Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4478/20 (I. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4478/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4478/20, rješavajući apelaciju Ivana Paponje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Paponje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006937 18 U od 14. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Paponja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006937 18 U od 14. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Službe za zaštitu prava branilaca i njihovih porodica, Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj UP-I-09-43-3554/06 od 10. jula 2007. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% tjelesnog oštećenja, trajno, po osnovu povrede i bolesti počev od 1. januara 2007. godine pa dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branilaca) propisani uslovi za korištenje prava i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-I-03-41-ZKZ-7125/15 od 25. septembra 2018. godine, ukinuto je konačno rješenje Odjela od 10. jula 2007. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu prestalo svojstvo ratnog vojnog invalida i pravo na ličnu invalidninu zaključno sa 25. septembrom 2018. godine.
4. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je navelo da je nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnosti stradanja uputilo predmet lične invalidnine ljekarskoj komisiji kantonalnog odjela Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru radi revizije nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdatih u postupku priznavanja statusa ratnog vojnog invalida po Zakonu o pravima branilaca, koja je nalazom i mišljenjem od 10. aprila 2018. godine utvrdila da je vojni invaliditet ispod 20% - trajno. Dalje, navedeno je da je apelant, u skladu sa članom 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branilaca, uložio prigovor na nalaz i mišljenje liječničke komisije od 10. aprila 2018. godine. Zatim, navedeno je da je ljekarska komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole) po prigovoru donijela novi nalaz i mišljenje od 8. maja 2018. godine kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta ispod 20% trajno, te da je na nalaz stavljena klauzula da je konačan. S tim u vezi, istaknuto je da su nalaz i mišljenje dati na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv ljekarske komisije za pregled, te je na taj način učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta.
5. Federalno ministarstvo je ukazalo na odredbe člana 3. Zakona o pravima branilaca kojima je propisano da je ratni vojni invalid lice koje je, vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama pod uslovima i okolnostima iz člana 2. stav 1. Zakona, zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Federalno ministarstvo je navelo da je nadležna ljekarska komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojnog invaliditeta sa Listom postotaka, kao i na osnovu medicinske dokumentacije, te pregleda apelanta (koji je na taj način učestvovao u postupku) i utvrdila da je invaliditet ispod 20%. Federalno ministarstvo je ukazalo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 7. tačka 3. Zakona o provođenju kontrole i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca za dalje priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Također, navedeno je da je nalaz i mišljenje ljekarske komisije od 8. maja 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog i zakonitog rješenja.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 006937 18 U od 14. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministarstva od 25. septembra 2018. godine.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je na prijedlog punomoćnika apelanta, zakazao sjednicu za nejavno rješavanje odnosno da je podneskom od 2. oktobra 2020. godine predložio da se održi ročište o nejavnom rješavanju cijeneći činjenicu epidemiološke situacije. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti. Zatim je istakao da je nadležna ljekarska komisija, po blagovremeno izjavljenom prigovoru, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda donijela nalaz i mišljenje od 8. maja 2018. godine kojim je potvrdila nalaz i mišljenje od 10. aprila 2018. godine u pogledu visine postotka vojnog invaliditeta kao i dato obrazloženje. Vrhovni sud je istakao da su navedeni nalazi nadležnih ljekarskih komisija, kao stručnih organa vještačenja u ovoj oblasti, saglasni da ukupni vojni invaliditet apelanta iznosi ispod 20%, te su potpuni i jasni sa datim detaljnim obrazloženjem kako je to i propisano čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Suprotno tvrdnjama tužbe, po mišljenju Vrhovnog suda, ocjena inavliditeta apelanta data je na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa predmeta na osnovu koje je apelant i ranije cijenjen, te pri tom ljekarska komisija nije našla da je potrebno pribaviti nove dodatne specijalističke nalaze. Također, navedeno je da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta davanjem prava izjavljivanja prigovora i novog medicinskog vještačenja po prigovoru gdje je prilikom pregleda mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja. Stoga, po mišljenu Vrhovnog suda nisu povrijeđene odredbe Zakona o upravnom postupku na koje se apelant poziva u tužbi.
8. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da su nalazi i mišljenja liječničkih komisija doneseni primjenom člana 45. Zakona o pravima branilaca koji je Presudom Ustavnog suda Federacije BiH broj U 18/13 od 3. jula 2014. godine proglašen neustavnim. Zatim je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike populacije branilaca kojima je vršena revizija prava po istom osnovu kao i apelantu, a u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Dalje je naveo da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, navedeno je da je u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom i upravnom sporu pred Vrhovnim sudom proizvoljno primijenjeno procesno pravo (član 8. Zakona o upravnom postupku), te da saslušanje stranke prije donošenja rješenja treba obaviti stvarno i mjesno nadležni organ (Federalno ministarstvo), a ne Institut za medicinsko vještačenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te zabranu diskriminacije koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da je na prijedlog punomoćnika apelanta, zakazao sjednicu za nejavno rješavanje. Također, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je apelantu bilo omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima za koje je smatrao da su važne za ocjenu njegovog invaliditeta davanjem prava izjavljivanja prigovora i novog medicinskog vještačenja po prigovoru (gdje je prilikom pregleda mogao da istakne sve ono što je smatrao odlučnim za donošenje rješenja). Pri tom, iz rješenja Federalnog ministarstva proizilazi da su nalaz i mišljenje dati na osnovu postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na osnovu neposrednog pregleda apelanta koji se odazvao na poziv ljekarske komisije za pregled, te je na taj način učestvovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta.
13. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao da se Federalno ministarstvo u uvodu osporenog rješenja pozvalo na odredbe člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Federalnog ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U 17/12 od 7. februara 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe člana 7. stav 3. koji glasi "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu" nije u saglasnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na navod o arbitrarnoj primjeni člana 45. Zakona o pravima branilaca („Službene novine Federacije BiH“ broj 70/07) koji je proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da se utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona vrši samo na osnovu medicinske dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 3. srpnja 2014. godine (objavljena u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 95/13) je utvrđeno da citirana odredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je članom 45. Zakona o pravima branilaca ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/04, 56/05 - ispravka, 70/07, 9/10, 95/13 - OUSFBiH i 90/17) propisano da utvrđivanje da je bolest nastupila ili se pogoršala pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona vrši Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja na osnovu pregleda i na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju iz ratnog perioda ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Federalnog ministarstva i presude Vrhovnog suda slijedi da su nalazi i mišljenja dati od Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, na osnovu uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta, odnosno da su nalazi i mišljenje (od 10. aprila 2018. i 8. maja 2018. godine) potpuni i jasni sa datim detaljnim obrazloženjem kako je to i propisano čl. 8. i 13.a Pravilnika o radu ljekarskih komisija. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ocijenjuje ove apelantove navode neosnovanim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4418/20 od 12. januara 2022. godine, tač. 35. i 36. dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić