Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4479/20 (I. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Propisano zakonom
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Upravni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalid
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku · čl. 2
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4479/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4479/20, rješavajući apelaciju Ivice Krešića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ivice Krešića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004794 19 U2 od 13. listopada 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Ivici Krešiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivice Krešića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004794 19 U2 od 13. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivica Krešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 10. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004794 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida Obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 15. listopada 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. listopada 2021., a Federalno ministarstvo 1. studenog 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku na izjašnjenje 12. siječnja 2022. godine.
5. Apelantov zastupnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Rješenjem Sektora za pitanja branitelja (HVO, MUP), Uprave za pitanja branitelja, Mostar (u daljnjem tekstu: Uprava za pitanja branitelja) broj 14-43-1-292/06 od 27. ožujka 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi oboljenja počevši od 1. listopada 2005. godine pa dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje prava u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu.
Osporeni postupak
8. Federalno ministarstvo, po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, donijelo je Rješenje broj UP-I-03-41-ZKZ-5045/13 od 11. rujna 2014. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja od 27. ožujka 2006. godine, pravne i materijalne posljedice koje je rješenje proizvelo od dana donošenja i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 11. rujnom 2014. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004794 14 U od 15. lipnja 2017. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Federalnog ministarstva od 11. rujna 2014. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.
10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-5045/13-1 od 13. prosinca 2018. godine ukinuto je konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja od 27. ožujka 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 13. prosincem 2018. godine.
11. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja, a postupajući u skladu sa člankom 6. stavak (7) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) i člankom 20. Pravilnika o načinu i postupku vršenja revizije, uputilo predmet osobne invalidnine Liječničkoj komisiji Kantonalnog odjeljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) radi revizije nalaza i mišljenja liječničkih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
12. Nadalje je navedeno da je Federalno ministarstvo, na temelju nalaza i mišljenja Liječničke komisije od 17. lipnja 2014. godine (kojim je utvrđeno da je apelantov invaliditet 0 %, trajno), donijelo rješenje od 11. rujna 2014. godine kojim je odlučeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida zaključno sa 11. rujnom 2014. godine. Federalno ministarstvo je dalje navelo kronologiju predmetnog postupka, te je ukazalo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 15. lipnja 2017. godine, kompletan spis predmeta ponovno dostavilo nadležnoj liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje koja je donijela Nalaz i mišljenje broj Z-RVI-MO-4777/17 od 4. listopada 2018. godine kojim je utvrdila da je apelantov invaliditet 0 %, trajno.
13. Nadalje, istaknuto je da je apelant, u skladu sa člankom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelj i članova njihovih obitelji, izjavio prigovor protiv navedenog nalaza i mišljenja Liječničke komisije. U svezi s tim, Liječničke komisija za medicinsko vještačenje je u postupku po Zakonu o provođenju kontrole po izjavljenom prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 6. studenog 2018. godine kojim je na temelju medicinske dokumentacije o liječenju i pregleda apelanta utvrdila da vršenje apelantove službe u OS nije utjecalo na nastanak i pogoršanje zdravstvenog stanja da bi apelant po toj osnovi ostvario status RVI.
14. Federalno ministarstvo je ukazalo da je nalaz i mišljenje nadležne liječničke komisije dan na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta koji se na poziv Liječničke komisije odazvao na pregled, te je na taj način sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a u skladu sa važećom legislativom. Dalje je navedeno da je na nalaz i mišljenje od 6. studenog 2018. godine stavljena klauzula da je konačan (7. studenog 2018. godine). Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna liječnička komisija u izvršenju presude Vrhovnog suda od 15. lipnja 2017. godine dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, na temelju medicinske dokumentacije, pregleda apelanta, da je utvrdila invaliditet 0 %, trajno, te da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji za daljnje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Navedeno je da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 6. studenog 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004794 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. prosinca 2018. godine.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku bila zakazana javna rasprava za 13. listopada 2020. godine, te da je apelantov punomoćnik podneskom od 1. listopada 2020. godine precizirao tužbeni zahtjev i predložio da se zakazana javna rasprava „tretira kao ročište o nejavnom rješavanju“. Vrhovni sud je citirao sadržaj članka 28. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, te u svezi s tim naveo da u smislu ove zakonske odredbe ne postoji „ročište o nejavnom rješavanju“, kako je to predloženo u podnesku, već pored javne rasprave, čije održavanje u skladu sa člankom 28. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima stranke mogu zatražiti samo u tužbi ili odgovoru na tužbu, postoji nejavno rješavanje, a što je slučaj u konkretnom predmetu.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nadležna liječnička komisija, u suglasnim nalazima i mišljenjima od 4. listopada i 6. studenog 2018. godine, dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja Revizijske liječničke komisije od 10. ožujka 2006. godine tako i za novu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s odredbama članka 13.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenata, a na temelju postojeće dokumentacije o liječenju i neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Vrhovni sud je ukazao da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole ukinulo rješenje Uprave za pitanja branitelja i upravnu stvar riješilo u skladu sa čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, tako da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Vrhovni sud je ukazao da je bez značaja apelantov navod da su neustavne odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole iz razloga što je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje tako nešto nije utvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je apelant iskoristio svoje pravo, odnosno izjavio je prigovor na nalaz i mišljenje, te mu je bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Zatim, on je neposredno pregledan od Liječničke komisije i tom prilikom je mogao istaći sve ono što je smatrao bitnim za ocjenu njegovog invaliditeta, pa se stoga u konkretnom slučaju ne radi o povredi odredaba Zakona o upravnom postupku. Također, istaknuto je da se, prema članku 23. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, nalaz i mišljenje dostavlja stranci uz rješenje, s tim što se protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek (može se izjaviti protiv upravnog akta koji je donesen na temelju nalaza i mišljenja), izuzev nalaza i mišljenja iz članka 23.a istog Pravilnika, protiv kojeg se može uložiti prigovor. S obzirom na to da je apelant iskoristio navedena prava, te je podnio tužbu protiv upravnog akta, Vrhovni sud je ukazao da nisu utemeljeni njegovi navodi da mu nije omogućeno učešće u predmetnom postupku.
18. Vrhovni sud je ukazao da je člankom 13.a stavak 2. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji propisano da liječnička komisija daje nalaz i mišljenje na temelju obveznog neposrednog pregleda korisnika prava i isključivo na temelju postojeće vjerodostojne medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta, na temelju koje je korisniku prava ranije utvrđen procent vojnog invaliditeta. Također, navedeno je da je člankom 7. stavak 4. Zakona o provođenju kontrole propisano da Institut donosi nalaz, ocjenu i mišljenje isključivo na temelju postojeće dokumentacije (na temelju koje je ranije cijenjen) u spisu predmeta i na temelju pregleda korisnika prava. Vrhovni sud je ukazao da nisu utemeljeni apelantovi tužbeni navodi da prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije cijenjena sva medicinska dokumentacija, a koji su istaknuti potpuno paušalno, bez navođenja koja to konkretna medicinska dokumentacija navodno nije cijenjena. Vrhovni sud je ukazao da se nije mogao prihvatiti apelantov prijedlog iz tužbe (što je predlagao i u prigovoru) da se izvrši vještačenje po ovlaštenom vještaku medicinske struke. Naime, prema odredbama članka 4. stavak 1. točka b) Zakona o provođenju kontrole i članka 2. stavak 1. točka 5. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja, nalaz i mišljenje na temelju kojeg se provodi kontrola zakonitosti korištenja ostvarenih prava daje isključivo Liječnička komisija Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u postupku provođenja Zakona o provođenju kontrole. Vrhovni sud je ukazao da paušalni tužbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
20. Apelant je naveo da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, tj. odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U-17/12. od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da navedena odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, navedeno je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (članak 8. Zakona o upravnom postupku) i da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje koji nema ovlasti saslušavati apelanta. Zatim, istaknuto je da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Apelant smatra da duljina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, postupak koji je značajan za apelanta i koji nije složen trajao je dulje od šest godina, pri čemu je naveo kronologiju postupka.
II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s procesnim i materijalnim zakonima, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u obrazloženju konačne odluke. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Federalno ministarstvo je navelo da je osporeno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku, pri čemu nisu povrijeđene odredbe materijalnih propisa na apelantovu štetu. Zatim, navedeno je da nisu utemeljeni apelacijski navodi da je u upravnom postupku došlo do povrede pravila postupka. Federalno ministarstvo je navelo da je provelo sve potrebne radnje u rješavanju predmetne pravne stvari, te je također predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 24/13 od 27.
ožujka 2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ broj 82/09) nisu u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
24. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10 i 95/13 – odluka USFBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 3. stavak (1) Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
25. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
26. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 28.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili u sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da nazoči nejavnome rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan izvijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnoga rješavanja i njihovu pravu da tome rješavanju nazoče, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
(...)
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004794 19 U 2 od 13. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu Vrhovnog suda apelant je primio 23. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud ukazuje da se radi o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
36. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Federalnog ministarstva od 13. prosinca 2018. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja od 27. ožujka 2006. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Federalno ministarstvo pravilno postupilo kada je na temelju suglasnih nalaza i mišljenja liječničkih komisija, u skladu s odredbom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, donijelo rješenje kojim je ukinuto konačno rješenje Uprave za pitanja branitelja i upravna stvar riješena u skladu s odredbama čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud održao sjednicu za nejavno rješavanje, kako je predložio apelantov punomoćnik u podnesku od 1. listopada 2020. godine. Nadalje, istaknuto je da je u ponovnom postupku pred Federalnim ministarstvom donesen novi nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 4. listopada 2018. godine, te da je apelant iskoristio pravo i izjavio prigovor na navedeni nalaz i mišljenje, po kojem je Liječnička komisija donijela novi nalaz i mišljenje od 6. studenog 2018. godine, tj. da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 6. studenog 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 28. Zakona o upravnim sporovima, između ostalog, propisano da o upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sucu pojedincu ili na sjednici, te da je sud, ukoliko stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, dužan obavijestiti stranke i zainteresirane osobe, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno.
39. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je u svezi s tim dao Vrhovni sud, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.
40. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je bez značaja apelantov navod da su neustavne odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole iz razloga što je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba za koje tako nešto nije utvrđeno. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U- 17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
41. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je Federalno ministarstvo po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo rješenje od 11. rujna 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 13. listopada 2020. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i jedan mjesec, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Analiza duljine trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju radi se o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisio njegov status ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu koju je po toj osnovi primao. Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak Federalno ministarstvo pokrenulo po službenoj dužnosti, te da je rješenjem od 11. rujna 2014. godine ukinuto rješenje Uprave za pitanja branitelja od 27. ožujka 2006. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na osobnu invalidninu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je navedeno rješenje dvije godine i devet mjeseci nakon njegovog donošenja u upravnom sporu kao nepravilno poništeno od Vrhovnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Federalnom ministarstvu, u ponovljenom postupku, bilo potrebno razdoblje od jedne i pol godine da donese odluku o apelantovom pravu na korištenje prava na osobnu invalidninu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelant protiv rješenja donesenog u upravnom postupku podnio tužbu, te da je Vrhovni sud donio presudu jednu godinu i deset mjeseci nakon donošenja osporenog rješenja. Ustavni sud zapaža da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu pokrenut po službenoj dužnosti, da je trajao šest godina i jedan mjesec, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja nerazumno dugo razdoblje u kojem su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud imali evidentno razdoblje pasivnosti, za koje u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdanje.
46. Imajući u vidu cjelokupnu duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su Federalno ministarstvo i Vrhovni sud imali razdoblja neopravdane pasivnosti koja su u odlučujućoj mjeri doprinijela ukupnoj dužini trajanja postupka i koja u okolnostima konkretnog slučaja ne zadovoljavaju kriterij prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
50. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Zabrana diskriminacije
52. U pogledu apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu trajao šest godina i jedan mjesec, čijoj duljini je doprinijela pasivnost Federalnog ministarstva i Vrhovnog suda, što u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja postupanje koje nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant povredu ovog prava dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), za koje navode je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
56. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelant osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić