Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/22 (N. M. i M.G.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-535/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-535/22, rješavajući apelaciju koju su podnijele N. M. i M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele N. M.

i M. G. protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 79 0 Mal 007907 21 Gž od 26. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. M. i M.G. (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Mila Baltić advokat iz Banjaluke, podnijele su 10. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 79 0 Mal 007907 21 Gž od 26. novembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 79 0 I 007907 21 Mal od 23. septembra 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 79 0 I 007907 21 Mal od 23. septembra 2021. godine obavezane su apelantkinje da tužiocu (MKF „Mikra“ Sarajevo), po osnovu ugovora o kreditu od 27. septembra 2013. godine i ugovora o jemstvu od istog datuma, solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknade troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tužilac sa apelantkinjama zaključio ugovore od 27. septembra 2013. godine (sa prvoapelantkinjom, kao korisnikom kredita, ugovor o kreditu, a sa drugoapelantkinjom, kao jemcem, ugovor o jemstvu) kojim su se apelantkinje obavezale da će u korist tužioca ispuniti sve dospjele obaveze koje je prvoapelantkinja preuzela navedenim ugovorom o kreditu. Takođe, Osnovni sud je ukazao da iz sadržaja ugovora o kreditu od 27. septembra 2013. godine (član 12.) proizlazi da je instrument obezbjeđenja predmetnog kredita jedna bjanko mjenica izdavaoca prvoapelantkinje koja sadrži klauzulu „bez protesta“ i koja je avalirana od strane drugoapelantkinje uz ovlašćenje prvoapelantkinje za popunu mjenice od 27. septembra 2013. godine dato tužiocu (da predmetnu mjenicu može popuniti kao mjenicu sa dospijećem „po viđenju“ i poslati je na naplatu). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da se za valjano izdavanje bjanko mjenice pretpostavlja davanje ovlašćenja primaocu mjenice od njenog izdavaoca da obavezne sastojke može ispuniti u skladu sa međusobnim sporazumom povjerioca i dužnika, kakvu suglasnost je tužilac u konkretnom slučaju i imao (shodno odredbama člana 12. ugovora o kreditu od 27. septembra 2013. godine). Dakle, Osnovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelantkinje da se radi o „falsifikatu mjenice“. Međutim, Osnovni sud je dalje naveo da je povodom prigovora apelantkinja, izjavljenog protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 19. oktobra 2020. godine (donesenog u tom izvršnom postupku koji je pokrenut po prijedlogu za izvršenje tužioca od 22. oktobra 2014. godine) donio zaključak kojim se prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (predmetne mjenice) ima smatrati tužbom. Prema tome, Osnovni sud je ukazao da je, shodno odredbama člana 29. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), samo u izvršnom postupku bilo od značaja pitanje da li je mjenica (kao vjerodostojna isprava) pravilno popunjena, te da nakon prigovora kojim se osporava pravo iz mjenice (kao što je to bio slučaj u konkretnom predmetu), mjenica gubi navedeno svojstvo samostalnosti. Dakle, da se u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnom sporu, nego o sporu koji proizlazi iz osnovnog pravnog posla, ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je uporište za svoju odluku o visini tužbenog zahtjeva našao u materijalnom dokazu (pregledu dospijeća i plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu) kojem dokazu apelantkinje nisu prigovorile, nego su samo paušalno navele da se radi o krivotvorenoj dokumentaciji. Prema tome, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 277. stav (1) Zakona o obligacionim donosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 414. i 997. ZOO, odlučio kao u izreci predmete presude.

4. Odlučujući o žalbi apelantkinja izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 23. septembra 2021. godine, Okružni sud je Presudom broj 79 0 Mal 007907 21 Gž od 26. novembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je najprije ukazao da prijedlog za izvršenje nije tužba, ali da takav status i karakter može imati pod uslovima propisanim odredbama člana 50. stav (4) ZIP (kojim je propisano da, ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka). Prema tome, Okružni sud je naveo da, kako u konkretnom slučaju, u smislu naprijed citiranih odredbi ZIP, prijedlog za izvršenje tužioca od 22. oktobra 2014. godine nije sadržavao sve elemente da bi se po njemu moglo postupati kao po tužbi, to podnesak tužioca od 2. februara 2021. godine nije preinačena tužba, već tužba sa uočenim i otklonjenim nedostacima. Međutim, Okružni sud je naveo da, čak i kad bi se predmetni podnesak imao smatrati uređenom tužbom, imajući u vidu da je „preinačenje“ izvršeno prije održavanja pripremnog ročišta, te da se apelantkinje istom nisu protivile nego su se upustile u raspravljanje o glavnoj stvari, to nije ni bilo mjesta da prvostepeni sud u konkretnom slučaju odlučuje o preinačenju tužbe u smislu odredbi člana 55. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, Okružni sud je naveo da se, kada je u pitanju ugovor o kreditu, zastarijevanje potraživanja anuiteta računa prema odredbama člana 372. stav (2) ZOO, a da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva prema članu 373. stav (1) ZOO. Takođe, da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđivanja ili ostvarivanja potraživanja, kako je to propisano članom 388. ZOO. Dakle, kako iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je prijedlog za izvršenje podnesen 22. oktobra 2014. godine, da je ugovor o kreditu zaključen 27. septembra 2013. godine (sa rokom otplate od 18 mjeseci), pa da je, dakle, zadnji anuitet dospio za naplatu u aprilu 2015. godine, to je prvostepeni sud pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastarjelosti koji su apelantkinje isticale.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinje, između ostalog, navode da je predmetna mjenica „izdata u vezi sa drugim kreditom koji uopšte nije predmet spora“. Dalje ističu da, po podnesku tužioca od 2. februara 2021. godine nije doneseno rješenje o preinačenju tužbe, te da je pogrešno odlučeno i njihovom prigovoru zastarjelosti. Konačno, ističu i da dokaz „pregled prometa“ (pregled dospijeća i plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu, koji je prvostepenom sudu bio uporište za odluku o visini tužbenog zahtjeva) „nije pravilno ocijenjen“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPP i ZIP, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinje u apelaciji ponavljaju navode koje su isticale u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-535/22 (N. M. i M.G.) | Sudska praksa | Aktio