Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/20 (Bross Trade d.o.o.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3407/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3407/20, rješavajući apelaciju Bross Trade d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bross Trade d.o.o. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 099425 20 Rev od 6. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bross Trade d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 099425 20 Rev od 6. jula 2020. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 099425 18 Ps 2 od 12. jula 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Javno preduzeće „Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete izvrši isplatu određenih novčanih iznosa (bliže navedeno u izreci presude), sa zakonskim zateznim kamatama. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da je na njegovom vozilu, usljed saobraćajne nezgode koja se dogodila na autoputu, prouzrokovana značajna materijalna šteta koju potražuje tužbenim zahtjevom (predračun za nabavnu cijenu dijelova za zamjenu zajedno sa uslugom popravke vozila, izdaci za uslugu servisa, prevoz vozila, iznajmljivanje drugog vozila i troškovi zapisnika). S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da je na osnovu provedenih dokaza (bliže navedeni u obrazloženju presude) utvrđeno da se 20. aprila 2012. godine na autoputu E 661 (Čatrnja-Laktaši) dogodila saobraćajna nezgoda tako što je vozilo (vlasništvo apelanta) kojim je upravljao D. S., udarilo u psa. Dalje, da je iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da je pojava psa na kolovozu bila iznenadna i nepredvidiva za vozača D. S. (pas je na kolovoz izašao iz putnog pojasa ispod zaštitne metalne ograde), a da je tuženi propustio da preduzme radnje da preko odgovarajućih službi spriječi ulazak na autoput divljači i drugih životinja i da izvrši njihovo uklanjanje iz putnog pojasa. Okružni privredni sud je ukazao da konstatacija u zapisniku o uviđaju da je autoput zaštićen ogradama sa svih strana kako bi se spriječio ulazak divljači i drugih životinja nije od uticaja, jer je nesporno da je pas istrčao na autoput, što ukazuje da zaštitna ograda nije postavljena na način da spriječi ulazak životinja na autoput. Okružni privredni sud je naveo da je odgovornost tuženog u konkretnom slučaju objektivna i zasniva se na obavljanju opasne djelatnosti.

4. Međutim, Okružni privredni sud je naveo da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku). S tim u vezi je naveo da apelant nije dokazao kakvu štetu je pretrpio u saobraćajnoj nezgodi, ni visinu štete, niti je dokazao da šteta potiče od radnji tuženog. Naime, Okružni privredni sud je naveo da predračun, po svom sadržaju, predstavlja ponudu koja ne obavezuje i informativnog je karaktera. Zatim, da u nedostatku relevantnog dokaza o pričinjenoj šteti (računa autokuće u kojoj je izvršena popravka vozila), nije prihvatio predračun Union auto d.o.o. Banjaluka. Takođe, da nije moguće utvrditi da li su sva oštećenja koja su navedena u predračunu prouzrokovana u saobraćajnoj nezgodi, s obzirom na to da se razlikuju u odnosu na oštećenja navedena u zapisniku o uviđaju. Zatim, iz računa u kojem su fakturisane usluge servisa nije moguće utvrditi koji je osnov njegovog izdavanja. Nadalje, iz računa za prevoz vozila nije bilo moguće utvrditi po kojem osnovu je račun ispostavljen, da li je vozilo bilo u voznom stanju ili ne i na kojoj relaciji je prevoz vozila vršen (podaci u računu ne pružaju osnov za takvo utvrđenje). Okružni privredni sud je naveo da apelant nije izvodio dokaze na okolnost da li posjeduje drugo vozilo ili je oštećeno vozilo jedino u njegovom vlasništvu, pa se s tim u vezi ne može utvrditi da li je apelant imao potrebu da u određenom vremenskom periodu iznajmljuje drugo vozilo. Okružni privredni sud je naveo da se trošak preuzimanja zapisnika o uviđaju ne može smatrati štetom, već izdatkom učinjenim povodom konkretne parnice, pa kako apelant nije uspio u parnici, nema pravo ni na naknadu troškova preuzimanja zapisnika o uviđaju.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 099425 19 Pž 2 od 29. novembra 2019. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, preinačena prvostepena presuda tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose (za štetu na vozilu i troškove zapisnika, sve bliže navedeno u izreci presude). Drugostepenom presudom, preinačena je odluka o troškovima postupka tako što je obavezan tuženi da na ime troškova postupka apelantu isplati određeni novčani iznos (manji novčani iznos u odnosu na prvostepenu presudu). U preostalom dijelu, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu potvrđena (izdaci za uslugu servisa, prevoz vozila, iznajmljivanje drugog vozila).

6. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da tuženi, u skladu sa Zakonom o javnim putevima, ima obavezu da održava puteve radi nesmetanog odvijanja saobraćaja, te je odgovoran u slučaju nastanka štete zbog neizvršavanja ove zakonom propisane obaveze kako to proizilazi iz odredaba čl. 6, 13. i 17. navedenog zakona. Viši privredni sud je naveo da je cijeneći zapisnik policije sa lica mjesta, fotodokumentaciju, kao i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke utvrdio da tuženi odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti kako je propisano odredbama čl. 173. i 174. ZOO iz razloga što je do štete došlo na autoputu koji nije bio dovoljno obezbijeđen za održavanje nesmetanog saobraćaja, a propust tuženog se ogleda u činjenici da nije obezbijeđena adekvatna ograda oko autoputa koja bi spriječila izlazak životinja na autoput. Okružni privredni sud je naveo da apelant ima pravo, u slučaju nastanka štete, da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetnog događaja (to je izdatak koji je potrebno učiniti za otklanjanje štete i nije od značaja činjenica da li je šteta otklonjena ili ne, kako to pogrešno smatra prvostepeni sud). Viši privredni sud je naveo da za odluku o visini zahtjeva u spisu postoje materijalni dokazi sačinjeni od strane stručnih lica (ovlašteni servis i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke). Viši privredni sud je ukazao da sud nema stručno znanje da utvrdi visinu oštećenja na automobilu iz kog razloga se angažuje vještak kao stručno lice koje na osnovu stručnog znanja daje mišljenje kako o uzroku tako i o visini štete. Viši privredni sud je naveo da iz materijalnih dokaza jasno proizilazi visina štete (određeni novčani iznos) koja je nastala na apelantovom vozilu. Takođe, da je apelant učinio izdatak i pribavio zapisnik sa lica mjesta, pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da konkretni izdatak nije učinjen povodom ove parnice. Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao na šta se odnosi račun za uslugu servisa, ni iznajmljivanje drugog vozila radi obavljanja djelatnosti. Takođe, da račun za izvršenu uslugu prevoza vozila ne odgovara podacima mjesta gdje je došlo do saobraćajne nezgode, niti je apelant dokazao da li je, kada i na koji način platio ovu uslugu.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 099425 20 Rev od 6. jula 2020. godine usvojena je revizija tuženog, drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je tuženi sačinio reviziju saglasno odredbama člana 237. st. 3. i 4. ZPP, pri čemu je ukazao da shvatanje izraženo u pobijanoj odluci o odgovornosti za štetu na vozilu koju je pričinio pas na autoputu, u vezi sa pitanjem da li se u tom slučaju radi o subjektivnoj ili objektivnoj odgovornosti, nije podudarno sa shvatanjem Vrhovnog suda izraženom u presudi broj 71 0 Mal 201248 18 Rev od 5. aprila 2019. godine. Vrhovni sud je naveo da odluka drugostepenog suda nije zasnovana na zakonu. Vrhovni sud je naveo da u smislu člana 31. stav 2. Zakona o javnim putevima, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, pravno lice u čijoj je nedležnosti upravljanje putem (upravljač puta) odgovara za štetu koja nastane korisnicima puta koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline, ako je šteta nastala propuštanjem blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 33. tog zakona. Dalje, da prema odredbama člana 17. stav 1. tačka 6. Zakona o javnim putevima, upravljač puta, između ostalog, obavlja i djelatnosti koje podrazumijevaju mjere i aktivnosti na unapređenju bezbjednosti saobraćaja na putevima, što prema odredbi člana 33. istog zakona, pored ostalog obuhvata i osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari sa javnog puta (tačka 5.), kao i ostale poslove koji omogućavaju neometan i bezbjedan saobraćaj na javnim putevima (tačka 8.). Zatim, da je shodno navedenim odredbama, tuženi dužan da sa autoputa uklanja postavljene prepreke, rasuti teret i drugi materijal, a nema obavezu da uklanja domaće životinje koje „izlete“ na autoput (s izuzetkom da je dužan kontrolisati izlazak većeg broja stoke i divljači na put). Dakle, da je obaveza tuženog da obezbijedi stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na autoputu, pa tuženi odgovara samo za štetu koja je nastala zbog neizvršenja te obaveze (ako je propustio dužnost da ukloni prepreke sa kolovoza i da autoput održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj).

9. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila saobraćajna nezgoda, postoji zaštitna metalna ograda, što znači da je tuženi preduzeo mjere na sprečavanju štete koja može nastati silaženjem životinja na autoput. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, na taj način, dokazao da nema njegove subjektivne odgovornosti za štetu koju je apelant pretrpio u štetnom događaju (član 154. stav 2. ZOO).

10. Vrhovni sud je naveo da pas na putu ima svojstvo opasne stvari, ali da za štetu koja potiče od psa odgovara njegov vlasnik, odnosno imalac (član 174. stav 1. ZOO), a to nije tuženi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da i put ima svojstvo opasne stvari (krivine, nagib, neočekivane i iznenadne prepreke na putu i dr.), ali u konkretnom slučaju šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvari. Dalje, da je pogrešan stav drugostepenog suda da je tuženi odgovoran za štetu po principu objektivne odgovornosti (tuženi nije vlasnik psa kao opasne stvari od koje potiče šteta). Zatim, da tuženi odgovara za štetu zbog neodržavanja puta po principu pretpostavljene krivice (član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO), a to znači da se može potpuno ili djelimično osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko se elemenat puta potpuno ili djelimično isključi kao uzrok nastanka štete. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da predmetna šteta nije nastala zbog propusta u održavanju autoputa, već zbog slučaja koji se desio učesniku u saobraćaju (kada je šteta prouzrokovana naletom psa na vozilo radi se o okolnosti koja se može kvalifikovati kao slučaj, a ne viša sila). Vrhovni sud je ukazao da tuženi ne snosi odgovornost za štetu nastalu zbog slučaja, već samo za onu štetu koja je nastala zbog neizvršavanja obaveze održavanja autoputa. Vrhovni sud je ukazao da bi tuženi odgovarao za štetu samo ako je ona nastala zbog propuštanja blagovremene popravke puta, odnosno njegove opreme ili zbog nepreduzimanja zaštitnih mjera na putu.

Apelacioni navodi

11. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su Viši privredni sud i Vrhovni sud zauzeli različite stavove povodom primjene odredaba ZOO po pitanju objektivne odgovornosti. Zatim, apelant je naveo da je predložio da vještak saobraćajne struke provede vještačenje sa ciljem utvrđivanja subjektivne odgovornosti tuženog. S tim u vezi, da je vještak saobraćajne struke, u nalazu i mišljenju, između ostalog, naveo „da provedena analiza nezgode pokazuje da je tuženi propustio da preduzme radnje, da preko odgovarajućih službi spriječi ulazak na autoput divljači i drugih životinja i da izvrši njihovo uklanjanje iz putnog pojasa“. Apelant je naveo da iako je nesporno da se radi o objektivnoj odgovornosti tuženog, da to nije od presudne važnosti s obzirom da je dokazano da nesporno postoji subjektivna odgovornost tuženog. Apelant je naveo da Vrhovni sud nije cijenio provedene dokaze, uključujući nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke. Apelant je naveo da se Vrhovni sud bez bilo kakvog razloga upustio u tumačenje da li se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti tuženog. Relevantni propisi

12. Zakon o javnim putevima – Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 16/10), čije odredbe su primjenjene u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi: Član 17. stav 1. tačka 6.

Predmet poslovanja Javnog preduzeća “Autoputevi Republike Srpske” je obavljanje djelatnosti:

[…] 6. mjere i aktivnosti na unapređenju sigurnosti saobraćaja na putevima Član 31. stav 2.

Javno preduzeće, koncesionar, odnosno nadležni organ za upravljanje javnim putevima odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uvjete, stanje puta i okoline, ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 33. ovog zakona.

Član 33. stav 1. tač. 5. i 8.

[…] 5. osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari sa javnog puta;

[…] 8. ostali poslovi koji omogućavaju neometan i siguran saobraćaj na javnim putevima.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

18. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, u konačnici, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio od tuženog naknadu materijalne štete. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju konačne odluke dao jasne i detaljne razloge za zaključak da tuženi nije dužan da apelantu nadoknadi materijalnu štetu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno Okružnog suda u Banjoj Luci (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3527/19 od 10. novembra 2020. godine, AP 2650/20 od 9. septembra 2020. godine i AP 1594/20 od 12. januara 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u odluci broj AP 1594/20 od 12. januara 2022. godine podsjetio da u Odluci broj AP 3527/19 od 10. novembra 2020. godine nije našao proizvoljnost u obrazloženju odluke Vrhovnog suda, u kojoj je Vrhovni sud ukazao da „predmetna šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvari, već zbog činjenice da se na putu našao pas, kao opasna stvar, te da za nastalu štetu, shodno odredbi člana 174. stav 1. ZOO, odgovara imalac opasne stvari (psa). Pri tome je istakao da tuženi odgovora za štetu nastalu zbog neodržavanja puta i to po principu pretpostavljene krivice, te je zauzeo stanovište da je tuženi u predmetnom postupku dokazao da je preduzeo sve obaveze u skladu sa Zakonom o javnim putevima (čl. 31, 40. i 48.), s obzirom da je u toku postupka utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/20 (Bross Trade d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio