Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-356/22 (Novo udruženje "Penzioner" Teslić)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-356/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-356/22, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Novo udruženje "Penzioner" Teslić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Novo udruženje "Penzioner" Teslić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 025012 20 Rev od 8. listopada 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Novo udruženje "Penzioner" Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Miroslav Gotovac iz Teslića, podnio je 28. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 025012 20 Rev od 8. listopada 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženik (Udruženje penzionera Republike Srpske Banjaluka) da mu isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme osnivanja apelanta (2007. godine) postojalo i Udruženje penzionera Općine Teslić (u daljnjem tekstu: ranije udruženje), zbog čega je tuženik na sjednici održanoj 2009. godine usvojio Zaključak da u općini-gradu može biti priznato samo jedno udruženje. Pored toga, tuženik je sačinio i Nacrt odluke o spajanju ranijeg udruženja i apelanta u jedno udruženje koje će nastaviti poslovanje pod nazivom ranijeg udruženja, a apelant će prestati sa radom, međutim do realizacije navedenih odluka nije došlo. Nadalje, utvrđeno je da je Zaključkom Fonda PIO RS iz 2012. godine odlučeno da će vršiti obustava članarina samo za korisnike koji su članovi tuženika sukladno Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju, Statutu Fonda PIO RS i Ugovora zaključenim s tuženikom. Nakon toga, u veljači 2013. godine došlo je do sastanka između tuženika, ranijeg udruženja i apelanta, te je zaključeno da se izvrše izbori u umirovljeničkoj populaciji i da se nakon provedenih izbora ugasi apelant. Kada se Fond PIO RS u lipnju 2013. godine Zaključkom suglasio da počne sa obustavama na ime članarine od apelanta, a obustavljena sredstva prenese na račun tuženika, skupština apelanta je u srpnju 2013. godine donijela Odluku kojom, je između ostalog, prihvatila članak 6. stavak 2. Statuta tuženika i na taj način je stupila u kolektivno članstvo Republike Srpske i pristala da se članarina obustavlja prilikom isplate mirovina. Kako nije došlo do spajanja ranijeg udruženja i apelanta, apelant je podnio tužbu smatrajući da ih je tuženik oštetio, jer je vršena obustava članarina na račun tuženika. Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu da je u srpnja 2013. godine Skupština apelanta, donijela odluku kojom, između ostalog, prihvatila članak 6. stavak

2. Statuta tuženika i na taj način stupila u kolektivno članstvo tuženika, te pristala da se članarina obustavlja prilikom isplate penzije, onda bez sumnje proizlazi da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da apelant neutemeljeno zahtjeva od tuženika da mu ovaj isplatiti određeni novčani iznos na ime obustave članarine i kase uzajamne pomoći. Naime, istakao je da ako se apelant suglasio sa Zaključcima Fonda PIO RS iz 2012. godine i lipnja 2013. godine, tako što je donio Odluku iz srpnja 2013. godine, proizlazi da u pogledu zahtjeva iz tužbe nema materijalno pravnog odnosa između parničnih stranaka. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je takav zahtjev neutemeljen u smislu odredaba članka 154. (Osnovi odgovornosti) i 155. (Šteta) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je istakao da sama činjenica, da je tuženik ovlašten vršiti raspodjelu sredstava ostvarenih od članarina, ne utječe na drugačiji zaključak, jer se raspodjela tako ostvarenih sredstava vrši između općinskih i gradskih udruženja umirovljenika (što apelant nije). Također, istakao je da na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica, da nije došlo do spajanja ranijeg udruženja i apelanta u jedno udruženje, jer u tom pogledu, tuženik nije preuzeo bilo kakve obaveze.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja iz članka II/3.(i) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. Europske konvencije, kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant, između ostalog, ističe da Fond PIO nije mogao na zakonit način dati novčani iznos tuženiku, odnosno ranijem udruženju kao organizacijskoj jedinici tuženika.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostupanjske odluke, te da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-356/22 (Novo udruženje "Penzioner" Teslić) | Sudska praksa | Aktio