Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4614/20 (E.M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4614/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4614/20, rješavajući apelaciju E. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E. M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 090235 20 Kž od 24. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 090235 20 Kž od 24. septembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 090235 19 K od 18. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog Tužilaštva Unsko-Sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. augusta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

3. Na odgovore Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva koji su mu dostavljeni 15. februara 2022. godine, apelant je dostavio izjašnjenje 21. februara 2022. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 K 090235 19 K od 18. februara 2020. godine apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo Zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom iz člana 209 Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude, nakon interpretacije završnih riječi optužbe i obrane, na str. 7 i 8. pobrojao dokaze Tužilaštva, te na stranici 8 presude dokaze obrane. Nadalje, na str. 9 – 16 prezentiran je sadržaj provedenih dokaza, među kojima i detaljno (na str. 13 – 16 presude) interpretirana izjava koju je tokom glavnog pretresa u svojstvu svjedoka dala majka mldb. A., A. K.. Na str. 16 – 55 prezentiran je Nalaz i mišljenje vještaka Nadežde Savjak, kao i njena izjava dana na glavnom pretresu, te na str. 56 – 83- Nalaz i mišljenje vještaka Aleksandra Milića i njegova izjava data na glavnom pretresu.

7. Sud je našao neosnovanim prigovor obrane o zakonitosti dokaza, konkretno Nalaza i mišljenja psihologa Mirele Mujagić, te Nalaza i mišljenja Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. Odbrana je u svom prigovoru tvrdila da sud na tim dokazima ne može zasnovati svoju odluku jer su Nalazi i mišljenja rađeni bez potrebne naredbe Tužilaštva i Suda, a vještaci koju su ih sačinili nisu ispitani na glavnom pretresu, pa bi njihovo korištenje pri donošenje sudske odluke bilo u suprotnosti sa odredbom člana 285 stav 5 ZKP FBiH. Odbrana je takođe tvrdila da, s obzirom da je vještak Savjak navedene dokaze koristila prilikom sačinjavanja svog Nalaz i mišljenja, proizlazi da je i njen Nalaz i mišljenje u dijelu u kojem se oslanja na navedene dokaze nezakonit. S tim u vezi, Sud je ukazao da su sporni nalazi i mišljenja rađeni prije spornog događaja, na zahtjev apelanta koji je tražio vještačenje sebe, te na zahtjev A. K. koja je tražila vještačenje sebe i mldb. A., na okolnosti povjeravanja mldb. A. na odgoj, čuvanje i vaspitanje, kako stoji u nalazima. Ukazano je da se, dakle, ne radi o nalazima vještaka u smislu odredbe člana 285 stav 5 ZKP FBiH, nego o materijalnim dokazima na okolnosti koje su prethodile kritičnom događaju i koji su pribavljeni na vlastiti zahtjev apelanta i njegove supruge, te su kao takvi prihvaćeni od suda i cijenjeni u dokaznom postupku. Sud je ukazao da odbrana samo paušalno prigovara zakonitosti tih dokaza što potvrđuje i činjenica da je odbrana upravo na osnovu istih ovih dokaza predložila novo vještačenje po vještaku Miliću. Takođe, ukazano je da je vještak Savjak navela da bi njen nalaz u konkretnom slučaju bio identičan i da nije imala na uvid navedene nalaze i mišljenja, s obzirom da je svoj Nalaz i mišljenje zasnovala na razgovoru sa osobama koje je vještačila i primjeni tehnika testiranja. Vještak je navela da je na osnovu vlastitog iskustva, stručnosti, primijenjenih testova, tehnika i individualnog razgovora dala nalaz kakav je prezentirala pred sudom. Sud prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka Savjak, ocijenivši da je urađen stručno, u skladu s pravilima nauke i vještine, na osnovu neposrednih razgovora i testiranja, primjene stručnih tehnika kako u odnosu na mldb. A. tako i u odnosu na oba roditelja, zbog čega nije bilo razloga da Sud takav nalaz i mišljenje ne prihvati kao vjerodostojan.

8. Sud je, dalje, naveo da nije prihvatio Nalaz i mišljenje vještaka Milića, iz razloga što je taj vještak izvršio uvid u kompletan spis i sve isprave i dokumente koje je prilikom vještačenja koristila vještak Savjak kao i Nalaz i mišljenje vještaka Savjak, dakle samo je na osnovu sadržaja spisa predmeta dao svoj Nalaz i mišljenje. Vještak Milić nije obavio ni intervju ni testove, ni sa apelantom i njegovom suprugom, niti sa mldb A.. Sud je ukazao da je vještak Milić u svom nalazu istakao da je vještak Savjak s mldb. A. razgovarala dva sata, što je malo vremena da bi napravila svoj nalaz i mišljenje, te da je sadržaj rada po njegovoj procjeni bio oskudan. S obzirom na tu tvrdnju, Sud je ukazao da se postavlja pitanje na osnovu čega je onda vještak Milić dao sasvim oprečno mišljenje o mldb. A. i njenoj majci, kada s njima nije uopšte razgovarao niti ih testirao, niti imao bilo kakav neposredni kontakt. S obzirom na navedeno, Sud je našao da ta činjenica dovodi u sumnju nalaz vještaka Milića koji ponašanje mldb. A. smatra indukcijom od strane majke. Nadalje, Sud je ukazao da je vještak Milić naveo da je kod majke mldb. A., A. K. našao psihopatološke pojave, kao i da je to zanemareno i nije komentirano, iako je utvrđeno kod obje psihologinje koje su vještačile A. K. i to stoji u njihovim nalazima. S tim u vezi, Sud je naveo da je, imajući u vidu Nalaze i mišljenja vještaka Savjak i Mujagić u vezi ličnosti A. K., našao da tvrdnje vještaka Milića nemaju uporište u tim Nalazima. Sud je, u pogledu mogućnosti indukcije djeteta od strane majke, naveo da ne prihvata mišljenje vještaka Milića koji je u svom nalazu i mišljenju stajališta da se djevojčica ne snalazi u kontekstualizaciji danih izjava, koje predstavljaju samo mehaničko nabrajanje kao naučeni tekst bez drugih detalja, što je dokaz indukcije od strane majke. Ukazano je da je upravo u nalazu vještaka Savjak pojašnjeno da je „recitacija“ mldb A. u početku neuvjerljiva, ali da do kraja razgovora taj dojam nestaje. Vještak Savjak je navela da ima osnova za pretpostavku da je indukcija djevojčice nastupila, ali tek sekundarno, nakon dječjeg otvaranja i to kao reakcija na porast anksioznosti koju takve dječje izjave redovno izazivaju kod odraslih. U prilog navedenome govori i okolnost da se majka nije angažirala tokom razgovora vještaka s djevojčicom, kao i okolnost da se djevojčica nije oslanjala na majku u situacijama kad se od nje zahtijevalo da se prisjeti zbivanja kritičnog vikenda i objasni praznine u sjećanju.

9. Dalje, sud je naveo da je svoj zaključak o tome da je apelant počinio kazneno djelo na način, u vrijeme i mjestu kako je navedeno u izreci presude donio na osnovu izvedenih dokaza koje je cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Navedeno je da je zaključak da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude donesen na osnovu izjave mldb. A. koju je dala prilikom vještačenja vještaku Savjak i crteža u kojem je nacrtala opisani događaj, te iskaza majke A. K.. U pogledu dokaza odbrane - potvrde na okolnosti da nije korištena kartica za kodirane kanale, Sud je ukazao da ne smatra opštepoznatim, kao što je to odbrana tvrdila, da samo kodirani kanali podrazumijevaju kanale sa pornografskim sadržajem. Ono što je opštepoznato je da svaka kablovska televizija sadrži više desetina kanala različitog sadržaja i da se na njima mogu pronaći sadržaji koji nisu primjereni gledanju djeci, bilo da se radi o filmovima, spotovima, emisijama određenog sadržaja koji nije primjeren djeci i slično. Dakle, Sud nije prihvatio tezu odbrane da bi se u konkretnom slučaj u moralo raditi o korištenju isključivo kodiranih kanala.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 K 090235 20 Kž od 24. septembra 2020.godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda od 18. februara 2020.godine.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog povrede ljudskih prava i sloboda garantiranih članom II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni.

12. Apelant je u žalbi naveo da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKP FBiH ogleda u tome što u presudi nisu utvrđene odlučne činjenice u ovom slučaju - da li je apelant sa svojom kćerkom na televizoru gledao film pornografskog sadržaja i da li je pred njom masturbirao. U tom smislu, odbrana je tvrdila da je tokom postupka, potvrdom da apelant nije koristio karticu za kodirane kanale, te nalazom vještaka informatičke struke koji je tvrdio da na apelantovom laptopu nisu pronađeni nikakvi pornografski sadržaji, svakako dovela u pitanje navode iz optužnice. Odbrana je, takođe, tvrdila da je prvostepeni sud morao cijeniti sve što se pojavilo u predmetu vezano za sredstvo na kome se navodno gledao film, s obzirom da je apelantova mldb. kćerka prvo govorila da je to bilo na telefonu, a potom na laptopu. Kantonalni sud je, u pogledu ovih navoda, naveo da je u pobijanoj presudi prvostepeni sud određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dao ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i apelantova kaznena odgovornost. Kada je u pitanju sadržaj izvedenih dokaza na glavnom pretresu, Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud nepotrebno praktično prepisao sadržaj svih izvedenih dokaza sa zapisnika sa glavnih pretresa, i na taj način otežao prije svega sebi rad, jer je bilo dovoljno da se prilikom iznošenja sadržaja izvedenih dokaza te ukazivanja na uvodna izlaganja i završne riječi stranaka i branioca, ukaže samo na ono što je važno i odlučno za odluku suda. Međutim, to ni u kom slučaju ne može a priori upućivati na zaključak da pobijana presuda nema razloga u pogledu odlučnih činjenica, na koje se ukazuje žalbom. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je, kada su u pitanju odlučne činjenice u pogledu radnji izvršenja, prvostepeni sud dao sasvim jasne i prihvatljive razloge na čemu zasniva svoj zaključak da je apelant poduzeo radnje izvršenja za koje je proglašen krivim. Prvostepeni sud je činjenicu da je apelant sa svojom mldb. kćerkom na televizoru gledao film pornografskog sadržaja, utvrdio na osnovu iskaza majke A. K. koja je saslušana u svojstvu svjedoka i na osnovu Nalaza i mišljenja vještaka Savjak. Činjenica da je odbrana kao dokaz izvela potvrdu da apelant nije koristio karticu za kodirane kanale po mišljenju Kantonalnog suda sama po sebi ne može upućivati na zaključak da apelant sa mldb. kćerkom nije gledao na televizoru film pornografskog sadržaja. To iz razloga što postoji više načina da se takvi filmovi gledaju, između ostalog i putem DVD playera. Osim toga, da je apelant imao određene seksualne navike i sklonost gledanja filmova pornografskog sadržaja, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A. K..

13. U pogledu žalbenih navoda koji su se odnosili na razlike u iskazima mldb A. u odnosu na odlučne činjenice, Kantonalni sud je ukazao da je, kada se imaju u vidu izjave mldb. A. koja zbog svog uzrasta nije niti saslušana pred prvostepenim sudom, razumljivo da postoje određene razlike onog što je izjavila pred majkom, te nakon određenog vremenskog perioda i pred vještakom psihološke struke Savjak. Ukazano je da je sud imao u vidu protek vremena u odnosu na ove dvije izjave, starosnu dob mldb. A., stresnu situaciju prouzrokovanu samim događajem, te činjenicu da o samom događaju mora razgovarati sa osobom (vještakom) koju ne poznaje. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da razlike u izjavi mldb. A. nisu takve da bi dovele u sumnju autentičnost njene izjave, kada su u pitanju odlučne činjenice.

14. U žalbi je prigovoreno da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 312 stav 1 tačka i) ZKP-a FBiH ogleda u činjenici što se pobijana presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama procesnog zakona ne može zasnivati, konkretno ukazano je da se Nalaz i mišljenje vještaka Savjak, između ostalog, zasniva na Nalazima i mišljenjima vještaka Mujagić i Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud u obrazloženju iznio kompletan sadržaj svih radnji i izvedenih dokaza na glavnom pretresu, među kojima i sadržaj spornih Nalaza i mišljenja, pa je iz tog razloga odbrana pogrešno zaključila da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi te dokaze tretirao kao nalaze i mišljenja vještaka na kojima zasniva svoju odluku. Osim toga, ukazano je da je prvostepeni sud dao sasvim jasne razloge da su ti nalazi cijenjeni samo u formi materijalnih dokaza, te je bio izričit da se ne radi o nalazima i mišljenjima koji su sačinjeni u skladu sa odredbom člana 285 ZKP F BiH, već o ispravama, koje su na takav način i cijenjene.

15. Kantonalni sud je našao neosnovanima žalbene prigovore da prvostepeni sud u pobijanoj presudi nije poštovao načelo pretpostavke nevinosti te da pobijana presuda nije obrazložena po standardima dobre sudske prakse. Odredbom člana 3 stav 2 ZKP F BiH na koju se ukazuje žalbom, propisano je da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje kaznenog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Dakle, spomenuta zakonska odredba obvezuje sud da u situacijama kada odlučne činjenice nisu sa sigurnošću utvrđene i kad postoji “sumnja” riješi na način koji je povoljniji za optuženog. Međutim, iz sadržaja pobijane presude ne može se izvesti zaključak da je za prvostepeni sud postojala sumnja da li je optuženi poduzeo radnje izvršenja za koje je oglašen krivim. Stoga se po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnoj pravnoj situaciji nije mogla primijeniti odredba procesnog zakona na koju se ukazuje žalbom. Takođe, ukazano je da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, cijeneći pritom svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kako to i nalaže odredba člana 296 st. 1 i 2 ZKP F BiH zbog čega nisu mogli biti prihvaćeni žalbeni prigovori da pobijana presuda nije obrazložena po standardima dobre sudske prakse.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, u smislu prava na suđenje pred nepristranim sudom, prava na pravično suđenje uslijed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i prava na obrazloženu sudsku odluku.

17. Apelant kršenje prava na ravnopravan tretman stranaka u postupku vidi prvenstveno u činjenici da mu je suđeno pred pristranim sudom, a da su istragu sprovodili istražni organi porodično povezani sa njegovom bivšom suprugom. U konkretnom predmetu je došlo do uplitanja izvršnih organa u istragu u predmetu (majka jedinog svjedoka, bivše supruge apelanta je zaposlena u ministarstvu unutrašnjih poslova koji je nadležan za istragu u ovom predmetu).

18. Kršenje prava na pretpostavku nevinosti i obrazloženu sudsku odluku apelant vidi u činjenici da prvostepena presuda ima 92 strane, no da su zaključci suda - obrazloženje presude dani na svega dvije i pol stranice presude, na kojima se uopšte ne nudi obrazloženje u skladu sa standardima pravičnog suđenja.

19. Apelant tvrdi da osporene odluke, naročito prvostepena presuda, obiluju flagrantnim kršenjima i propustima koji se odnose na činjenično stanje. U tom smislu ukazano je da redovni sudovi nisu dali ocjenu okolnosti da je apelant poslao e-mail A. K. u kojemu je nagovijestio da će tražiti skrbništvo nad mldb A., te da je nekoliko sati nakon zaprimanja navedenog e-maila A. K. podnijela kaznenu prijavu protiv apelanta. Dalje, prigovorio je što prvostepeni sud (a prije toga ni istražni organi) nisu smatrali da je barem indikativno da se ova vrsta kaznenog djela prijavljuje ne odmah, nego tek sutradan, te da se odbija ljekarski pregled malodobnog djeteta. Apelant smatra da nije pravilna odluka redovnih sudova u pogledu teze odbrane da bi se u konkretnom slučaju moralo raditi o korištenju isključivo kodiranih kanala. Takođe, tvrdi da nije jasno kako je redovni sud zaključak „Da je optuženi nakon toga sa sebe skinuo svu odjeću tako da je njegova kćerka vidjela njegov spolni organ, pa je pred njom masturbirao jednom rukom držeći svoj spolni organ... " na osnovu iskaza svjedoka A. K. koja je tzv. svjedok po čuvenju, jer ona u svom iskazu navodi i navodno prenosi ono što je navodno ispričala njena kćerka nakon povratka od apelanta kao i ono što je navodno u vezi s tim nacrtala na komadu papira. U tom smislu apelant osporava kredibilitet navedene svjedokinje ukazujući da ima višestruke motive da inkriminira apelanta. Apelant je ukazao da je u ovom postupku izvršeno DNK vještačenje odjeće mldb A., zatim DNK vještačenje tragova koje je trebalo utvrditi da li na dječjoj odjeći ima bioloških tragova humanog porijekla, odnosno, ima li tragova sjemenske tekućine. Ukazao je da je sud propustio obrazložiti odlučnu činjenicu koja očigledno ide u apelantovu korist, da se u nalazu navodi da je na tim uzorcima dobiven DNK profil jedne ženske osobe, odnosno da nije potvrđeno postojanje apelantovog DNK. Dalje, apelant je ukazao da su vještak Savjak, Tužilaštvo, a zatim i Sud u prvostepenoj presudi istakli činjenicu da je 2008. godine u PS Bihać prijavljeno navodno uznemiravanje učenice medicinske škole od strane apelanta. Međutim, PS Bihać je izvršila je provjere i utvrdila da apelant nikoga i nikada nije uznemiravao. Razmatranjem i uzimanjem ove činjenice u obzir od strane vještaka, a na kraju inkorporiranjem istog u tekst prvostepene presude Sud je apelanta doveo u nepovoljan položaj.

20. Dalje, ukazao je na propuste koji se odnose na Nalaz i mišljenje vještaka Savjak, tvrdeći da se na takvom dokazu ne može i nije mogla zasnivati sudska odluka. Apelant je naveo da je prema članu 1 tačka 1 Naredbe Tužilaštva vještak trebala dati nalaz i mišljenje vezano za stupanj razvoja ličnosti oštećene mldb A., njenu zrelost i sposobnost realnog rasuđivanja, u procjeni njenog ponašanja, u cilju utvrđivanja vjerodostojnosti navoda majke A. K. vezano za događaj za koji je prijavila apelanta. Dakle, naredbom Tužilaštva vještak nije dobila zadatke da utvrđuje vjerodostojnost i autentičnost iskaza mldb A., već njene majke. No, vještak Savjak u svom iskazu na glavnom pretresu nije određeno i precizno iznijela svoje mišljenje o vjerodostojnosti navoda A. K. vezano za kritični događaj, dok je, nasuprot naredbi ustvrdila da izjava koju je dala mldb A. autentična. Apelant smatra da ti navodi vještaka izlaze van okvira naredbe Tužilaštva, pa se stoga na tim navodima ne može zasnivati niti sudska odluka.

21. Apelant je ukazao da je u žalbi protiv prvostepene presude prezentirao cjelokupnu argumentaciju koja se tiče proizvoljne primjene prava, no da je Kantonalni sud, bez obrazloženja, odbio apelantove navode iz žalbe, čime je uzrokovano kršenje apelantovog prava na efikasan pravni lijek, obzirom da je drugostepeni sud propustio ispraviti greške iz prvostepenog postupka i omogućio nastavak kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je prihvatio zaključak prvostepenog suda, da su se u apelantovim radnjama kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu ostvarili svi bitni elementi bića kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Navedeno je da je Sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda odbrane, te zauzeo stav da ti navodi nisu doveli u pitanje činjenične i pravne zaključke Općinskog suda, kada je u pitanju apelantova krivnja. Naime, Kantonalni sud je zaključio da u osporenoj presudi nema razlika između izreke i razloga u obrazloženju, da nisu počinjenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti se prvostepena presuda zasniva na pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Dalje, navedeno je da je Kantonalni sud u svojoj odluci dao odgovor na sve žalbene navode odbrane. Takođe, Kantonalni sud je našao neprihvatljivima navode apelanta da je došlo do uplitanja izvršnih organa u istragu te da mu je suđeno pred pristranim sudom. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao samo na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, pri čemu je određeno i potpuno naveo koje je činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dana je naročita ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kao i razlozi kojima se Sud rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i apelantova kaznena odgovornost.

23. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi u kojoj je pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu su poštovana apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

24. Tužilaštvo smatra da je Kantonalni sud donio odluku na osnovu zakona poštujući pritom apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Tužilaštvo, takođe, smatra da je Općinski sud ispravno obrazložio činjenice navedene u obrazloženju prvostepene presude na osnovu koje je donio zakonitu odluku.

25. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da navodi iz apelacije nisu na bilo koji način dovedeni u pitanje dostavljenim odgovorima.

V.Relevantni propisi

26. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 209.

Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnikom Ko pred djetetom ili maloljetnikom čini radnje namijenjene zadovoljavanju vlastite ili tuđe pohote, ili ko navede dijete da pred njim ili drugom osobom vrši takve radnje, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

27. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima [...] koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 285. stav (5) Ispitivanje vještaka (5) Pisani nalaz i mišljenje vještaka biće prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji kazneno djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 17 0 K 090235 20 Kž od 24. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je njima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, u smislu prava na suđenje pred nepristrasnim sudom, prava na pravično suđenje uslijed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i prava na obrazloženu sudsku odluku.

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvaćaju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

2. Svako ko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

35. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije.

36. Apelant je u apelaciji tvrdio da su osporene presude rezultat korištenja nezakonitih dokaza, proizvoljne ocjene dokaza, te slijedom toga arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja. Takođe, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, da sud nije bio nepristran, kao i da je tokom postupka povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

38. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitetu dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, od 10. marta 2009. godine, st. 89 i 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06 od 25. februara 2010. godine, stav 49).

39. U vezi s navodima apelacije o pristranosti suda, Ustavni sud ukazuje da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP-2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

40. U vezi s apelantovim prigovorom kojima je osporio nepristranost suda, navodeći „U konkretnom predmetu je došlo do uplitanja izvršnih organa u istragu u predmetu (majka jedinog svjedoka, bivše supruge apelanta je zaposlena u Ministarstvu unutrašnjih poslova, koji je nadležan za istragu u ovom predmetu)“, Ustavni sud, imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, konstatuje da osim ovog, paušalnog navoda, apelant nije dostavio druge dokaze niti obrazložio na koji je način činjenica da je majka apelantove bivše supruge zaposlena u Ministarstvu unutrašnjih poslova uticala na nepristranost suda u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

41. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant suštinski ukazuje da je sud pogrešno ocijenio dokaze, odnosno da su sudovi proizvoljno prihvatili i ocijenili dokaze, te da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima. S obzirom na veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud će ispitati najvažnije i najznačajnije navode koji bi mogli pokrenuti pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da član

6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45- 46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan.

42. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da je Nalaz i mišljenje vještaka Savjak nezakonit dokaz jer su prilikom njegovog sačinjavanja korišteni nezakoniti dokazi – Nalazi i mišljenja vještaka Mujagić i Poliklinike iz Zagreba. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude, osim što je prezentirao cijeli Nalaz i mišljenje navedenog vještaka, dao vrlo detaljnu ocjenu tog dokaza. U pogledu apelantovih navoda o korištenju Nalaza i mišljenja vještaka Mujagić i Poliklinike iz Zagreba, prvostepeni sud je jasno ukazao da ti dokazi nisu korišteni u smislu odredbe člana 285 stav 5 ZKP FBiH, nego kao materijalni dokazi na okolnosti koje su prethodile kritičnom događaju. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantove žalbene navode u ovom smislu, dodatno pojasnio da je Općinski sud u obrazloženju iznio kompletan sadržaj svih radnji i izvedenih dokaza na glavnom pretresu, među kojima i sadržaj spornih Nalaza i mišljenja, pa je iz tog razloga odbrana pogrešno zaključila da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi te dokaze tretirao kao nalaze i mišljenja vještaka na kojima zasniva svoju odluku. Kantonalni sud je, takođe, odgovarajući na apelantove žalbene navode, naveo da relativna povreda odredaba kaznenog postupka koja se ogleda u činjenici da vještak prilikom svjedočenja na glavnom pretresu nije položila zakletvu, ukazao da imajući u vidu činjenicu da je navedeni vještak svjedočila na glavnom pretresu, da je obrani omogućeno da unakrsno ispita vještaka i iznese prigovore na nalaz i mišljenje, nije utjecala na zakonitost prvostepene presude. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, ne vidi proizvoljnost u odluci prvostepenog suda da Nalaz i mišljenje vještaka Savjak prihvati kao dokaz i na njemu, između ostalog, zasnuje svoju odluku o postojanju apelantove krivice za djelo za koje je osuđen.

43. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu radnji iz kojih proizlazi apelantova uloga u izvršenju kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog kaznenog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo, kao i prava na obrazloženu sudsku odluku. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Dakle, u skladu s navedenim načelom, Sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana njegova krivica. Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP FBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega je određene dokaze prihvatio, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesno-pravni prigovori koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima (koje ponavlja i u apelaciji), koji se tiču primarno ocjene dokaza. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući i iskaze saslušanih svjedoka doveo u vezu sa provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim. Dakle, iz sadržaja pobijane presude ne može se izvesti zaključak da je za prvostepeni sud postojala sumnja da li je apelant poduzeo radnje izvršenja za koje je proglašen krivim, pa proizlazi da nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

44. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano na nezakonitim dokazima, već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila dana mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Ustavni sud, takođe, zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud dao detaljna obrazloženja o razlozima zbog kojih je zaključio da je dokazima optužbe nesumnjivo dokazano da je apelant na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci osporene prvostepene presude počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome je vrlo iscrpno naveo sadržaj provedenih dokaza, a onda i svoju ocjenu tih dokaza, obuhvativši sva sporna pitanja. Općinski sud je detaljno obrazložio i zašto pojedinim dokazima odbrane nije poklonio vjeru, uključujući i Nalaz i mišljenje vještaka Milića. Takođe, prvostepeni sud se očitovao i navodima vještaka Milića koji je naveo da kod svjedoka A. K. postoje psihopatološke pojave, kao i da je to zanemareno i nije komentarisano, iako je utvrđeno kod obje psihologinje koje su vještačile A. K. i to stoji u njihovim nalazima. S tim u vezi, Sud je naveo da tvrdnje vještaka Milića nemaju uporište u tim Nalazima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud, dalje, zapaža da je zaključke Općinskog suda o apelantovoj krivici potvrdio i Kantonalni sud, koji je, u skladu sa nadležnostima suda u žalbenom postupku, ispitao apelantove navode o istim ovim pitanjima, pa ih je kao neosnovane odbio i o tome dao relevantne i dovoljne razloge. Pri tom, Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao tokom postupka. Zbog toga Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova zadovoljavaju standard „obrazložene odluke“ iz člana 6 Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, u kojem je proglašen krivim za počinjenje k rivičnog djela Zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom. U okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima, da su redovni sudovi propustili cijeniti provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi ili da su u smislu načela in dubio pro reo imali sumnju o tome da li je apelant poduzeo radnje izvršenja za koje je proglašen krivim. Pri tome su sudovi su za svoje zaključke i odluke dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4614/20 (E.M.) | Sudska praksa | Aktio