Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-970/22 (M. B.)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-970/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-970/22, rješavajući zahtjev Miloša Bartule za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miloša Bartule za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Bartula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Dušan Damjanović advokat iz Sokoca, podnio je 16. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 01074254 22 Gži od 26. januara 2022. godine. Apelant je osporio i rješenje Osanovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 1 074254 21 I od 8. oktobra 2021. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom se odgađa nastupanje pravnih posljedica rješenja Okružnog suda broj 89 01074254 22 Gži od 26. januara 2022. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 1 074254 21 I od 8. oktobra 2021. godine odbačen je kao nedozvoljen apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju tog suda od 22. juna 2021. godine kojim je određeno izvršenje na teretnom motornom vozilu preciziranom u rješenju, koje se nalazilo kod apelanta, na kojem je upisano založno pravo u korist tražitelja izvršenja “Nova banka” a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja), koje je upisano u registru zaloga Ministarstva pravde BiH. U obrazloženju je navedeno da je članom 25 stav 4. Okvirnog Zakona o zalozi u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) propisano da protiv rješenja o izvršenju donesenom po osnovu ovog zakona nije dopušten pravni lijek i da je tek nakon oduzimanja predmeta osiguranja, shodno članu 27 tačka a. tog rješenja, procesno dozvoljeno ulagati zahtjev za obustavu izvršenog postupka. Osnovni sud je naveo da je dostavljanje rješenja o izvršenju izvršeno putem PTT-a, a trebalo je biti dostavljeno apelantu kao izvršeniku putem sudskog izvršitelja na način da isti prilikom uručenja rješenja o izvršenju zaplijeni pokretnu stvar, tj. motorno vozilo, a što je u skladu sa članom 26 stav 3 Okvirnog zakona, a što znači da je apelant mogao uložiti prigovor tek nakon što sudski izvršitelj zaplijeni-oduzme motorno vozilo. Obrazloženo da je založno pravo na predmetnom vozilu nastalo uz ispunjenje uvjeta iz člana 4. Okvirnog zakona, pa je shodno članu 9 tačka a. i b. tog zakona zalog tražitelja izvršenja imao pravo prvenstva nad pravom kupca, ovdje apelanta-izvršnika, jer je registracija zaloge izvršena prije nego je apelant stekao pravo na predmetu zaloge, tj. motornog vozila, a što je utvrđeno iz potvrde registracije Ministarstva pravde BiH- registar zaloga od 18. septembra 2019. god, što ni apelant ne spori. Osnovni sud je obrazložio da činjenica da je u potvrdi o registraciji zaloge upisan u svojstvu založnog dužnika „Krušik“ d.o.o.Bijeljina, a da je u rješenju o izvršenju kao izvršenik označen apelant zbog čega je, kako to smatra apelant, osnovan prigovor pasivne legitimacije. S tim u vezi, Osnovni sud obrazložio da je tražitelj izvršenja, shodno članu
30. Zakona o izvršnom postupku dokazao da je na apelanta kupovinom preciziranog motornog vozila koje je predmet izvršenja sa „Krušik“ d.o.o. Bijeljina potraživanje tražitelja izvršenja prešlo na apelanta i da je osnovano tražitelj izvršenja označio apelanta kao izvršnika.
3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem broj 89 01074254 22 Gži od 26. januara 2022. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da iz stanja prvostepenog spisa proizlaze činjenice prezentirane u prethodim tačkama ove odluke i da je doneseno rješenje sadržaja prezentiranog u prethodnim tačkama ove odluke. S tim u vezi je navedeno da je odredbama čl. 25. i 26. Okvirnog zakona reguliran postupak primjene ovog zakona na izvršenje prava iz ugovora o zalogu ili ugovora na kojima je zasnovano stvarno pravo u obliku zaloga i postupak izvršenja. Navedeno da je odredbom člana 25. stav 4. navedenog zakona propisnao da protiv rješenja izvršnog suda donesenog na osnovu ovog zakona nije dopušten pravni lijek, osim u slučajevima predviđenim u članu 27. stav 1. zakona. Obrazloženo da je odredbom člana 38. Okvirnog zakona propisano da u slučaju da je ovaj zakon u suprotnosti sa drugim zakonima u BiH primjenjivaće se ovaj zakon. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o prigovoru i žalbi apelanta-izvršenika imaju primjeniti odredbe Okvirnog zakona a ne odredbe Zakona o izvršnom postupku. Okružni sud je, u vezi s navedenim, istakao da je prema njegovom mišljenju, pravilno odlučio prvostepeni sud kada je, na osnovu člana 25. stav 4. Okvirnog zakona, odbacio apelantov prigovor kao nedozvoljen, jer je ovom zakonskom odredbom izričito propisano da protiv rješenja izvršnog suda nije dopušten pravni lijek, te da se, shodno članu 27. stav 1. Okvirnog zakona samo nakon oduzimanja predmeta zaloga, lice čija su prava pogođena izvršenjem založnog prava, može obratiti izvršnom sudu sa zahtjevom u slučajevima preciziranim u tom članu, a da se u konkrentom slučaju nije ostvario uvjet oduzimanja predmeta osiguranja odnosno zaloga. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant komentira i analizira odredbe Okvirnog zakona te ističe da shodno navedenim odredbama redovni sudovi nisu vodili računa o urednosti prijedloga za izvršenje obzirom da je u prijedlogu tražitelj izvršenja predložio izvršenje na oba načina koja su navedena u Okvirnom zakonu zbog čega apelant smatra da je navedeno rješenje o izvršenju odnosno prijedlog neodrživo i neprovodivo. Smatra da je rješenje o izvršenju i kontradiktorno jer je u dispozitivu navedeno da se stvar zaloge predaje na čuvanje tražitelju izvršenja ali i da ga ima preuzeti sudski izvršitelj od izvršenika radi prodaje. Osim toga, apelant navodi da je shodno odredbama ugovora o zalogu izvršena registracija zaloge i izdata garancija na dvije godine, te da se pravilnim tumačenjem odredbi Okvirnog zakona dolazi do zaključka da istekom garancije registracija prestaje postojati odnosno prestaje njeno pravno dejstvo pa je prema apelantovom mišljenju sporno pitanje da li se nakon isteka garancije može voditi izvršni postupak na osnovu takve garancije koja je prestala da važi obzirom da nije produžena. Apelant navodi da je u toku postupka isticao pitanje funkcionalne nadležnosti izvršnog suda, kojom se niti jedan od sudova nije bavio niti je dao odgovore na to pitanje, te da je jasno vidljivo iz samog spora da se u konkretnom slučaju mogao voditi samo parnični a ne izvršni postupak. Apelant ukazuje da je pogrešno cijenjen institut cesije jer ničim nije dokazano da je potraživanje sa tražitelja izvršenja prešlo na apelanta, niti obrnuto te da iz tog razloga redovni sudovi nisu pravilno primijenili ni odredbe člana 30. Zakona o izvršnom postupku kojima je propisan postupak izvršena protiv trećeg lica. Apelant smatra da zbog toga ne postoji pasivna legitimacija na njegovoj strani i da je on bio savjestan kupac predmeta izvršenja. Zbog svega navedenog apelant traži da Ustavni sud donese i privremenu mjeru kojom se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji odlaže nastupanje posljedica rješenja Okružnog suda broj 89 01074254 22 Gži od 26. januara 2022. godine.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
7. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere kojim apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi odlažio nastupanje posljedica rješenja Okružnog suda odnosno u suštini apelant traži da se obustavio postupak po rješenju o izvršenju od 22. juna 2021. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, npr. odluka broj AP-3988//21 od 9. marta 2022. godine, broj AP-4394/21 od 26. januara 2022. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pokrenut na osnovu izvršne isprave-registracije zaloga na preciziranom motornom vozilu zbog neizvršenja obaveza od strane apelanta prema tražitelju izvršenja. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja na osnovu izvršne isprave povodom koje je doneseno rješenje o izvršenju od strane redovnog suda, mora sadržavati razloge i argumente iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava i obustavi izvršenje (vidi npr, Ustavni sud, Odluke o privremenoj mjeri br. AP-2794/20 od 24. septembra 2020. godine, tačka 11, AP-1762/18 od 10. aprila 2018. godine, tačka 10, i AP-3078/17 od 27. septembra 2017. godine, tačka 13, dostupne na www.ustavnisud.ba ).
8. Ustavni sud zapaža da apelant u zahtjevu ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, te ističe da da su osporene odluke donesene proizvoljnom primjenom prava. Iz navedenog slijedi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava, dakle za meritum apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu naprijed navedenih stavova, u ovoj fazi postupka ne može razmatrati navode apelanta vezane za osnovanost izvršenja jer bi time prejudicirao odluku o meritumu apelacije. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenje postupka kako to propisuje člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
9. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić