Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3633/20 (S.F.H.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3633/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3633/20, rješavajući apelaciju S.F.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S.F.H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 020801 20 Kžk od 29.
jula 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S.F.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koji je po profesiji advokat i zastupa sam sebe, podnio je 12. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 K 020801 20 Kžk od 29. jula 2020. godine. Apelant je, također, predložio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru „odlaganja izvršenja izrečene krivično pravne sankcije“ do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 8. januara 2021. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su, u periodu od 18 do 27. januara 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Ustavni sud je 17. februara 2021. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP- 3633/21 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
5. Ustavni sud je 22. februara 2022. godine dostavio apelantu odgovore na apelaciju, radi eventualnog izjašnjenja.
6. Apelant je 2. marta 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na predmetnu apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Kantonalno tužilaštvo (tužiteljica Selma Kišić) je 12. juna 2014. godine podiglo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).
9. Presudom Općinskog suda (koju je donijela sutkinja pojedinac-Derviša Eminagić) broj 29 0 K 020801 14 K od 10. oktobra 2016. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Presudom su označeni oštećeni upućeni na parnicu, radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, dok je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka (o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem) i sudskog paušala u označenom iznosu.
10. Rješenjem Kantonalnog suda (u Vijeću sastavljenom od sudije Huse Porobića kao predsjednika Vijeća, te sutkinja Vildane Helić i Merside Sušić kao članova Vijeća) broj 29 0 K 020801 16 Kž od 5. juna 2017. godine žalbe apelanta i njegovog branioca su djelimično uvažene, pa je presuda Općinskog suda od 10. oktobra 2016. godine ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju je, između ostalog, Kantonalni sud istakao da je izreka (prvostepene) presude nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da postoje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a da ostali žalbeni osnovi apelanta i njegovog branioca i žalba kantonalnog tužioca nisu ni razmatrani. Stoga je, na osnovu člana 330. stav (1) ZKP FBiH, odlučeno kao u izreci rješenja.
11. Presudom Općinskog suda (koju je donio sudija pojedinac Hajrudin Livadić) broj 29 0 K 020801 17 K 2 od 24. aprila 2019. godine apelant je oglašen krivim što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Presudom su označeni oštećeni upućeni na parnicu, radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, dok je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka (o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem) i sudskog paušala u označenom iznosu.
12. Rješenjem Kantonalnog suda (u Vijeću sastavljenom od sudije Huse Porobića kao predsjednika Vijeća, te sutkinja Vildane Helić i Rozalije Džanić kao članova Vijeća) broj 29 0 K 020801 19 KŽ 2 od 5. novembra 2019. godine žalbe apelanta i njegovog branioca su djelimično uvažene, pa je presuda Općinskog suda od 24. aprila 2019. godine ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vijećem Kantonalnog suda kao drugostepenog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se osnovano žalbom apelanta i njegovog branioca prvostepena presuda pobija zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) i stav (2) ZKP FBiH. Također je navedeno i da je prvostepeni sud istovremeno počinio i bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (2) u vezi sa članom 331a) stav (4) ZKP FBiH, jer nije postupio po uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 5. juna 2017. godine. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja na osnovu člana 330. stav (1) tačka a) ZKP FBiH, pošto je u istom krivičnom predmetu presuda već jednom bila ukinuta, te je u skladu sa članom 325. stav (2) ZKP FBiH određeno održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom. Također je na kraju navedeno i da će se na pretresu pred Kantonalnim sudom, u smislu člana 332. stav (2) ZKP FBiH, preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka i po potrebi ponovno ispitati vještaci saobraćajne struke Saobraćajnog fakulteta u Sarajevu, te vještak Asim Kopić i izvesti i drugi dokazi. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
13. Kantonalni sud (u Vijeću sastavljenom od sutkinje Vildane Helić kao predsjednika Vijeća, te sudija Huse Porobića i Rozalije Džanić kao članova Vijeća) je u prisustvu tužiteljice Selme Kišić, apelanta i njegovog branioca donio Presudu broj 29 0 K 020801 20 Kžk od 29. jula 2020. godine. Tom presudom je apelant oglašen krivim da se u vrijeme (27. oktobra 2013. godine), mjestu i način pobliže opisan u izreci presude iz nehata počinio krivično djelo Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, jer se kao učesnik u prometu nije se pridržavao prometnih propisa i time tako ugrozio javni promet da je doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je prouzročena smrt dvije osobe, dok su kod dvije osobe prouzrokovane teške tjelesne ozljede. Zbog navedenog, apelant je presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Dalje je presudom apelant obavezan da plati paušal prvostepenom sudu u označenom iznosu, te da naknadi troškove krivičnog postupka o čijoj visini će biti odlučeno posebnim rješenjem tog suda. Također su presudom označeni oštećeni upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku.
14. U obrazloženju presude je prije svega navedeno da su, u skladu sa rješenjem Kantonalnog suda od 5. novembra 2019. godine a na osnovu odredbe člana 332. stav (2) ZKP FBiH, uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca na pretresu održanom 29. maja 2020. godine preuzeti u dokaze uvršteni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude). Pritom je navedeno i da stranke i apelantov branilac nisu imali prijedloga za izvođenje novih dokaza, kao i da je sud donio odluku da se apelant i njegov branilac izjasne koje dokaze smatraju nezakonitim i iz kojih razloga u smislu odredbe člana 15. ZKP FBiH. Odlučujući o tim prigovorima, Kantonalni sud je istakao da je (na pretresu od 9. juna 2020. godine) donio odluku da se iz spisa predmeta izdvoje kao nezakoniti dokazi označeni tahografski listić, koji je izuzet iz označenog teretnog motornog vozila kojim je upravljao F.S. Također je navedeno da se, u smislu odredbe člana 11. stav (3) ZKP FBiH, neće kao dokazi cijeniti iskazi svjedoka F.S. i N.H. u odnosu na navedene okolnosti, te sva tri vještaka saobraćajne struke kao i njihovi nalazi i mišljenja u dijelu u kojem su se oni izjašnjavali na okolnosti vezane za tahografski listić. Iz tih razloga, kako je to istakao Kantonalni sud, vijeće je donijelo i odluku da se izvrši dopuna vještačenja po Stručnom timu vještaka Fakulteta za saobraćaj i komunikaciju Sarajevo, Katedra za sigurnost u saobraćaju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Stručni tim), na čelu sa prof. dr. Osmanom Lindovom (naredba za dopunu vještačenja od 9. juna 2020. godine). S tim u vezi je navedeno da je navedeni vještak dostavio pisano izjašnjenje vezano za dopunu nalaza od 15. juna 2020. godine, koja je dostavljena strankama i apelantovom braniocu. Dalje je navedeno da je na pretresu navedeni vještak, kao vođa Stručnog tima, saslušan na označeni način (pobliže opisano na strani 6. presude). Isto tako je navedeno da apelant i njegov branilac nisu imali primjedbi na označenu izvršenu izmjenu optužnice, niti su tražili odlaganje glavnog pretresa radi pripreme odbrane (pobliže opisano na strani 6. presude).
15. U nastavku obrazloženja je Kantonalni sud detaljnije obrazložio istaknute prigovore zakonitosti dokaza u vezi naprijed navedenog spornog tahografskog listića, te iskaza označenih svjedoka kao i nalaza i mišljenja označenih vještaka u dijelu koji se odnose na taj listić (pobliže opisano na str. 7. i 8. presude). Zatim je Kantonalni sud obrazložio i neosnovanost prigovora odbrane u vezi sa kredibilitetom Bajre Džindo, kao vještaka saobraćajne struke (pobliže opisano na str. 8. presude). U odnosu na tog vještaka, Kantonalni sud je istakao da je on u međuvremenu preminuo. Kako su iskazi vještaka Bajre Džindo dati na glavnim pretresima pred prvostepenim sudom zasnovani na spornom tahografskom listiću, kao i njegov nalaz i mišljenje, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom krivičnom predmetu nije cijenio nalaz i mišljenje tog vještaka, niti njegove iskaze sa glavnih pretresa.
16. Zatim je Kantonalni sud obrazložio i neosnovanost prigovora odbrane kojima je osporena zakonitost provedenih radnji pregleda i obdukcije mrtvih tijela J.Z. i N.Z. (stradalih u saobraćajnoj nezgodi) i potom izvršenog vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Zdenki Cihlaržu o načinu, mehanizmu i vrsti nastanka ozljeda (pobliže opisano na str. 9. i 10. presude). S tim u vezi je navedeno da je navedeni vještak postupao po označenim naredbama Kantonalnog tužilaštva, te da je sačinio zapisnike i potom nalaz i mišljenje, odnosno da je postupljeno u skladu sa odredbom člana
118. ZKP FBiH. Pritom je navedeno i da je tačno da tužilac, koji nije bio prisutan prilikom pregleda i obdukcije tijela mrtvih J.Z. i N.Z, nije sačinio zapisnik u skladu sa odredbom člana 165. ZKP FBiH, ali da navedena povreda procesnog zakona ne predstavlja po automatizmu nezakonit dokaz, niti je to za odredbu članom 118. ZKP FBiH izričito propisano. Dalje je Kantonalni sud obrazložio i neosnovanost prigovora odbrane u vezi potrebe provođenja trećeg saobraćajnog vještačenja od strane Fakulteta za saobraćaj i komunikacije Sarajevu u situaciji kada su postojala dva oprečna saobraćajna tehnička vještačenja po vještacima saobraćajne struke i to optužbe Bajre Džindo i odbrane Asima Kopića (pobliže opisano na strani 11. presude).
17. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je nakon ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu odredbe člana 296. stav (2) ZKP FBiH, utvrdio da je apelant počinio krivično predmetno djelo. Navedeno utvrđenje je Kantonalni sud u nastavku obrazloženja elaborirao u svjetlu pojedinačno opisanih relevantnih okolnosti u vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom (pobliže opisano na str. 12-19. presude). U tom smislu je ukazano i na relevantne okolnosti kada je u pitanju realna apelantova djelatnost i s tim u vezi način, mehanizam i vrsta nastanka ozljeda kod oštećenih J.Z. i N.Z. (po vještacima sudske medicine prof. dr. Zdenki Cihlaržu i dr.sci. Vedi Tuco; pobliže opisano na str. 19-21. presude). Pritom je Kantonalni sud istakao i da je na prijedlog apelantove odbrane na glavnom pretresu od 22. februara 2019. godine pred prvostepenim sudom izvršeno suočenje navedena dva vještaka sudske medicine (pobliže opisano na str. 21-23. presude), čije iskaze i nalaze i mišljenja je sud cijenio stručnim i objektivnim, te ih prihvatio kao vjerodostojne, navodeći da među njima nije bilo protivrječnosti u odlučnim činjenicama kada je u pitanju realna apelantova djelatnost.
18. Zatim je navedeno da su, na okolnosti saobraćajne nezgode, u svojstvu svjedoka direktno i unakrsno ispitani kao svjedoci optužbe i odbrane F.S, N.H, S.H, H.O. i apelant. Potom je ukazano na sadržaj svakog pojedinačnog iskaza označenih svjedoka (pobliže opisano na str. 24-29. presude). Između ostalog, Kantonalni sud je naveo da je iskaz svjedoka F.S, koji je bio neposredni očevidac saobraćajne nezgode (vozač teretnog motornog vozila), saglasan provedenim vještačenjem Stručnog tima. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da iskaz svjedoka odbrane H.O. (koji se nalazio u motornom vozilu kojim je upravljao apelant), kojeg je dao na glavnom pretresu, nije prihvatio kao vjerodostojan u označenom dijelu (pobliže opisano na stani 26. presude). Navedeni svjedok je, kako to je istakao Kantonalni sud, svojim iskazom na glavnom pretresu pokušao pomoći apelantu, pa je sud prihvatio kao vjerodostojan njegov iskaz iz istrage u kojem je taj svjedok određeno naveo da najveći dio puta nije pratio vožnju (jer je razgovarao sa mldb D.H. apelantov sin koji se također nalazio u motornom vozilu kojim je upravljao apelant). Također je navedeno da svjedok H.O. prilikom svjedočenja nije naveo ni valjanu argumentaciju i razloge za promjenu svog iskaza u odnosu na iskaz kojeg je dao u istrazi neposredno nakon saobraćajne nezgode.
19. Potom je Kantonalni sud konstatirao da je u ovom krivičnom predmetu izvršeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke Bajri Džindi kao vještaku optužbe, Asimu Kopiću kao vještaku odbrane, te Stručnom timu u označenom sastavu. Također je ponovno ukazano da predmetom ocjene nije bio nalaz i mišljenje vještaka optužbe Bajre Džindo, niti njegovi iskazi. Dalje je ukazano na sadržaj iskaza vještaka Stručnog tima prof. dr. Osmana Lindova (pobliže opisano na str. 29-39. presude) u vezi propusta koji su uzrokovali predmetnu saobraćajnu nezgodu. Također je istaknuto i da je navedenog vještaka apelant unakrsno ispitivao, te da se taj vještak na pretresu od 21. jula 2020. godine očitovao i na naredbu Kantonalnog suda od 9. juna 2020. godine (dopuna vještačenja). Zatim je ukazano na sadržaj iskaza vještaka odbrane-Asima Kopića, kojeg je dao na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 39-46. presude). U svjetlu navedenog, Kantonalni sud je potom ukazao na zaključke i utvrđenja do kojih su došli vještaci stručnog tima i vještak odbrane (pobliže opisano na str. 46-48. presude). Analizirajući nalaze i mišljenja, te iskaze vještaka stručnog tima i vještaka odbrane, Kantonalni sud je ukazao da je provedeno vještačenje po stručnom timu objektivno i zasnovano na pravilima struke i nije dovedeno u sumnju prigovorima apelantove odbrane. Potvrđeno je, kako je to istakao Kantonalni sud, iskazima svjedoka H.O. i F.S (očevidci događaja), te materijalnim dokazima koji su poslužili vještacima Stručnog tima za izradu nalaza i mišljenja (pobliže opisano na strani 49. presude). Zatim je ukazano na razloge zbog kojih prema obrazloženju Kantonalnog suda apelantov iskaz u svojstvu svjedoka nije potvrđen provedenim vještačenjem (pobliže opisano na str. 51. i 52. presude).
20. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant u konkretnoj saobraćajnoj situaciji postupio suprotno odredbi člana 36. stav (1) Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (na način pobliže opisan na str. 52. i 53. presude), čime je doveo u opasnost život ljudi, uslijed čega je prouzročena smrt dvije osobe, dok su kod dvije osobe prouzrokovane teške tjelesne ozljede. Apelant je pri tome, kako je to naveo Kantonalni sud, postupao sa svjesnim nehatom. Navodeći da nije utvrđeno da postoje elementi koji bi isključili apelantovu krivnju, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, kao i člana 2. stav 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju.
22. U opširno koncipiranoj apelaciji, apelant prije svega u ovoj krivičnopravnoj stvari ukazuje na pristrasnost suda, odnosno sutkinje (Vildane Helić, sutkinja Kantonalnog suda) i glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva (Tomislav Ljubić), sa kojim je kako to apelant navodi u dugogodišnjoj poslovnoj i ličnoj zavadi. U odnosu na navedenu sutkinju, apelant ističe da je pod utjecajem označenog glavnog tužioca, te da je „protivzakonito“ tri puta bila sutkinja izvjestilac pred vijećem Kantonalnog suda i da je „nezakonito“ (protivno zakonskoj zabrani ukidanja prvostepene presude dva puta) ponovo kao sutkinja izvjestilac donijela osporenu osuđujuću presudu koja je potpuno identična ranije ukinutim presudama. Isto tako, apelant navodi i da su vještaci tužilaštva Bajro Džindo i dr Zdenko Cihlarž korumpirani, a da je vozač teretnog vozila (svjedok F.S.) „dokazano lažni svjedok tužilaštva“, čiji je iskaz kao nezakonit poništio Kantonalni sud svojom naredbom od 9. juna 2020. godine i to upravo sutkinja Vildana Helić. Ovo se, kako to apelant ističe, odnosi i na tahografsku traku iz teretnog vozila. Pritom apelant navodi da je osporena osuđujuća presuda „skandalozno sramna i ničim dokazana“ koja je ranije dva puta ukidana, te da u jednom krivičnom postupku postoje de facto dvije različite odluke suda sa dva različita stava istog vijeća. Dalje apelant, između ostalog, ukazuje da se u predmetnom krivičnom postupku radilo de facto i de iure o nepostojećem krivičnom djelu, pa i prekršaju sa obilježjima krivičnog djela opisanog u izmijenjenoj optužnici. Isto tako, apelant između ostalog ukazuje da u Bosni i Hercegovini postoje dva različita zakona iz iste oblasti, te da jedino u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji mogućnost „podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti na pravosnažne drugostepene presude“ za razliku od drugog entiteta (Republika Srpska). Također, apelant navodi i da u njegovom slučaju nije primijenjeno načelo in dubio pro reo, te da nije dokazano izvan svake razumne sumnje da je on kriv za tragičnu nesreću. Pritom apelant ističe i da je sutkinja Vildana Helić „odbacila“ iskaz svjedoka H.O. koji je bio suvozač u apelantovom vozilu. Taj iskaz neposrednog očevidca, kako to smatra apelant, očigledno dokazuje pored svih dokaza da apelant nije kriv za predmetnu saobraćajnu nezgodu.
23. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je ponovio navode iz apelacije, ukazujući da bi mu izvršenjem kazne zatvora bila narušena osnovna ljudska prava, pa je predloženo da se odloži izvršenje kazne zatvora do odluke Ustavnog suda.
II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povreda ljudskih prava na koja se apelant poziva, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
25. Općinski sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u presudi tog suda od 24. aprila 2019. godine, smatrajući da apelantu nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
26. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da iznesene činjenice u apelaciji ne opravdavaju tvrdnje o kršenju prava na koja se apelant poziva. Također je navedeno da je nema povrede prava u odnosu na pristrasnost glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva i sudije Kantonalnog suda, kao predsjednika Vijeća, te u odnosu na pristrasnost vještaka, jer njihova nepristrasnost nije ničim dovedena u pitanje. Isto tako je navedeno da ni konkretan predmet upućuje na njihovu nepristrasnost, kao i da je apelant imao efektivan pristup sudu i efektivnu zaštitu prava, pri čemu mu je omogućeno da prema slobodnom izboru koristi svoja prava. Dalje je navedeno i da, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima. U tom smislu je ukazano da je donošenju osporene presude Kantonalnog suda prethodio opsežan dokazni postupak, pri čemu je Kantonalni sud cijenio sadržaj svih dokaza kod izvođenja zaključka (izvan razumne sumnje) da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
27. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju, apelant je ponovio argumente prethodno iznesene u apelaciji.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
29. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), koji je bio na snazi u inkriminirano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV SIGURNOSTI JAVNOG PROMETA
Član 332. st. (1) i (3) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 336. stav (4) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. stav 3.; člana 333. stav 2.; člana 334. stav 2. i člana 335. stav 3. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
30. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 39. tačke d), e) i f) Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,
e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 40. st. (1), (2), (3) i (4) Izuzimanje na zahtjev stranke ili branitelja (1) Izuzimanje predsjednika suda i sudije može tražiti stranka ili branilac.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti do početka glavnog pretresa, a ako se za razlog izuzimanja iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju.
(3) Zahtjev za izuzimanje sudije vijeća apelacionog odjeljenja stranka ili branilac mogu da podnesu u žalbi ili u odgovoru na žalbu.
(4) Stranke ili branilac mogu da traže izuzimanje samo poimenično određenog sudije odnosno predsjednika suda koji postupa u predmetu.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka k) i stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Član 325.
Odluke po žalbi (1) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu i preinačiti prvostepenu presudu ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili uvažiti žalbu, ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom.
(2) Pretres pred drugostepenim sudom mora se održati ako je u istom krivičnom predmetu presuda već jednom bila ukinuta.
(3) O svim žalbama protiv iste presude drugostepeni sud odlučuje jednom odlukom.
Član 330. stav (1) tačka a) Ukidanje prvostepene presude (1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, odnosno odrediti održavanje pretresa pred drugostepenim sudom kada postoje opravdani razlozi da se predmet ne vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav (1) ovog zakona, VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 29 0 K 020801 20 Kžk od 29. jula 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija osporenu odluku, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava iz člana 13. (Pravo na djelotvoran pravni lijek) i 17. Evropske konvencije (Zabrana zloupotrebe prava), kao i člana 2. stav
1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima). Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija u odnosu na prednje navode svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ove navode apelacije ispitati po ovom pravnom osnovu.
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
38. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Kantonalni sud proizvoljno proveo dokazni postupak i ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u odnosu na apelantovu krivičnopravnu odgovornost. U suštini, apelant negira da je počinio krivično djelo koje mu je (izmijenjenom) optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen (Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH). S tim u vezi, apelant ukazuje i na kršenje načela in dubio pro reo, a posebice naglašava da je u postupku protiv njega došlo do kršenja prava na nepristrasan sud. Stoga će Ustavni sud ispitati da je li Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluka postupao proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu sadržaj apelacije, Ustavni sud će prije svega raspraviti navode o navodnom kršenju prava na nepristrasan sud, budući da se radi o prigovoru od kojeg ovisi daljnje raspravljanje ostalih navoda o kršenju garancija-prava obuhvaćenih pravom na pravično suđenje. Po ocjeni apelanta pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda prije svega zbog toga što je sutkinja Vildana Helić u tri navrata učestvovala u donošenju sudskih odluka u ovoj krivičnopravnoj stvari. Također, pristrasnost navedene sutkinje apelant argumentira i da je ona kod donošenja osporene odluke bila pod utjecajem glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva (Tomislava Ljubića), sa kojim je (kako to apelant navodi) u dugogodišnjoj poslovnoj i ličnoj zavadi.
41. Ustavni sud podsjeća da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivne i objektivne pristrasnosti. Subjektivna nepristrasnost se odnosi na lični odnos sudije, odnosno članova vijeća, i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47, Kyprianou protiv Grčke, VV, presuda od 15. decembra 2005. godine, broj aplikacije 73797/01, stav 119. i Meng protiv Njemačke, presuda od 16. februara 2021. godine, stav 45). Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29, Šekerija protiv Hrvatske, presuda od 5. novembra 2020. godine, zahtjev broj 3021/14, stav 134. i Bjarki H. Diego protiv Islanda, broj aplikacije 30965/17, presuda od 15. marta 2022. godine, stav 29).
42. U kontekstu prakse Evropskog suda, može se općenito govoriti o tri tipične situacije kada je u pitanju pravo na nepristrasan sud. Prva u kojoj je sudija prethodno učestvovao u prethodnoj fazi postupka i zastupao jednu od stranaka (npr. ibid, Hauschildt protiv Danske), druga u kojoj je sudija sudjelovao u donošenju prvostepene odluke ili neke druge odluke u kojoj je suštinski raspravljeno određeno pravno pitanje, odnosno zahtjev (npr. De Haan protiv Holandije, presuda od 26. augusta 1997. godine), te treća gdje je postupajući sudija interesno povezan sa suprotnom strankom u postupku (npr. Wettstein protiv Austrije, broj predstavke 33958/96, presuda od 21. decembra 2000. godine ili Pescador Valero protiv Španije, broj predstavke 62435/00, presuda od 17. juna 2003. godine). Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena prva i treća situacija su neprimjenjive u okolnostima konkretnog predmeta, budući da je Vildana Helić tokom cjelokupnog predmetnog postupka učestvovala samo u svojstvu sutkinje, odnosno jer Tomislav Ljubić (glavni tužilac Kantonalnog tužilaštva, kojeg apelant dovodi u navodnu interesnu vezu sa sutkinjom Vildanom Helić) nije učestvovao kao stranka u predmetnom postupku već je to bila tužiteljica Kantonalnog tužilaštva Selma Kišić. Pritom, Ustavni sud konstatira da apelant nije u svojim navodima ni problematizirao postupanje navedene tužiteljice u predmetnom postupku, niti je aktivnosti koje je ona preduzimala tokom cjelokupnog trajanja predmetnog postupka eventualno doveo u vezu sa ugrožavanjem njene tužilačke samostalnosti, nezavisnosti i nepristrasnosti od strane Tomislava Ljubića kao glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva. S obzirom na navedeno, te pitanja pokrenuta predmetnom apelacijom, Ustavni sud će u nastavku ispitati postojanje isključivo druge situacije u kontekstu poštivanja prava na nepristrasan sud u okolnostima konkretnog predmeta.
43. Sama činjenica da je pojedini sudija tokom postupka već donosio odluke u predmetu ne može opravdati bojazan o njegovoj nepristrasnosti, niti se može po automatizmu izvesti zaključak o njegovoj nepristrasnosti, budući da moraju postojati posebne okolnosti koje na to upućuju kako bi se izveo drugačiji zaključak (vidi ibid. Hauschildt, st. 50. i 51, Serija A broj 154, Romenskiy protiv Rusije, broj predstavke 22875/02, presuda od 13. juna 2013. godine, stav 27. i ibid. Meng protiv Njemačke, stav 47). Također, uvijek je odlučan opseg i narav prethodnih odluka koje je donio određeni sudija (vidi Fey protiv Austrije, 24. februara 1993. godine, stav 30, Serija A br. 255-A i Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. januara 2015. godine, stav 114).
44. U svjetlu prethodno ukazanih stavova i principa, Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je sutkinja Vildana Helić učestvovala u donošenju više različitih sudskih odluka u ovom krivičnom postupku. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, za potrebe garancija prava na nepristrasan sud od odlučnog su značaja u konvencijskom smislu opseg i narav takvih sudskih odluka, odnosno pitanja koja su takvim odlukama bila raspravljena. Pritom, svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza je slučaj za sebe, koji treba biti pojedinačno ispitan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3535/19 od 9. juna 2021. godine, stav 31; dostupna na www.ustavnisud.ba). Analizom sadržaja citiranih odluka u čijem je donošenju učestvovala navedena sutkinja, Ustavni sud prije svega zapaža da se ona nesporno u postupku pred Kantonalnim sudom (u kojem je donesena osporena presuda) kao predsjednik vijeća direktno bavila odlučivanjem o pitanjima koja su se ticala merituma apelantovog predmeta (utvrđivanje postojanja predmetnog krivičnog djela, apelantove krivične odgovornosti i odluke o krivičnoj sankciji). S druge strane, iz sadržaja odluka (rješenja) koja su prethodila donošenju konačno osporene odluke, ne proizlazi da se njima suštinski odlučivalo o ukazanim elementima merituma apelantovog predmeta. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja sutkinja Vildana Helić, svojim učešćem (kao jedan od tri člana vijeća Kantonalnog suda) u prethodnom donošenju dva ukidajuća rješenja (koja su bila u korist apelantove odbrane), oblikovala svoj stav o odlučnim pitanjima u vezi „optužbe“ protiv apelanta u kasnijoj fazi predmetnog krivičnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud u konkretnom slučaju i na osnovu stanja spisa predmeta ne može izvesti zaključak o postojanju okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje nepristrasnost sutkinje Vildane Helić, zbog njenog učešća u donošenju navedenih odluka iz različite nadležnosti. Na ovakav zaključak Ustavnog suda upućuje i činjenica da ni sam apelant nije, u okviru apelacionih navoda, konkretizirao svoju bojazan, izuzev što je na općenit način iskazao sumnju zbog učešća sutkinje Vildane Helić u predmetnom krivičnom postupku, a što samo po sebi nije dostatno i ne dovodi po automatizmu do kršenja prava na nepristrasan sud. U svakom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je, radi dodatnog osiguranja pravičnosti predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini, apelantu u kontekstu ovog apelacionog navoda stajala na raspolaganju i zakonska mogućnost u smislu relevantnih odredbi člana 40. ZKP FBiH da u ovoj krivično-pravnoj stvari traži izuzimanje navedene sutkinje, odnosno bilo kojeg sudije, ukoliko je sumnjao u njenu/njihovu nepristrasnost, a što su on i njegova odbrana propustili učiniti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra u konkretnom slučaju neosnovanim navode apelacije koji se tiču navodnog kršenja prava na nepristrasan sud, kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
45. Kada su u pitanju apelantovi navodi koji se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno-procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, presuda od 17. decembra 2013. godine). Prednje, također, uključuje i osporavanje autentičnost izvedenih dokaza. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
46. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo, jer su redovni sudovi obrazlagali i cijenili samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorirajući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora „izvan razumne sumnje“ dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika.
47. Dovodeći u vezu navedene principe u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prije svega zapaža da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Naime, Ustavni sud prije svega ističe da u konkretnom slučaju apelantova krivica nije zasnovana samo na jednom dokazu, već kako na iskazima svjedoka očevidaca predmetne saobraćajne nezgode, tako i na iskazima (i nalazima i mišljenjima) označenih vještaka medicinske struke i Stručnog tima. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (Matytsina protiv Rusije, broj predstavke 58428/10, stav 169, presuda od 27. marta 2014. godine). Prepoznavajući bitnost saobraćajno-medicinskih vještačenja u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud posebnu pažnju posvetio analizi provedenih vještačenja, te je s tim u vezi dao detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Dalje, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao zakonite i vjerodostojne pojedine dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno odbrana apelanta, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Ovo se prije svega odnosi na sporni tahografski listić, koji je Kantonalni sud ocijenio nezakonitim dokazom optužbe, ne prihvatajući posljedično tome ni vještačenje koje je na osnovu njega izvršio prvobitni vještak (optužbe) saobraćajne struke Bajro Džindo, kao ni ostale dokaze u dijelovima koji su se odnosili na sporni tahografski listić. S tim u vezi, Ustavni sud između ostalog zapaža da Kantonalni sud u smislu odredbe člana 11. stav (3) ZKP FBiH nije cijenio iskaz ni svjedoka F.S. u odnosu na okolnosti vezane za sporni tahografski listić. Suprotno apelantovim tvrdnjama, iz obrazloženja osporene presude, proizlazi da iskaz svjedoka F.S. Kantonalni sud nije u cijelosti kao „nezakonit poništio“ kako to apelant tvrdi, već samo u dijelu koji se odnosio na tahografski listić. Dakle, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da na navedenim dokazima Kantonalni sud nije ni zasnovao utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti. Isto tako, iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, a primarno svjedoka F.S. (vozač teretnog vozila) i H.O. (suvozač u vozilu kojim je upravljao apelant) kao očevidaca predmetne saobraćajne nezgode izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Iskazana bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka (sa glavnog pretresa i iz faze istrage) u svjetlu apelantovog iskaza (kojeg je dao svojstvu svjedoka na glavnom pretresu) i provedenih vještačenja je manifestirana i u samom obrazloženju osporene presude, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza navedenih svjedoka. Pritom, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja principa jednakosti) da je odbrani apelanta bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza i da pobija zakonitost i sadržaj svih izvedenih dokaza (kako sa glavnog pretresa tako i iz faze istrage), a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Pritom, u kontekstu poklanjanja vjere iskazu svjedoka H.O. iz faze istrage od strane Kantonalnog suda, Ustavni sud napominje da korištenje dokaza iz faze istrage nije samo po sebi u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv Rusije, broj predstavke 72967/01, presuda od 1. marta 2007. godine, stav 117.).
48. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta Kantonalni sud svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donio isključivo u kontekstu apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
49. Konačno, apelant ukazuje i na različito zakonsko uređenje dostupnih pravnih lijekova protiv pravosnažne drugostepene presude u Bosni i Hercegovini (u Federaciji Bosne i Hercegovini i Republici Srpskoj). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da taj navod u svjetlu jurispridencije Ustavnog suda (vidi, Odluka o dopustivosti broj AP-3920/13 od 16. septembra 2015. godine, stav 53, dostupna na www.ustavnisud.ba) primarno svojom suštinom pokreće pitanje zabrane diskriminacije, na koju se apelant nije pozvao u apelaciji, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud ističe da entiteti imaju zasebne pravne sisteme i zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulirano. Činjenica da je licima kojima se sudi u krivičnim postupcima koji se vode Republici Srpskoj data mogućnost da, uz ispunjavanje određenih uvjeta, koriste navedeni vanredni pravni lijek, sama po sebi ne znači da se radi o diskriminaciji u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (pristup sudu). Shodno tome, Ustavni sud smatra neosnovanim i ovaj apelantov navod.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za osporenu odluku dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te kada je Kantonalni sud dao logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 336. stav (4) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH. Iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje navedenog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju riješio presudom na način koji je povoljniji za apelanta. Također, u predmetnom krivičnom postupku apelantu nije uskraćeno ni pravo na nepristrasan sud. Dakle, Kantonalni sud je pri donošenju osporene presude ispoštovao sve standarde prava na pravično suđenje.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić