Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-515/22 (N.M.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni odnos
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni spor
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-515/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-515/22, rješavajući apelaciju koju je podnio N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. M.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025066 20 Uvp od 25. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 8. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025066 20 Uvp od 25. novembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025066 19 U od 22. jula 2020. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-60/19 od 12. juna 2019. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-024831/MB od 15. marta 2019. godine.
2. Rješenjem Komisije od 15. marta 2019. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na otpremninu.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Komisije, Ministarstvo je rješenjem od 12. juna 2019. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 025066 19 U od 22. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva od 12. juna 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 22. jula 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 025066 20 Uvp od 25. novembra 2021. godine odbio predmeti zahtjev.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je rješenjem Komisije od 15. marta 2019. godine odbijen zahtjev apelanta za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu odredbi člana 152. Zakona o radu jer iz rješenja poslodavca („Rafinerija ulja“ Modriča) od 15. februara 1994. godine proizlazi da je apelantu radni odnos prestao zaključno sa 30. aprilom 1992. godine na osnovu odredbi člana 53. stav (1) tačka b) podtačka 7. Zakona o radnim odnosima (jer je neopravdano izostao s posla tri dana uzastopno). U vezi s tim, Vrhovni sud je najprije ukazao da, dakle, u smislu naprijed navedenih odredbi Zakona o radnim odnosima, neopravdan izostanak s posla tri dana uzastopno predstavlja zakonski razlog za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika. Nadalje, da su ove odlučne činjenice utvrđene pravilnom primjenom odredbi člana 189. Zakona o radu (kojim je propisano ovlašćenje Komisije da od radnika i poslodavca pribavlja sve potrebne informacije i obavještenja), pa da stoga nije bilo potrebno provoditi posebni ispitni postupak jer je u konkretnom slučaju odluka donesena u skraćenom postupku (na osnovu odredbi člana 129. tačka 2) Zakona o opštem upravnom postupku). Takođe, Vrhovni sud je istakao da navod apelanta da nije mogao dolaziti na posao zbog ratnih dešavanja nije od uticaja na donošenje drugačije odluke jer je u predmetnom postupku ocjenjivana samo zakonitost prestanka radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, dok se o osnovanosti prestanka radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu moglo odlučivati samo u redovnom postupku pred nadležnom osnovnim sudom. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu (zato što mu nije dostavljeno rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa), jer je apelant nakon prestanka opšte ratne opasnosti mogao od poslodavca tražiti dostavljanje rješenja o prestanku radnog odnosa, te to rješenje onda osporavati pred nadležnim osnovnim sudom. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti tvrdnje apelanta da se prema njemu postupalo drugačije u odnosu na druga lica, jer apelant te navode nije potkrijepio odgovarajućim dokazima, nego je samo naveo imena određenih lica iskazujući da je tim licima priznato pravo na otpremninu. Apelacioni navodi
7. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je u predmetnom postupku došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da zbog rata nije mogao dolaziti na posao, da mu nikad nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te da su otpremnine nekim radnicima isplaćene, a nekim nisu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 22. jula 2020. godine, koje navode je Vrhovni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o navedenom zahtjevu apelanta, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić