Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4565/20 (M. N.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Radni spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-4565/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4565/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mario Naletilić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavaka (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 6. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Mario Naletilić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19.
svibnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Mariju Naletiliću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Mario Naletilić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Naletilić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mario Naletilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 19. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404720 20 Rev od 1. listopada 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404720 12 Rs od 15. travnja 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-2691/20 od 14. listopada 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2691/20 koju je apelant podnio 30. srpnja 2020. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnoga suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda od Vrhovnoga suda, Kantonalnoga suda, Općinskoga suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. kolovoza 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 27. rujna 2021. godine.
5. Odgovori na apelaciju su 10. siječnja 2022. godine dostavljeni zastupniku apelanta radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnik apelanta nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 11. siječnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene, radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 404720 12 Rs od 15. travnja 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u toku rada i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora isplati novčane iznose precizirane u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 789,68 KM. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada za period preciziran u izreci presude.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (detaljno navedeno na stranici 2 presude). Nadalje, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 386., 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu: Tarifa), Pravnog shvaćanja usvojenog na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti u BIH, te specificiranog troškovnika punomoćnika apelanta. Općinski sud je, dalje, naveo da je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove odsustva njegovog punomoćnika iz ureda, te troškove prijevoza njegovog punomoćnika na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški, a radi pristupa sudu na ročišta. Naime, Općinski sud je naveo da se u toj pravnoj stvari radi o izberivoj nadležnosti u smislu odredbe članka 40. ZPP i da je apelant imao mogućnost da tužbu podnese i mjesno nadležnom sudu, gdje je obavljao rad, što bi uticalo na smanjenje troškova postupka. Općinski sud je, dalje, naveo da kada je u pitanju naknada troškova postupka za odsustvo iz ureda cijeni da je svrha naknade tih troškova u tome da se nadoknadi izgubljeno vrijeme samo u slučaju odsustva odvjetnika iz kancelarije, a ne u slučaju kada ga zamijeni odvjetnički pripravnik, pa ni iz tog razloga sud nije našao opravdanim zahtjev za naknadu tih troškova. Shodno navedenom, Općinski sud je naveo da je sukladno s odredbom članka 30. Tarife odbio te zahtjeve apelanta.
10. Apelant je 8. svibnja 2015. godine podnio prizive protiv prvostupanjske presude.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine odbijena je priziv apelanta kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se neutemeljeno prizivom osporava odluka o troškovima postupka, te je istakao šta je propisano odredbama čl. 26. i 31. Tarife. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju odvjetnik ima sjedište ureda u Ljubuškom, a da je apelant prema navodima tužbe obavljao rad službenika tuženog u sudskoj policiji Zapadnohercegovačke županije. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je apelant, sukladno članku 40. ZPP, u sporu iz radnog odnosa imao mogućnost podnijeti tužbu sudu na čijem se području rad obavlja, kako ne bi prouzrokovao dodatne troškove, koji su sporni, podnošenjem tužbe Općinskom sudu, koji je Opće mjesno nadležan. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda da u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZPP troškovi odvjetnika na ime naknade za troškove prijevoza na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški i odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja, ne predstavljaju troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Kantonalni sud je naveo da činjenica da je na ročišta pristupao odvjetnički pripravnik nije razlog da se odbije zahtjev za naknadu troškova za prijeevoz i dnevnice, za koje troškove je naknada propisana Tarifom, međutim, naveo je da su prethodno obrazloženi razlozi zbog kojih u konkretnom slučaju ti troškovi ne pripadaju odvjetniku.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404720 20 Rev od 1. listopada 2020. godine apelantova revizija je odbačena.
14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari i da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za dopuštenost revizije, te je naveo da nije ni izuzetno dopustio reviziju, u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP, jer nije ocijenio da bi odlučivanje bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je revizija odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (pravo na jednakost pred zakonom i pravo na rad), te povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant ukazuje da su redoviti sudovi proizvoljno tumačili odredbe članka 387. ZPP kada su odbili zahtjev za naknadu troškova koji se tiču troškova prijevoza i odsustva iz ureda odvjetnika, a koji su uredno specificirani i priloženi. Apelant navodi da su konkretni troškovi predviđeni odredbama članka 26. točka 5. i članka 31. Tarife. Nadalje, apelant ukazuje da su redoviti sudovi, u odnosu na troškove postupka, u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava redovitih sudova u konkretnom postupku, te se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnoga suda broj AP-3310/14. Osim toga, apelant ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja postupka i traži naknadu nematerijalne štete. b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga iznesenih u obrazloženju rješenja, da pred tim sudom nisu učinjene povrede prava apelanta i da je rješenje doneseno u razumnom roku.
17. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu učinjene povrede ustavnih prava i predložio je da se apelacija odbije.
18. Općinski sud je naveo da je pravilo odlučio o visini troškova zastupanja apelanta po odvjetniku i da nije bilo riječ o nužnim troškovima, te da nisu povrijeđena apelantova prava.
19. Tužena je istakla da su neosnovani navodi apelanta i da je sud odluku donio pravilnom primjenom prava, da troškovi koje apelant potražuje nisu bili potrebni za vođenje parnice i da zbog toga ne mogu padati na teret tužene strane.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 387. stav (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
21. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navode o povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda.
23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Član 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
25. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud u ovome dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu
27. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 404720 20 Rev od 1. listopada 2020. godine (koje je apelant primio 30. listopada 2020. godine) kojim je njegova revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404720 15 Rsž od 19. svibnja 2020. godine kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud navode apelanta ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP-2691/20 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osporenu presudu Kantonalnoga suda apelant je primio 19. lipnja 2020. godine, a apelacija broj AP-2691/20 je podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. stavak (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
32. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, navode apelanta ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Kantonalnog suda.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
35. Ustavni sud zapaža da je apelant osporio presude redovitih sudova kojima je, između ostalog, odlučeno o naknadi troškova postupka. Ustavni sud ukazuje da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka promatra kao dio utvrđivanja građanskih prava i obaveza, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.e. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP i Tarife od strane redovitih sudova.
37. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna.
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivno-pravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove prijevoza punomoćnika i troškove odsustva punomoćnika iz ureda, pozivajući se na odredbe članka 387. stavak 1. ZPP. Ustavni sud ukazuje da je konkretnom odredbom ZPP propisano da će se u obzir uzeti samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice pri čemu će sud brižljivo cijeniti sve okolnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, ukazali da troškovi koji se odnose na troškove prijevoza apelantovog punomoćnika i njegovo odsustvo iz ureda, nisu bili potrebni za vođenje predmetnog parničnog postupka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pravno pitanje koje se odnosi na troškove postupka povodom dolaska odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, te da s tim u vezi nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, AP-2690/20 od 9. lipnja 2021. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP-1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP-642/20 od 22. travnja 2020. godine i AP-3596/21 od 9. ožujka 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu obrazloženje redovitih sudova, te praksu Ustavnoga suda u predmetima u kojima je razmatrano isto pravno pitanje, Ustavni sud, ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP od strane redovitih sudova.
39. U odnosu na apelantovo pozivanje na odluku Ustavnoga suda broj AP-3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP-5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP- 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u vezi sa troškovima postupka (točka 8.) istakao: Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa članom 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegove advokatske kancelarije u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz advokatske kancelarije. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna da snosi, odnosno nadoknadi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da nije osnovano apelantovo pozivanje na predmetnu odluku Ustavnoga suda.
40. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
42. Također, Europski je sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne prirode (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 11. siječnja 2014. godine, a da je postupak okončan presudom Kantonalnoga suda od 19. svibnja 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine osporenog postupka jeste šest godina i četiri mjeseca.
Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
45. Analizirajući ponašanje apelanta, Ustavni sud ne nalazi da je apelant uticao na dužinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu nakon jedne godine i tri mjeseca, dok je Kantonalni sud, odlučujući u prizivnom postupku, drugostupanjsku presudu donio nakon pet godina (računajući od dana kada je izjavljen priziv), a u odgovoru na apelaciju se nije posebno izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom u tako dugom periodu može okarakterirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje, te da je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnoga suda, a koji se u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
46. Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je postupak koji po zakonu žurne prirode, a nije složen, trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu pretežnu odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po prizivu donio nakon pet godina, a u odgovoru na apelaciju se nije izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
47. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnoga suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnoga suda.
49. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenoga 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
50. Navedenu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje (primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao šest godina i četiri mjeseca, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne prirode, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina. Taj sud se u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio povodom navoda o dužini trajanja postupka.
53. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, u situaciji kada su redoviti sudovi dali jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
54. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić