Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2899/20 („Martić Inter-Copp“ d.o.o. Modriča)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2899/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2899/20, rješavajući apelaciju „Martić Inter-Copp“ d.o.o. Modriča, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Martić Inter-Copp“ d.o.o. Modriča podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 028374 19 Pž od 25. maja 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Martić Inter-Copp“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 6. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 028374 19 Pž od 25. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 028374 19 Ps od 21. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tuženog „Sarajevo-osiguranja“ d.d., Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su odgovore na apelaciju dostavili 13. i 15. decembra 2021. godine. Tuženi nije dostavio traženi odgovor.

4. Apelantu su 2. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23 Pravila Ustavnog suda i Zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 028374 19 Ps od 21. oktobra 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade obične štete na poluprikolici (preciziranih oznaka) isplati novčani iznos od 704,00 KM, kao i na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti korišćenja poluprikolice novčani iznos od 500,00 KM. Istom presudom (st. II i III) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete isplati novčani iznos u preostalom dijelu do 27.859,08 KM, dok je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.752,80 KM.

8. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženog Osnovnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te da je nakon postupka pred Osnovnim sudom i izjavljene žalbe Okružni sud u Doboju ukinuo prvostepenu presudu i dostavio predmet na nadležno postupanje tom sudu. Dalje, Okružni privredni sud je naveo provedene dokaze koji su taksativno pobrojani na str. 5, 6 i 7 obrazloženja, između ostalog, vještačenje po vještaku saobraćajne struke, saslušanje vještaka mašinske struke i čitanje njegovog nalaza, saslušanje vještaka ekonomske struke i čitanje njegovog nalaza. Takođe, navedeno je da među parničnim strankama nije sporna aktivna ni pasivna legitimacija, kao ni pravni osnov tužbenog zahtjeva koji se ogleda u tome da je u saobraćajnoj nezgodi (preciznije navedenoj u obrazloženju presude) vozilo (koje je osigurano kod tuženog) kojim je upravljao H. H. (koji je u prekršajnom postupku proglašen odgovornim za prouzrokovanje saobraćajne nezgode) oštetilo teretno motorno vozilo i apelantovu poluprikolicu, dok je sporno da li je H. H. isključivi krivac za udes, tj. sporna je visina tužbenog zahtjeva. Okružni privredni sud je naveo da iz nalaza vještaka saobraćajne struke proizlazi da se saobraćajna nezgoda dogodila u dnevnim uslovima vožnje, na približno pravom i preglednom dijelu magistralnog puta u zoni naselja (gdje je ograničenje brzine kretanja vozila 50 km/č) i da su se vozila koja su učestvovala u udesu kretala u istom smjeru (dva teretna vozila u apelantovoj svojini, zatim jedan kombi i na kraju teretno vozilo kojim je upravljao H. H.). Dalje, iz nalaza proizlazi da je vozač H. H. propustio da drži bezbjednu udaljenost od drugih vozila (koja su učestvovala u udesu), kao i da nije prilagodio brzinu kretanja u koloni vozila, odnosno da je to u direktnoj uzročnoj vezi kako sa iniciranjem opasne saobraćajne situacije tako i sa predmetnom saobraćajnom nezgodom. S druge strane, vještak nije našao propuste ostalih vozača koji su učestvovali u istoj saobraćajnoj nezgodi koji bi se mogli dovesti u uzročnu vezu s predmetnom saobraćajnom nezgodom, kao ni sa mogućnostima njenog izbjegavanja. Dakle, Okružni privredni sud je na osnovu provedenih dokaza, posebno nalaza vještaka saobraćajne struke i nespornim činjenicama potkrijepljenim materijalnim dokazima, utvrdio da je H. H. krivac za predmetnu saobraćajnu nezgodu u kojoj je prednjim dijelom svog vozila udario u zadnji dio kombija koji se od udara odbio naprijed i svojim prednjim dijelom udario u poluprikolicu apelanta koji se nalazilo ispred njega. Takođe, među strankama nije sporno da je apelant pretrpio štetu na poluprikolici (kao posljedicu udara odbijenog kombija) koja iznosi 704,00 KM.

9. Okružni privredni sud je ukazao na odredbe člana 178 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i odredbe čl. 154 i 155 ZOO-a, kojima je propisana odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu, te način naknade prouzrokovane štete (obične štete i izmakle koristi). Dalje, sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je obična šteta na apelantovom teretnom vozilu u uzročno-posljedičnoj vezi sa događajem koji je skrivio H. H., kao i izmakla dobit koja je nastala zbog nemogućnosti korišćenja oštećenog teretnog vozila i poluprikolice, te da se u slučaju spora mora dokazati uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice. Okružni privredni sud je naveo da tuženi negira činjenicu da je do udara jednog apelantovog teretnog vozila u drugo došlo kao posljedica činjenice udara vozila kombi, već da je do kontakta između apelantovih vozila u konkretnom slučaju došlo prije nego je odbijeno vozilo kombi udarilo u apelantovu oštećenu poluprikolicu. U vezi s tim, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao da se kontakt između njegova dva vozila može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa događajem koji je u nesumnjivoj krivici H. H., pa s obzirom na to da nema krivice H. H. za navedeni kontakt, to nema ni odgovornosti tuženog za štetu (na apelantovom vozilu). U tom smislu, Okružni privredni sud je zaključke zasnovao na činjenici da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između događaja za koji je kriv H. H. sa ostvarenim kontaktom između apelantova dva vozila koja su u pitanju, prije nego na činjenici da je tuženi dokazao prethodni kontakt između apelantova dva vozila. Dalje, Okružni privredni sud je ocijenio nepouzdanim nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke (kao i njegov iskaz) u pogledu utvrđenja štete u vidu izmakle koristi, pa tako i u odnosu na apelantovu poluprikolicu. Ovo iz razloga što apelant vještaku nije prezentovao odgovarajuću dokumentaciju (ugovore) na osnovu koje bi se primijenila direktna metoda za utvrđivanje štete. Pored toga, nalaz i mišljenje navedenog vještaka se zasniva na njegovim subjektivnim mišljenjima i stavovima u pogledu pojedinih troškova za koje nije imao dokumentaciju. Takođe, vještak je procjenu potencijalne izgubljene dobiti izvršio za znatno duži period (od 2. novembra 2015. do 1. aprila 2016. godine) u odnosu na dane kada predmetna vozila nisu bila u funkciji prema navodima tužbe (poluprikolica dva dana i teretno vozilo 24 dana), dok je sami obračun izmakle koristi vršio u ukupnom iznosu a ne odvojeno i pojedinačno za teretno vozilo i poluprikolicu. U vezi s tim, sud je konstatovao da obična šteta na apelantovoj poluprikolici iznosi 704,00 KM, da navedeni iznos nije sporan među strankama, kao ni uzročno-posljedična veza s događajem za koji je kriv H. H. i odgovornost tuženog za nju, te da apelantu pripada pravo na izmaklu dobit za dva dana koliko poluprikolica nije bila u funkciji. S obzirom na to da visinu izmakle dobiti nije bilo moguće tačno utvrditi, sud je, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (nabavnu cijenu oštećene poluprikolice, godinu proizvodnje, predviđeni vijek trajanja i amortizaciju, vrijeme trajanja popravke i ostale relevantne činjenice), ocijenio da (prema odredbi člana 127 ZPP-a) apelantu na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti korišćenja poluprikolice pripada iznos od 500,00 KM. Okružni privredni sud je odbio preostali iznos tužbenog zahtjeva (naknadu štete na teretnom vozilu i izgubljene koristi zbog nemogućnosti rada vozila), dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 383, 386 stav 2 i 387 ZPP-a, u vezi sa članom 396 ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i uspjehu stranaka u sporu.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 028374 19 Pž od 25. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske takse na žalbu. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je ukazao na sadržaj apelantovih žalbenih navoda kojima pobija prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Dalje, sud je prilikom ispitivanja prvostepene presude ukazao da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 127 ZPP-a (kada je određena visina naknade na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti korišćenja poluprikolice) iz razloga što su u predmetnom postupku izvršena tri vještačenja (saobraćajno, mašinsko i ekonomsko), te je sud bio u obavezi da odluči na osnovu brižljive i savjesne ocjene izvedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja. Takođe, Viši privredni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da je propust vozača H. H. u direktnoj uzročnoj vezi s predmetnom saobraćajnom nezgodom, dok nisu nađeni propusti ostalih vozača koji su učestvovali u istoj saobraćajnoj nezgodi. U vezi s tim, proizlazi da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da se nije mogla utvrditi isključiva krivica vozača H. H. i da treba primijeniti pravila o obostranoj krivici budući da za takav stav prvostepeni sud nije dao uvjerljive razloge. Naime, prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije utvrdio ko je i na koji način pored vozača H. H. doprinio nastanku i posljedicama saobraćajne nezgode, te u čemu i u kojem omjeru se sastoji doprinos, odnosno odgovornost drugih učesnika u saobraćajnoj nesreći.

11. Viši privredni sud je istakao da se u obrazloženju prvostepene presude navodi da su u postupku pročitani nalazi i mišljenja vještaka mašinske i ekonomske struke (od 10. jula i 15. avgusta 2017. godine). Međutim, uvidom u zapisnik sa pripremnog ročišta od 11. juna 2019. godine, u kojem je prvostepeni sud raspravnim rješenjem odredio dokaz čitanjem isprava (pod rednim br. 1–94), proizlazi da se među dokazima ne nalaze navedeni nalazi i mišljenja vještaka mašinske i ekonomske struke. Takođe, na glavnoj raspravi održanoj 20. septembra 2019. godine apelant i tuženi su izveli dokaze čitanjem isprava određenih na pripremnom ročištu, ali se među tim ispravama ne nalaze navedeni nalazi i mišljenja vještaka mašinske i ekonomske struke. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da se na osnovu navedenih nalaza i mišljenja vještaka mašinske i ekonomske struke ne može usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev, te kada bi i prihvatio da su navedeni dokazi izvedeni, potrebno je imati u vidu da li su tim dokazima na uvjerljiv način utvrđene pravno relevantne činjenice. Naime, vještak mašinske struke je procjenjivao visinu materijalne štete na osnovu kataloške vrijednosti vozila i vrijednosti spašenih dijelova, dok je apelant u pogledu troškova popravke vozila priložio predračune pojedinih firmi, zapisnik svog osiguranja o oštećenju vozila i obračunski list za štetu. Viši privredni sud je istakao da apelant nije naveo niti dokazao kada i ko je izvršio popravku vozila i poluprikolice, kao ni da je platio troškove popravke. Takođe, vještak ekonomske struke se nije bavio pitanjem trajanja popravke vozila, od čega zavisi i visina izgubljene dobiti, već je izgubljenu dobit utvrđivao za period od 2. novembra 2015. do 1. aprila 2016. godine (152 dana), iako je apelant u tužbi naveo da je popravka poluprikolice trajala dva dana, dok je popravka vozila trajala 24 dana, kao i da stranke u tom pogledu nisu tražile pojašnjenja, odnosno dopunu nalaza vještaka. Pored toga, Viši privredni sud je naveo da su u nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke apelantovi potencijalni prihodi (na osnovu metode „prije i poslije“) utvrđeni samo na osnovu podataka za oktobar 2015. godine, iako bi bilo logično da se realna visina izgubljene dobiti zasniva na dužem obračunskom periodu. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je zaključio da su neprihvatljivi zaključci prvostepenog suda u pogledu krivice za nastanak saobraćajne nezgode i primjene člana 127 ZPP-a u pogledu visine štete. Međutim, imajući u vidu aspekte pravila o teretu dokazivanja, u smislu čl. 7 stav 1 i 123 ZPP-a, kao i razloge navedene u obrazloženju svoje odluke, Viši privredni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, zbog čega je iz tih razloga potrebno odbiti apelantov tuženi zahtjev (u dijelu koji se pobija žalbom). Imajući u vidu sve navedeno, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 229 tačka 2 ZPP-a odlučio kao u izreci presude, a odbio je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske takse iz razloga što je odbijena njegova žalba.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant je naveo da su mu prekršena prava iz čl. 7, 8 i 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

13. Apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka i sadržaj donesenih odluka redovnih sudova, te je istakao da je neosnovana i nezakonita odluka Višeg privrednog suda. U vezi s tim, apelant je ukazao na obrazloženje osporene odluke u pogledu izvedenih dokaza i zaključka suda, pri čemu je istakao da je obrazloženje osporene presude suprotno izreci. Dalje, apelant smatra nejasnim i netačnim zaključak drugostepenog suda u pogledu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom, odnosno smatra pogrešnim zaključak Višeg privrednog suda da nisu navedeni i provedeni određeni dokazi (mašinsko i ekonomsko vještačenje), kao i zaključke tog suda u pogledu utvrđivanja visine štete u konkretnom slučaju. Pored toga, apelant smatra da je drugostepeni sud, ukoliko je sumnjao da nisu utvrđene relevantne činjenice, trebao ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno svojom odlukom preinačiti prvostepenu presudu budući da je utvrdio pogrešne stavove i zaključke prvostepenog suda. Apelant je ukazao na određene dijelove osporene odluke istaknuvši da je Viši privredni sud svojom odlukom kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu postupio suprotno relevantnim odredbama ZPP-a. Osim toga, apelant smatra da je pogrešan zaključak Višeg privrednog suda u vezi s ocjenom nalaza i mišljenja vještaka mašinske i ekonomske struke. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju „dokazao osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva“, ali da su redovni sudovi u znatnom dijelu odbili njegov tužbeni zahtjev i nisu zaštitili njegovo pravo na naknadu štete koju je pretrpio u konkretnoj saobraćajnoj nesreći.

b) Odgovor na apelaciju

14. Viši privredni sud je u svom odgovoru ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci. Takođe, Viši privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni privredni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije povrijedio pravila parničnog postupka, odnosno da je cijenio sve dokaze koji su bili relevantni za odlučivanje u predmetnom postupku, kao i da je primijenio mjerodavno materijalno pravo. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. (stav 1.)

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 178.(st. 1. i 2.)

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 028374 19 Pž od 25. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 7, 8 i 17 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosio na utvrđenje prava na naknadu štete, odnosno da apelant potražuje štetu proisteklu iz predmetne saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao osiguranik tuženog. Stoga, Ustavni sud ukazuje da je u pitanju predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Višeg privrednog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

27. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

29. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Višeg privrednog suda, konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je djelimično usvojen njegov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu naknadi štetu i izmaklu korist zbog oštećenja njegove poluprikolice u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, dok je apelantu odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud razmotrio apelantove žalbene navode, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i argumentovane razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pri čemu je istakao da među strankama nije bila sporna visina štete na poluprikolici, te se pozvao na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a. Takođe, Viši privredni sud je jasno i argumentovano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, ocijenivši neprihvatljiv stav prvostepenog suda da se nije mogla utvrditi isključiva krivica vozača H. H. i da su stoga neprihvatljivi zaključci prvostepenog suda u pogledu krivice za nastanak saobraćajne nezgode, ali da nezavisno od toga apelant u konkretnom slučaju nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se osporava žalbom, te se pozivao na relevantne odredbe čl. 7 stav 1 i 123 ZPP-a o teretu dokazivanja. U vezi s tim je eksplicitno obrazloženo da apelant nije naveo niti dokazao kada i ko je izvršio popravku vozila i poluprikolice, kao ni da je platio troškove popravke, a da nalazi vještaka mašinske i ekonomske struke nisu izvedeni kao dokaz na pripremnom ročištu niti na glavnoj raspravi, pri čemu su dati razlozi zašto ti nalazi (i da su izvedeni), s obzirom na njihov sadržaj, ne bi mogli dovesti do udovoljavanja preostalom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude zasnovali na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Ostali navodi

32. U pogledu apelantovih navoda kojim se ukazuje na kršenje odredaba Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 17/01, Ustavni sud, Odluka broj U 149/03 od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/04). Imajući u vidu navedeno, slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnom slučaju, odnosno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4873/19 od 8. jula 2021. godine, tačka 43 i Odluka o dopustivosti broj AP 4163/09 od 15. maja 2012. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od redovnih sudova koji su dali detaljne razloge zbog čega je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2899/20 („Martić Inter-Copp“ d.o.o. Modriča) | Sudska praksa | Aktio