Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-558/22 (B. S. i J. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-558/22
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-558/22, rješavajući apelaciju Braze Sejdovića i Jasmina Sejdovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Braze Sejdovića i Jasmina Sejdovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Gračanici broj 27 0 K 050418 22 Kv od 3. februara 2022. godine presude.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Brazo Sejdović i Jasmin Sejdović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Faruk Balijagić advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Gračanici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 27 0 K 050418 22 Kv od 3. februara 2022. godine i 27 0 K 050418 22 Kpp od 1. februara 2022. godine. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će poništiti osporena rješenja i apelante pustiti na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor koji je proslijeđen apelantima radi eventualnog izjašnjenja (23. marta 2022. godine). III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio rješenje broj 27 0 K 050418 22 Kpp od 1. februar 2022. godine kojim je Samiru Sejdoviću i apelantima (u daljnjem tekstu: osumnjičeni), zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. Krivičnog zakona Federacije BiH, u daljnjem tekstu: KZ) u vezi sa čl. 28. i 31. KZ, odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. On se ima računati od 29. januara 2022. godine, na osnovu člana 146. stav 1 tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je održao ročište, da je Tužilaštvo predložilo određivanje pritvora, čemu se protivila odbrana. Općinsku sud je na strani 3 naveo da je ispitujući osnovanost zahtjeva izvršio uvid u priloge dostavljene uz zahtjev, koje je pobrojao. Iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se sumnjiče. U nastavku, Općinski sud navodi sadržaj iskaza svjedoka ( S.G., N.O. F.O.), te šta proizlazi iz zapisnika o uviđaju sa fotografijama, kao i iz medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka i iz rezultata alko testa. Općinski sud je ukazao na nepravosnažnu presudu Kantonalnog suda u krivičnom postupku protiv Đulijana Sejdovića (Ustavni sud primjećuje da za isto lice sud koristi imena „Đulijano“ ili „Guiliano“, u daljnjem tekstu: oštećeni) u kojem je on proglašen krivim zbog krivičnog djela (jedno od dva) prouzrokovanje smrti iz nehata, na štetu Sane Sejdović, koja je preminula. Iz navedenog sud je zaključio da je došlo do poremećaja odnosa između osumnjičenih sa jedne i oštećenog sa druge strane osumnjičenih.
6. Općinski sud je zaključio da iz svih dokaza nesporno proizlazi da su osumnjičeni (vrijeme i mjesto navedeni) zbog ranije poremećenih odnosa sa oštećenim, iako su bili svjesni i znali da će zajedničkim djelovanjem i na opisani način oštećenog teško tjelesno ozlijediti, što su i htjeli, istrčali iz auta i krenuli prema oštećenom koji je pobjegao u krug fabrike „ Olimp" da bi za njima (upravljajući) autom krenuo i Samir.I u trenutku kada su apelanti sustigli oštećenog, prvoapelant je prema njemu bacio tesarsku sjekiru, ali se ovaj izmakao i sjekira ga je promašila. Drugoapelant je držao nož u ruci, pa je Samir Sejdović dodao jači gas, zaškripao gumama oštećenog udario vozilom u noge, od čega je ovaj pao na asfalt odnosno trotoar, da bi potom Samir vozilom prešao preko njegovih nogu. Zatim se vratio unazad i ponovo škripeći gumama krenuo na oštećenog koji je ležao na asfaltu. F.O. ga je spriječio stavljajući ruke ispred vozila. Međutim, Samir ga je ponovo udario i prešao sa vozilom preko njegovih nogu i u tom momentu je oštećeni osjetio jak bol. Kada je oštećeni ustao u namjeri da se sakrije iza jednog drveta, Samir je većom brzinom krenuo na njega, te ga udario prednjom stranom vozila, odbio ga od žicu (žičanu ogradu), podigao, te je oštećeni pao na haubu i šoferšajbu koja se razbila od toga udarca. U tom momentu oštećenom je prišao drugoapelant te ga dva do tri puta bokserom udario u glavu, i nožem udario u desnu stranu haube i razbio je, uslijed čega je oštećeni zadobio tjelesne ozljede.
7. Dakle, iz svih prikupljenih dokaza, proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. KZ, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora. Općinski sud nije mogao prihvatiti navode branioca osumnjičenih da nije ispunjen prvi uslov za određivanje mjere pritvora a to je osnovana sumnja. Svi provedeni dokazi ukazuju da su osumnjičeni počinili krivično djelo onako kako je to opisano u zahtjevu. Općinski sud je cijeneći pobude za činjenje krivičnog djela, te bezobzirnost i upornost osumnjičenih da oštećenom nanesu povrede upotrebljavajući podobno sredstvo - vozilo, te noseći sjekiru i nož, te cijeneći mjesto i vrijeme na kojem su počinili navedeno krivično djelo, zaključio da postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo za koje se protiv njih sprovodi istraga.
8. Pored ispunjenog opšteg uslova, Općinski sud je zaključio da je ispunjen i posebni uslov za određivanje mjere pritvora, s obzirom da su osumnjičeni djelovali kao saučesnici i da su počinili krivično djelo koje im se naredbom o provođenju istrage stavlja na teret s umišljajem, koristeći opasno oruđe sjekiru, nož i automobil, te pokazali namjeru da oštećenom nanesu teške tjelesne ozljede. Samir Sejdović je svojim vozilom išao na oštećenog kako bi ga pregazio, a što je i učinio i u toj namjeri je bio istrajan, dok su apelanti kao saučesnici zadajući udarce oštećenom i noseći sjekiru koju je prvoapelant bacio u pravcu oštećeno došli s namjerom da fizički napadnu oštećenog. Kada je svjedok N.O. pokušao da zaštiti oštećenog, drugoapelant je podigao nož prema njemu i rekao mu da se on ne miješa, što jasno ukazuje da je njihova direktna namjera bila da nanesu povrede oštećenom. Općinski sud je ukazao da iz presude Kantonalnog suda u Tuzli (vidi tačku 5. odluke), proizlazi da je oštećeni oglašen krivim za krivična djela prouzrokovanje smrti iz nehata (u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija) na štetu Sene Sejdović, supruge Samira i majke apelanta (koja je povodom ovog događaja preminula). To je očigledno dovelo do poremećaja odnosa između osumnjičenih i oštećenog, odnosno međusobne netrpeljivosti. Oni se od ranije poznaju i osumnjičeni znaju gdje oštećeni živi, što opravdano ukazuje na mogućnost da će ukoliko budu pušteni iz pritvora ponovo napasti oštećenog. Sve to predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti isto ili teže krivično djelo, odnosno dovršiti pokušano krivično djelo, za koje je predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina ili počiniti teže krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZ za koje je predviđena kazna zatvora od najmanje tri godine.
9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP ukazujući da za određivanje odnosno produženje pritvora na osnovu navedenog člana nije potrebna ranija osuđivanost osumnjičenih za istovrsna krivična djela nego postojanje naročitih okolnosti koji opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu između ostalog ponoviti krivično djelo, što sve ukazuje da je ispunjen i posebni razlog za određivanje pritvora iz čl. 146. st. 1 tačka c) ZKP, pa je Općinski sud osumnjičenima na osnovu pomenutog člana i člana 148. stav 1. ZKP odredio pritvor u trajanju od mjesec dana.
10. Općinski sud u vijeću donio je rješenje broj 27 0 K 050418 22 Kv od 3. februara 2022. godine kojim je odbio žalbe osumnjičenih kao neosnovane.
11. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo razloge iz žalbe osumnjičenih, koje je ocijenio i utvrdio da su neosnovani. Općinski sud je naveo da je pobijanom rješenju u potpunosti obrazloženo postojanje osnovane sumnje, kao i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli dovršiti pokušano krivično djelo ili počiniti teže krivično djelo, ubistvo.
12. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. točka c) ZKP, vijeće je navelo da je i vijeće cijenilo da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli dovršiti pokušano krivično djelo ili počiniti teže krivično djelo. Ove okolnosti se ogledaju u tome što su osumnjičeni zajednički djelovali s namjerom krenuli prema oštećenom (za šta postoji osnovana sumnja) - koristili opasno sredstvo i oruđe – koja predstavljaju naročito podobna sredstva za nanošenje teških tjelesnih povreda, pa i za lišenje života. Pri tome je Samir Sejdović pokazao naročitu upornost (udario ga nekoliko puta sa vozilom) a apelanti su također djelovali u tom naumu, pri tome noseći sredstva (nož i sjekiru). Također, prvoapelant je bacio sjekiru prema oštećenom, a drugoapelant je zaprijetio svjedoku kada je pokušao da zaštiti oštećenog (i dalje kako je navedeno u rješenju) iz čega je sud izvukao zaključak da je direktna namjera osumnjičenih bila da se teške tjelesne povrede nanesu samo oštećenom, u čemu su pokazali upornost ii bezobzirnost. I vijeće je uputilo na motiv (presuda Kantonalnog suda u postupku protiv oštećenog), poremećene odnose, poznanstvo od ranije kao i namjeru osumnjičenih da se zbog smrti supruge i majke osvete oštećenom - da ga teško tjelesno ozlijede ili ubiju. Također, vijeće je ukazalo da osumnjičeni nisu birali ni vrijeme ni mjesto a njihovo bezobzirno ponašanje su mogli vidjeti i građani, što upućuje da su hladnokrvni i uporni u izvršenju radnji krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da su ga počinili.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelanti u apelaciji ukazuju na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelacijom se prije svega ukazuje da sud nije obrazložio postojanje osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana l72. stav l. KZ u vezi sa čl. 28.i 38. KZ, obzirom da radnje koje svjedoci opisuju, a koje su navodno poduzimali apelanti nemaju za posljedicu bilo kakvu ozljedu u odnosu na oštećenog. Nema ni lakih tjelesnih ozljeda temeljem kojih bi se eventualno moglo zaključiti da je došlo do pokušaja izvršenja krivičnog djela teških tjelesnih ozljeda. U rješenjima ne postoji obrazloženje u pogledu individualizacije radnji apelanata, nego sud „pod radnje koje se opisuju Samiru Sejdović podveo“ i radnje apelanta. U tom smislu povrijeđeno je pravo apelanta da im se saopšte i predoče dokazi za šta se terete. Apelanti su označeni kao saučesnici iako je vidljivo da se za nanošenje tjelesnih ozljeda navodi samo Samir Sejdović dok se ne vide djelovanja i uzročno posljedična veza za apelante. Dakle, iz rješenja ne proizlazi obrazloženje za izvršenje krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz član l72. stav l u vezi sa čl. 28. i 31. KZ ne postoji niti jedan dokaz da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili navedeno krivično djelo, obzirom da radnje apelanata tokom kritičnog događaja nemaju obilježja krivičnog djela koje im se stavlja na teret. Apelanti ukazuju da osnovana sumnja ne proizlazi iz iskaza svjedoka. U odnosu na posebni pritvorski razlog, apelanti navode da rješenje ne sadrži niti individualizaciju radnji u pogledu posebnog pritvorskog razloga. Pored pukog nabrajanja zakonske formulacije naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi osumnjičeni izvršili krivično djelo, ne postoji niti jedna konkretizacija radnji u odnosu na apelante da bi oni doista boravkom na slobodi izvršili krivično djelo. Apelanti ističu da sud nije razmatrao primjenu blažih mjera.
II.Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud navodi da je apelacija neosnovana i da apelantima nisu povrijeđena prava koje su naveli u apelaciji. Ukazano je na postojanje osnovane sumnje, uz analizu pribavljenih dokaza, kao i da su apelantima rješenjem od 24. februara 2022. godine izrečene mjere zabrane.
15. U odgovoru na apelaciju, Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana jer su apelantima rješenjem od 24. februara 2022. godine izrečene mjere zabrane koje navodi.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 3. februara 2022. godine , a apelacija je podnesena 11. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u relevantnom dijelu apelacije označili i povredu prava na pravično suđenje, bez bilo kakvog obrazloženja u tom pravcu. Stoga, imajući u vidu osporena rješenja, kao i sadržaj same apelacije Ustavni sud smatra da apelacija pokreće samo pitanje eventualne povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost te će u tom dijelu samo ispitati apelaciju.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
24. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tač. 32–34 i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68, Rasul Jafarov protiv Azerbejdžana, aplikacija broj 69981/14, presuda konačna 7. jul 2017. godine, tač. 114-118.).
25. Apelanti osporavaju rješenja kojima im je određen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uslovi koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. U apelaciji apelanti osporavaju kako postojanje osnovane sumnje tako i postojanje posebnog uslova za pritvor.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Samiru Sejdoviću i apelantima određena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. u vezi sa čl. 28. i 31. KZ, na način kako je to detaljno opisano u rješenjima. U vezi s navedenim sud se pozvao na dokaze koje je naveo (iskazi svjedoka, a zatim i materijalna dokumentacija, zapisnik o uviđaju i medicinska dokumentacija, kao i nalaz vještaka). Dalje je sud opisao radnje koje su poduzeli osumnjičeni, te je sud utvrdio (i sudija za prethodni postupak i vijeće) da su osumnjičeni uslijed poremećenih odnosa sa oštećenim, zajedničkim djelovanjem poduzeli određene radnje prema njemu i to Samir Sejdović autom, kao podobnim sredstvom, a apelanti sjekirom i nožem, a koji također predstavljaju opasna sredstva za nanošenje teških tjelesnih povreda, pa čak i za lišenje života onome prema kome su usmjerena. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju da se u obrazloženju ne vidi njihovo djelovanje i uzročno posljedična veza, odnosno da ne postoji dokaz za osnovanu sumnju da su započeli izvršenje krivičnog djela teška tjelesna povreda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se iste navode koje iznose u apelaciji apelanti iznosili u postupku u kojem su donijeta osporena rješenja, a sud na dvije instance (sudija za prethodni postupak i vijeće) se u dovoljnoj mjeri i jasno izjasnio o navedenom, pogotovo imajući u vidu činjenicu da se radi o inicijalnom pritvoru, te da je istraga tek počela. Stoga, imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje o zajedničkom djelovanju Samira Sejdovića i apelanata (koje suštinski čak apelanti ne osporavaju, jer ne osporavaju da se događaj desio na opisan način), ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata o nepostojanju općeg razloga za pritvor. Razlozi koje apelanti navode u apelaciju (ukazujući na nepostojanje osnovane sumnje) moći će se iznositi u okviru krivičnog postupka, ukoliko do njega dođe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da su apelanti mogli počiniti krivično djelo za koje se sumnjiče (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba ), zbog čega tvrdnje apelanta u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane. Posebni pritvorski razlozi
28. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998- VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
30. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelanti, ukoliko se nađu na slobodi mogli počiniti isto ili teže krivično djelo. U vezi sa navedenim Općinski sud je naveo da su osumnjičeni radnje izvršenja krivičnog djela (za koje postoji osnovana sumnja da su ga učinili) poduzeli pokazujući namjeru, istrajnost, koristeći podobna sredstva, upozoravali svjedoke da se ne miješaju ( čim je, također, jasno iskazana namjera u odnosu na oštećenog). Također, sud je ukazao na motiv i pobude osumnjičenih, pozivajući se na presudu u postupku protiv oštećenog, kao i činjenice da je povodom događaja za koji je oštećeni osuđen (nepravomoćno) preminula majka apelanta (i supruga Samira Sejdovića). Navedeno je prema mišljenju suda dovelo do poremećaja odnosa i netrpeljivosti između osumnjičenih i oštećenog, a sud je izrazio bojazan od osvete zbog navedenog, odnosno da bi osumnjičeni mogli da ga teško tjelesno povrijede ili čak liše života. Sud je jasno naveo i da su oni u rodbinskim vezama i da osumnjičeni znaju gdje oštećeni živi. Dalje, sud je cijenio i činjenicu da osumnjičeni nisu birali ni mjesto i vrijeme za izvršenje krivičnog djela za koje se sumnjiče, te su njihovo bezobzirno ponašanje mogli vidjeti i građani, što opet ukazuje na njihovu ličnost (hladnokrvni i uporni u izvršenju krivičnog djela). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se radi o inicijalnom pritvoru, te ukazuje na data obrazloženja redovnog suda - da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelanti na slobodi mogli ponoviti krivično djelo ili učiniti novo teže djelo – koja su dovoljno jasna i obrazložena sa aspekta postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Takav zaključak redovnog suda, suprotno tvrdnjama apelanata ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utiču navodi koje su apelanti iznosili kako u redovnom postupku tako i u apelaciji. Na drugačiji zaključak suda ne utiče ni činjenica da u obrazloženju rješenja nije navedeno da je sud razmotrio primjenu blažih mjera. Ovo naročito jer su razlozi koji su opredijelili sud da u ovoj fazi postupka u konkretnom predmetu odredi apelantima pritvora dovoljno jasni i u skladu sa standardima člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud primjećuje da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost apelanata kada su redovni sudovi odredili pritvor apelantima, za šta su, u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga, dali dovoljne i jasne razloge u skladu sa standardima prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić