnovanosti mjere pritvora prema apelantima u smislu člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS naveden je sadržaj ove odredbe iz koje proizlazi da se pritvor može odrediti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazloženo, u pitanju je krivično djelo iznude (član 232 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS) za koje je propisana kazna zatvora od tri do 15 godina, pa je objektivni uslov za izricanje navedene mjere ispunjen. Zatim je cijenjena težina djela, te je u tom pravcu istaknuto da su krivična djela počinjena u sastavu grupe uz upotrebu noža. Ukazano je na način izvršenja i posljedice izvršenih djela, pri čemu je napomenuto da je oštećeni doveden u zabludu. Sudija za prethodni postupak je, cijeneći osnovanost mjere pritvora po ovom posebnom pritvorskom osnovu, imao u vidu da je navedeni događaj bio medijski propraćen, da su ga objavili mnogi mediji (Semberija Info, Hit TV, Radio Sarajevo, Depo portal, Fokus portal) u Bijeljini, Brčkom i Sarajevu. Iz priloženih članaka, prema ocjeni sudije za prethodni postupak, proizlazi da je događaj uznemirio lokalnu zajednicu zbog načina kako je djelo počinjeno, te da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda kako od strane građana u Bijeljini tako i šire društvene zajednice. Neosnovanom je stoga ocijenjena tvrdnja branioca apelanata da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje vanredne okolnosti i prijetnje narušavanju javnog reda i mira, te da nema dokaza da su građani uznemireni. Iz svih naprijed navedenih razloga je zaključeno da postoje zakonski uslovi za određivanje pritvora prema članu 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS.
10. Vijeće Okružnog suda je Rješenjem broj 12 0 K 008915 22 Kv 2 od 8. februara 2022. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene protiv rješenja o određivanju pritvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalbom ukazano na bitne povrede odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Vijeće je razmotrilo žalbu u smislu čl. 320 i 338 ZKPRS ocijenivši da je neosnovana, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. Naime, prema ocjeni vijeća, neosnovan je prigovor žalbe da je pobijano rješenje zahvaćeno bitnom povredom odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS jer su u izreci i obrazloženju pobijanog rješenja sadržani svi potrebni elementi rješenja o određivanju pritvora, uključujući i činjenice i okolnosti koje odražavaju pravnu kvalifikaciju radnji apelanata u svojstvu osumnjičenih.
11. Dalje, argumentima i prigovorima žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja se osporava pravilnost zaključaka pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje da su apelanti učinili krivična djela za koja se sprovodi istraga kao osnovnog zakonskog uslova za mjeru pritvora, te valjanost razloga za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Vijeće je ocijenilo da je za dokaze pribavljene u dotadašnjem toku istrage i ocjena tih dokaza s aspekta postojanja osnovane sumnje o izvršenju djela za koja se istraga sprovodi pravilna i dovoljna za zaključak da su apelanti kao saizvršioci učestvovali u izvršenju krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiče. O tome je, kako je dalje navedeno, sudija za prethodni postupak dao jasne i uvjerljive razloge koje je kao valjane prihvatilo vijeće Okružnog suda. Pravilnost ocjene dokaza i valjanost datih razloga ukazuje da su apelanti, kako se osnovano sumnja, postupali kao saizvršioci u vrijeme, na mjestu i na način opisan u obrazloženju rješenja, čime je ispunjen uslov u pogledu postojanja osnovane sumnje.
12. Što se tiče posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS vijeće Okružnog suda je ocijenilo da su u pobijanom rješenju dati detaljni i valjani razlozi kroz ocjenu težine djela s aspekta propisane kazne, načina izvršenja i težine posljedice krivičnog djela, brojnosti lica koja su učestvovala u izvršenju krivičnog djela, intenziteta upotrijebljene sile i karaktera ozbiljne prijetnje i vremena trajanja prinude prema oštećenom. Sve te činjenice i okolnosti u vezi s medijskom popraćenošću su imale negativan odjek u javnosti i naišle na osudu građana u mjestu izvršenja djela i široj zajednici, što u sveukupnosti predstavlja vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Stoga je zaključeno da je u pobijanom rješenju pravilno ocijenjeno da je zadržavanje apelanata u pritvoru neophodno na osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
14. Smatraju da je u osporenim rješenjima proizvoljno i nezakonito cijenjen poseban pritvorski razlog iz tačke g) člana 197 stav 1 ZKPRS, da se iz obrazloženja rješenja ne vidi koji je konkretan i stvarni dokaz na osnovu kojeg je utvrđeno da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda, da je u tom pravcu u osporenom rješenju iznesena samo pretpostavka, pri čemu je propušteno utvrđenje stvarnih okolnosti u pravcu narušavanja javnog reda. Osim toga, ukazano je da u osporenom rješenju nedostaje odgovor na bitnu činjenicu na koju je ukazivala odbrana apelanata. Naime, kako se dalje navodi, njihovo puštanje na slobodu a zatim ponovno lišenje slobode nije bilo medijski propraćeno, niti je u tom periodu bilo narušavanja javnog reda u Bijeljini ili široj društvenoj zajednici. Ukazano je na odluke Ustavnog suda br. AP 810/17, AP 3210/15 i AP 2886/17 i predloženo da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi kršenje prava na ličnu slobodu i bezbjednost ili da donese privremenu mjeru i apelante pusti na slobodu.
b) Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično-pravne radnje opisane u izreci rješenja, da su sve specifične okolnosti konkretnog slučaja detaljno opisane u obrazloženju rješenja i dati razlozi na osnovu kojih je proistekao zaključak o neophodnosti mjere pritvora. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer u postupku nisu povrijeđena prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju.
16. Tužilaštvo je podsjetilo na sadržaj osporenog rješenja, te istaklo da u donošenju rješenja o određivanju pritvora sudovi nisu pogrešno protumačili i primijenili ustavno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost te je predloženo da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 12 0 K 008915 22 Kv 2 od 8. februara 2022. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su putem ovlašćenog punomoćnika primili 9. februara 2022. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti ukazuju da im je rješenjem Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
25. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su propisana KZRS, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije jer lice koje se lišava slobode mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
27. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
28. Ustavni sud podsjeća i da se opravdanost izricanja (i produženja) mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. U konkretnom slučaju apelanti ne problematizuju postojanje osnovane sumnje, pa se Ustavni sud neće time ni baviti.
29. Apelanti, u suštini, ukazuju na proizvoljno određivanje posebnog pritvorskog razloga iz tačke g) člana 197 stav 1 ZKPRS ukazujući da se iz obrazloženja rješenja ne vidi koji je konkretan i stvarni dokaz na osnovu kojeg je utvrđeno da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda i stoga neophodnosti mjere pritvora. U konkretnom slučaju Okružni sud je apelantima odredio pritvor pozivajući se na razlog naveden u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, dakle, pored postojanja osnovane sumnje i zbog postojanja vanrednih okolnosti usljed kojih bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Ustavni sud zapaža da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To međutim važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen.
30. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na zaključke u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine i AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) na koje su, između ostalog, ukazali i apelanti, u kojima je razmatrao pitanje u kontekstu primjene člana 146 stav 1 tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. U navedenim odlukama je utvrđena povreda prava na slobodu i bezbjednost, pri čemu je Ustavni sud imao u vidu odluke Evropskog suda, Preporuku (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe, a u Odluci broj AP 3210/15 i Izvještaj Misije OEBS-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim odlukama, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, takođe, podsjetio i na stav Evropskog suda da određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, taj osnov može se smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red.
31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da je vijeće Okružnog suda prilikom ispitivanja ovog žalbenog prigovora ocijenilo da su u prvostepenom rješenju dati detaljni i valjani razlozi kroz ocjenu težine djela (propisana kazna), načina izvršenja i težine posljedice krivičnog djela, brojnosti lica, intenziteta upotrijebljene sile, karaktera prijetnje i vremena trajanja prinude prema oštećenom. Iz svih naprijed navedenih okolnosti proizlazi, kako je zaključeno, da je navedeni događaj medijski propraćen, da je imao negativan odjek u javnosti, da građani u mjestu izvršenja djela takav događaj osuđuju i da sve navedene okolnosti u sveukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, te je zadržavanje apelanata u pritvoru neophodno.
32. Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda, samo postojanje pretpostavke da bi „čak i u ovoj fazi postupka“ puštanje na slobodu apelanata rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda na osnovu razloga koje je naveo redovni sud nije dovoljno. Naime, pri određivanju mjere pritvora po ovom pritvorskom osnovu moraju se navesti konkretne okolnosti koje nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije niti jednim argumentom potkrijepio svoju tvrdnju da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu zaista narušilo javni red i mir.
33. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
34. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju (i produženju mjere pritvora), u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud utvrđuje samo deklaratornu povredu u odnosu na osporeno rješenje, naglašavajući da redovni sud, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora koji je u konkretnom slučaju istekao 3. marta 2022. godine, mora obezbijediti garancije člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanata na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić