Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3006/20 (B.S.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3006/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3006/20, rješavajući apelaciju B.S., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B.S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 117569 18 Gž od 16. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B.S. (u daljnjem tekstu: apelant), advokat iz Podgorice, R Crna Gora, podnio je 17. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 117569 18 Gž od 16. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 117569 12 P od 17. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženih Branke Gordić, te Zorana, Sergeja, Ognjena i Sanele Petreski (svi u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 1. novembra 2021. godina da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. novembra 2021. godine. Općinski sud i tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili traženi odgovor. Odgovor Kantonalnog suda apelantu je dostavljen radi izjašnjenja 3. februara 2022. godine. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 117569 12 P od 17. novembra 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na ne nacionalizovanom poslovnom prostoru u Mostaru površine 12 m2, koji je pobliže opisan u stavu I izreke presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) i da je stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, te da shodno tome tuženi priznaju apelantu pravo vlasništva, te da trpe da se apelant u relevantnim evidencijama na njemu upiše kao vlasnik 1/1. Istom presudom odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu na isplatu iznosa od 13.356,29 KM na ime primljenih novčanih sredstava po osnovu ništavog Ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je tokom postupka proveo dokaz saslušavanjem parničnih stranaka kao svjedoka, te svjedoka Ž.Z., te su provedena dva vještačenja i to vještaka geometarske odnosno građevinske struke, te je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključeno da su i tužbeni i eventualni zahtjev neosnovani. Prvostepeni sud je prije svega citirao relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima F BiH (u daljnjem tekstu: ZVPO), član 32, te Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 70 i 73, te je shodno citiranim odredbama istakao da je apelant bio u obavezi da iznese činjenice i dokaze da je 1978. godine stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, temeljem zaključenog kupoprodajnog ugovora sa umrlom Milom Ilić i njenim kćerkama Brankom (I-tužena) i Biljanom, koji nije ovjeren nego samo potpisan i u cijelosti izvršen od strane ugovornih strana, kako to apelant tvrdi u tužbi i tokom postupka, te da je u konkretnom slučaju nastupila konvalidacija ugovora kako to propisuje ZOO-a. U cilju utvrđivanja spornih činjenica apelant je bio dužan da izvede dokaze prikladne za stvaranje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji apelanta od kojih zavisi osnovanost njegovog zahtjeva (član 7 stav 1, u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP-a). Prema utvrđenju Općinskog suda apelant tokom postupka nije pružio činjenice i dokaze da je isplatio kupoprodajnu cijenu za spornu nekretninu i da je tako nastupila konvalidacija ugovora bez obzira što je čl. 70 ZOO-a propisano da ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo.

7. Općinski sud je naglasio da apelant istinitost navoda i tvrdnji od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva temelji isključivo na svom iskazu i iskazu saslušanog svjedoka, pri čemu nisu pruženi materijalni dokazi za stvaranje uvjerenja o istinitosti navoda da je sporni poslovni prostor kupljen i da je na taj način apelant stekao pravni osnov za sticanje vlasništva. Istaknuto je još da je sud u toku postupka cijenio i dokaze čiju sadržanu nije obrazlagao cijeneći da nisu relevantni za odluku. Odluka o troškovima postupka donesena je u skladu sa članom 386 stav 1 ZPP-a, te obrazložena na str. od 5 i 6 obrazloženja presude.

8. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Kantonalni sud je na osnovu održane rasprave u prisustvu apelanta lično i njegovog punomoćnika donio Presudu broj 58 0 P 117569 18 Gž od 16. juna 2020. godine kojom je žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka (posljednji stav izreke) tako da je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 7.907,00 KM, umjesto iznosa od 13.099,32 KM. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena, te je potvrđena prvostepena presuda.

9. Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi i rasprave održane u žalbenom postupku, a nakon ispitivanja pobijane presude u granicama žalbenih razloga i razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz iskaza tužene Branke Gordić i svjedoka Ž.Z., kad se cijene pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva i tačnost apelantovih tvrdnji (o čemu se Kantonalni sud iscrpnije izjasnio na str. od 3 do 8 obrazloženja). Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio žalbeni prigovor o povredi postupka time što prvostepeni sud nije vratio odgovor na tužbu na dopunu i uređenje, jer su tuženi još u odgovoru na tužbu porekli sve navode iz tužbe i ponovo osporili preinačeni tužbeni zahtjev podneskom od 13. januara 2016. godine. Prema mišljenju Kantonalnog suda stvar je izražavanja da li će stranka osporiti činjenične navode protivne strane individualnim osporavanjem svake od tih činjenica ili će ih sve općenito osporiti što predstavlja njihovu generalnu negaciju, kao u konkretnom slučaju.

10. Nije osnovan ni prigovor da je prvostepeni sud počinio povredu postupka time što je propustio izvesti dokaze saslušavanjem svjedoka S.P, M.L., V.R. jer je apelant odustao od njihovog saslušanja, kao i od saslušanja svjedoka kolege advokata A.Z. (zapisnik sa ročišta od 9. marta odnosno 3. oktobra 2017. godine), pa se neosnovano u žalbi insistira na saslušavanja navedenih svjedoka. Apelant je u iskazu pred drugostepeni sudom naveo da je zvaničan zahtjev za povrat spornog poslovnog prostora podnio 1999. ili 2000. godine, ali primjerak tog zahtjeva nije priložio u spis kao dokaz. Prema mišljenja Kantonalnog suda ako bi se prihvatili navodi apelanta da je potpisani primjerak ugovora o kupoprodaji sa spisom o nacionalizaciji ostao u prostoru i nestao u ratnim dešavanjima, kao opravdavajuću objektivnu okolnost, nejasno je zbog čega apelant nije priložio navedeni zahtjev za povrat u prilog svojih tvrdnji. Apelant se u iskazu poziva na svoje upite i razgovore tokom 1998, godine sa tadašnjim gradonačelnikom Mostara Safetom Oručevićem i tadašnjim predsjednikom Općinskog suda da se prostor renovira i izda u zakup, te nakon toga i sa gradonačelnikom Ljubom Bešlićem, koji ga je uputio na nadležne gradske službe. Međutim sve navedeno je ostalo nepotkrijepljeno relevantnim dokazima, pa je stoga pravilan zaključak prvostepenog suda da na osnovu provedenih dokaza nije mogao izvesti zaključak da je apelant zaključio kupoprodajni ugovor i isplatio pravnoj prednici tuženih kupoprodajnu cijenu. Shodno tome prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je neosnovan i eventualni tužbeni zahtjev kojim apelant potražuje isplatu novačenih sredstava, pa iako su tačni navodi žalbe da prvostepeni sud izričito u obrazloženju ne spominje eventualni tužbeni zahtjev, njegova neosnovanost očigledno proizlazi iz obrazloženja prvostepenog suda da iz sadržaja provedenih dokaza ne proizlazi istinitost tvrdnji apelanta da je tuženim isplatio punu cijenu za poslovni prostor. Apelant naširoko obrazlaže svoje subjektivno uvjerenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva koje ne stoje jer apelant, u smislu čl. 123 ZPP-a nije dokazao činjenice na kojima temelji zahtjev.

11. Djelimičnu osnovanost žalbe u dijelu odluke o troškovima postupka Kantonalni sud je obrazložio na strani 8 osporene presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i pravo na imovinu iz člana II/3(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, tvrdi da su ugovorne strane 1978. godine zaključile i potpisale kupoprodajni ugovor, ali da potpisi nisu sudski ovjereni, što znači da mu je nedostajala forma u skladu sa ZOO-om da bi bio pravno valjan. Ali i sve da je postojao usmeni ugovor između stranaka, da bi bio pravno važeći, postoji izuzetak iz člana 73 ZOO-a koji važi u slučaju kada je ugovor kojem nedostaje forma u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju došlo je do izvršenja ugovora u cijelosti, što je potvrdio u svom iskazu i svjedok, pa to što apelant nije priložio priznanicu da je dao novac, ne može se staviti na teret apelantu, zbog ratnih dešavanja zbog kojih je apelant morao da napusti mjesto prebivališta, pa i spornu kancelariju koja je u ratu devastirana. Gola tvrdnja tuženih da nisu primili novac ničim nije potkrijepljena ni dokazana, a trebalo je da je sudovi mnogo kritičnije cijene, jer tuženi nisu negirali da se apelant nalazio u spornom poslovnom prostoru koji su prodali. Postavlja se pitanje zbog čega sud nije istražio činjenicu po kom osnovu je apelant koristio sporni poslovni prostor, jer da nije bilo kupoprodaje, apelant bi plaćao zakupninu. Apelant ističe da se u parničnom postupku dokazuje i postojanje negativnih činjenica, ne samo pozitivnih. Apelant tvrdi da je sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja na njegovu štetu, jer stranka koja tvrdi da ima neko pravo snosi teret dokazivanja činjenica koja je bitna za ostvarivanje prava. Tuženi ničim nisu dokazali svoju tvrdnju da apelant nije kupio sporni poslovni prostor. Prema tome apelant tvrdi da je došlo do proizvoljne primjene prava što je suprotno pravu na pravično suđenje. Apelant smatra da je lišen imovne ne u javnom već u privatnom interesu, iz čega proizlazi povreda prava na imovinu. Zatim apelant navodi da uz tužbu nisu priloženi materijalni dokazi iz jasnog i opravdanog razloga jer su svi dokazi uništeni u ratu, ali su činjenični navodi tužbe apsolutno istiniti, pa su odluke redovnih sudova za apelanta razočaravajuće. Apelant opširno obrazlaže detalje vezane za kupoprodajni ugovor koji je, kako tvrdi, zaključio sa pravnim prednicima tuženih, da je ugovor u cijelosti realizovan, zatim da je bio pune 23 godine u posjedu spornog poslovnog prostora, što su redovni sudovi zanemarili, te navodi radnje i postupke koje je preduzimao nakon rata, od 1998. godine u vezi sa zaštitom svojih prava na spornom poslovnom prostoru, ističući da je sve navedeno dokazao u postupku. Apelant se poziva na odredbe ZPP-a (čl. 7 stav 1, 8, 9, 71 stav 2, 73 stav 1 i 336 stav 2) tvrdeći da je drugostepeni sud iznio pogrešnu ocjenu da je prvostepeni sud postupao u skladu sa ZPP-om. Apelant takođe ističe da je u postupku dokazao i da je na temelju dosjelosti, mirnim uživanjem imovine, stekao legitimno pravo na priznavanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru koji je 1978. godine kupio i u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Apelant ističe da je svjestan prakse Ustavnog suda i Evropskog suda da se diskreciona ocjena utvrđenih činjenica daje redovnim sudovima, ali obaveza redovnih sudova je da za svoje odluke iznesu jasne i razumljive razloge na kojima te odluke zasnivaju. Apelant se u vezi s tim poziva na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske, a u odnosu na (ne)zakonito miješanje na imovinu na odluku James i drugi protiv Velike Britanije. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na pravilno suđenje i imovinu, da se presuda Kantonalnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim navodima apelanta koje je isticao tokom postupku, predloživši da se apelacija odbije jer taj sud i dalje ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude budući da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu neosnovani.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217. stav (2) (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list R BiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sankcija nedostatka potrebne forme Član 70.

(1) Ugovor koji nije zaključen u propisanoj formi nema pravno dejstvo ukoliko iz cilja propisa kojim je određena forma ne proizlazi što drugo.

(2) Ugovor koji nije zaključen u ugovorenoj formi nema pravno dejstvo ukoliko su stranke punovažnost ugovora uslovile posebnom formom.

Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.

Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 117569 18 Gž od 16. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2020. godine a apelacija je podnesena 17. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

21. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant može tvrditi da je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju samo ukoliko se pobijane odluke odnose na njegovo ili njezino „vlasništvo” (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke [VV], br. 44912/98, stav 35., ECHR 2004-IX). „Vlasništvo“ može biti „postojeće vlasništvo“ ili potraživanja koja su dovoljno utvrđena da se mogu smatrati „imovinom“. Kada je vlasnički interes u naravi potraživanja, ono se može smatrati „imovinom” samo ako postoji dovoljno uporište za taj interes u nacionalnom pravu (na primjer, kad postoji utvrđena sudska praksa domaćih sudova koja to potvrđuje), to jest, kad je potraživanje dovoljno utvrđeno da se može izvršiti (op. cit. Kopecký protiv Slovačke, st. 49 i 52) Evropski sud je takođe upućivao na potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“ da će ista biti ostvarena, tj. da će on ili ona steći djelotvorno uživanje vlasničkog prava (vidi, između ostalih, presude u predmetima Gratzinger i Gratzingerova protiv Češke Republike [VV], br. 39794/98, ECHR 2002-VII, stav 69, i op. cit. Kopecký protiv Slovačke, stav 35). Međutim, legitimno očekivanje ne postoji samo za sebe, ono mora biti povezano s vlasničkim interesom koji sam ima dovoljan temelj u nacionalnom pravu (op. cit. Kopecký protiv Slovačke, st. 45 - 53). Prema tome, pitanje koje treba ispitati u konkretnom slučaju jest da li je zahtjev apelanta da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru imao dovoljno uporišta u zakonu da se smatra „imovinom“ i stoga „vlasništvom“ zaštićenim članom 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit. Kopecký protiv Slovačke, stav 52). Isti stav Evropski sud slijedi i u svojoj novijoj praksi (vidi, između ostalih, Evropski sud, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, st. 142 - 144).

22. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta kojim je, između ostalog, tražio utvrđivanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru, odbijen je primjenom pravila o teretu dokazivanja jer apelant tokom postupku nije dokazao činjenice koje je naveo u tužbi i tokom postupka na kojima je temeljio osnovanost zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je i pred drugostepenim sudom, u smislu člana 217 stav (2) ZPP-a, u cilju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, održana rasprava na kojoj su ponovo provedeni dokazi, te je apelantu omogućeno da ponovo iznese tvrdnje i dokaze na kojima je temeljio osnovanost zahtjeva, ali ocjenom dokaza ni Kantonalni sud nije mogao utvrditi osnovanost zahtjeva apelanta i tačnost navoda koje je tokom postupka isticao, a koje ponavlja u apelaciji (vidi tačku 13 ove odluke). U vezi sa tvrdnjama apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud naglašava da je tumačenje i primjena prava u prvom redu zadatak redovnih sudova.U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da pred redovnim sudovima iznosi svoje tvrdnje, predlaže dokaze koje su redovni sudovi cijenili, u smislu člana 8 ZPP-a, a u primjeni tog člana, te pravila parničnog postupka o teretu dokazivanja Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, ne uočava proizvoljnost. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak da apelant ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja „imovinu“ u svrhu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju kada postoji spor o tačnom tumačenju i primjeni prava i kada se o pitanju, jesu li on ili ona ispunili zakonske uslove, odlučuje u sudskom postupku (vidi, između ostalih, citirani predmet Kopecký protiv Slovačke, st. 50 i 58, i predmet Milašinović protiv Hrvatske (odluka), br. 26659/08, 1. jula 2010.). Evropski sud je u svojoj praksi jasno izrazio stav da njegov zadatak nije da činjeničnu ocjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom i opšte je pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako Sud nije vezan utvrđenjima domaćih sudova, u normalnim bi okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da Sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi (vidi, između ostalih, Evropski sud, predmet Trapeznikova protiv Rusije, br. 21539/02, stav 106, 11. decembar 2008. godine). Shodno tome Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema elemenata zbog kojih bi proturječio činjeničnim utvrđenjima redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da zahtjevi apelanta koje je istaknuo u tužbi u vezi sa spornim poslovnom prostorom nisu imali dovoljno uporište u zakonu da bi se moglo govoriti o „vlasništvu“ u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga ni pozivanje apelanta na praksu Evropskog suda zauzetu u predmetu James i dr. protiv Velike Britanije nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer apelant nema imovinu koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3 (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ispitivala osnovanost zahtjeva apelanta za utvrđivanje prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru i sticanje pravnog osnova za upis prava vlasništva iz čega slijedi zaključak da se postupak ticao građanskih prava apelanta u kojem apelant uživa zaštitu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. U vezi sa prigovorima apelanta koji su tiču proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i op. cit. Radomilja i drugi protiv Hrvatske, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

29. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

30. U konkretnom slučaju imajući u vidu prigovore apelanta u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, koji su suštinski motivirani nezadovoljstvom osporenim odlukama i načinom na koji su sudovi cijenili dokaze, ukazujući šta su redovni sudovi trebali utvrditi i na koji način, prebacujući teret dokazivanja na tuženu stranu, Ustavni sud iz obrazloženja redovnih sudova ne zapaža ništa što bi apelacione prigovore opravdalo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni i eventualni zahtjev apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126 ZPP) jer se ocjenom provedenih dokaza nije mogla utvrditi osnovanost tvrdnji apelanta da je zaključio kupoprodajni ugovor i da su ugovorne strane u cijelosti ispunile obaveze iz ugovora da bi se mogao primijeniti član 73 ZOO-a, te da je apelant bio u mirnom i savjesnom posjedu spornog poslovnog prostora 20 godina. Ustavni sud ponovo naglašava da je Kantonalni sud održao raspravu omogućivši apelantu da i pred tim sudom iznese svoje tvrdnje i dokaze, koje ponavlja u apelaciji, na kojima temelji osnovnost svojih zahtjeva. Suprotno apelacionim prigovorima, Ustavni sud ne uočava da su redovni sudovi postupali suprotno pravilima procesnog prava u segmentu ocjene dokaza i primjene pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je Kantonalni sud donoseći konačnu odluku u predmetu dao obrazloženje o neosnovanosti zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

31. U vezi sa pozivanjem apelanta na odluku Evropskog suda u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske u vezi sa pravom na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u tom predmetu utvrdio krašenje prava aplikanta na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je utvrđeno da odluke domaćih sudova nisu poštovale osnovni zahtjev krivičnog postupka, da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, te nisu bile u skladu s jednim od temeljnih načela kaznenog prava, i to načelom in dubio pro reo (vidi, Ajdarić protiv Hrvatske, tačka 51, presuda od 10. decembra 2011. godine). Ustavni sud smatra da standardi iz te odluke nisu primjenjivi u konkretnom slučaju jer iz obrazloženja redovnih sudova, kako je prethodno utvrđeno, ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanta na kojima je utemeljio navode o kršenju prava na pravično suđenje.

32. Krećući se u okviru svoje nadležnosti koja u pravilu isključuje djelovanje kao sud „četvrte instance“, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada zahtjevi istaknuti u tužbi u vezi sa spornim poslovnom prostorom nisu imali dovoljno uporište u zakonu da bi se moglo govoriti o „vlasništvu“, u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Nema ni kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja jer se tokom postupka ocjenom provedenih dokaza nije mogla utvrditi osnovanost tvrdnji apelanta da je sa pravnim prednicima tuženih zaključio kupoprodajni ugovor, da su ugovorne strane ispunile sve obaveze iz ugovora, te da je 20 godina bio u mirnom i savjesnom posjedu spornog poslovnog prostora, a u ocjeni dokaza, primjeni pravila o teretu dokazivanja i u obrazloženju redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3006/20 (B.S.) | Sudska praksa | Aktio