Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1868/21 (R. K.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1868/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-1868/21, rješavajući apelaciju Rešada Krše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rešad Kršo protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 I 038123 21 Gži od 4. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rešad Kršo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 I 038123 21 Gži od 4. marta 2021. godine. Apelant je 2. jula 2021. godine dopunio apelaciju.
2. Tražilac izvršenja KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo je 28. februara 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave-analitičke kartice, radi naplate određenog novčanog iznosa.
3. Općinski sud je 1. juna 2009. godine donio rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06-032386-X.
4. Općinski sud je 1. jula 2020. godine donio zaključak kojim je naložio apelantu da obavijesti Općinski sud kada je primio predmetno rješenje o izvršenju iz razloga jer u spisu nije uložena uredna dostava a da će u suprotnom Općinski sud smatrati da je isto zaprimljeno danom prijema navedenog zaključka.
5. Apelant je 10. jula 2020. godine Općinskom sudu podnio prigovor protiv predmetnog rješenja o izvršenju.
6. Općinski sud je 25. septembra 2020. godine donio rješenje broj 65 0 I 00687778 06 I - SK (stari broj 065 0 Iv 00687778 06 Iv) kojim je usvojio apelantov prigovor i odredio da se prijedlog za izvršenje od 28. februara 2006. godine ima smatrati tužbom. Istim rješenjem je odredio da će se nakon pravomoćnosti ovog Rješenja, spis dostaviti Parničnom odjeljenju Općinskog suda na daljnji postupak, te da će se izvršenje određeno predmetnim rješenjem o izvršenju odložiti do okončanja parničnog postupka po tužbi, kao i da će se nastaviti na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.
7. Apelant je 9. oktobra 2020. godine podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda od 25. septembra 2020. godine.
8. Kantonalni sud je 4. marta 2021. godine donio rješenje broj 09 0 I 038123 21 Gži kojim je apelantovu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da se žalbenim navodima apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene odluke imajući u vidu da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio pobijano rješenje te da razloge prvostepenog suda, kao valjane, prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud, rješavajući po prigovoru apelanta uloženog protiv predmetnog rješenja o izvršenju, utvrdio da apelant osporava navedeno rješenje u cijelosti, pa je primjenom odredbe člana 50. st. 1. i 4. ZIP-a, prigovor usvojio i prijedlog za izvršenje smatrao tužbom. Odredbom člana 50. stav 1. ZIP-a je propisano da će izvršenik u prigovoru protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave odrediti u kom dijelu pobija rješenje i prigovor mora biti obrazložen, a stavom 4. ovog člana je propisano da ako se rješenje pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje će se smatrati tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka. Stavom 5. navedenog člana je propisano da kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastaviti ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije s tužbom. Kako je prvostepenim rješenjem odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba Zakona o izvršnom postupku odredio da se ova pravna stvar rješava u parničnom postupku, u kojem će apelant, kao tuženi, imati mogućnost da iznese sve prigovore, koje će sud razmotriti.
9. Apelant je 31. marta 2021. godine zaprimio rješenje drugostepenog suda od 4. marta 2021. godine.
Apelacioni navodi
10. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je odluka Kantonalnog suda od 4. marta 2021. godine zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju kao i pogrešnoj primijeni pozitivnopravnih propisa, te da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. Traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju konačne odluke koja je osporena predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje zbog čega je odredio da se prijedlog za izvršenje od 28. februara 2006. godine ima smatrati tužbom, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koji se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na apelantove tvrdnje daje predmetni postupak trajao nerazumno dugo, te da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njegovog prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38 i Delić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18.). Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
16. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku ima procesni položaj izvršenika, odnosno tuženog. Tražilac izvršenja je 28. februara 2006. godine pokrenuo izvršni postupak protiv apelanta na osnovu vjerodostojne isprave-analitičke kartice, međutim zbog neuredne dostave apelantu rješenja o izvršenju koje je Općinski sud donio po tom prijedlogu, smatra se da je apelant to rješenje primio dostavom zaključka Općinskog suda od 1. jula 2020. godine. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja relevantni period je počeo 1. jula 2020. godine, kad je apelant saznao za postojanje postupka protiv njega. Stoga, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u razmatranje pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste period od dostave predmetnog zaključka apelantu do dostave osporenog rješenja Kantonalnog suda, dakle period od oko devet mjeseci.
17. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je postupak pokrenut na osnovu vjerodostojne isprave, da je započet prema pravilima izvršnog postupka, kao i da je određeno da će se nastaviti prema pravilima parničnog postupka, te da se, s obzirom na relevantne okolnosti u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.
18. Analizirajući apelantovo ponašanje u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne nalazi elemente koji ukazuju da je apelant doprinio predmetnoj dužini postupka. Pored toga Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od značaja za apelanta jer nastoji da dokaže da je potraživanje tražioca izvršenja, odosno tužitelja prema njemu neosnovano. Nadalje, analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo oko dva mjeseca da odluči o apelantovom prigovoru, dok je Kantonalni sud odluku po apelantovoj žalbi donio pet mjeseci nakon podnošenja žalbe, što se u konkretnom slučaju može smatrati primjerenom ažurnošću redovnih sudova. Stoga, cijeneći dužinu predmetnog postupka u njezinoj ukupnosti, imajući u vidu navedene činjenice, odnosno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku i nadležnih sudova, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje, odnosno da su navodi iz apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupaka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić