Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/22 (E. M.)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-544/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-544/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Emir Mehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Mehić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 271298 17 Gž od 10. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 271298 21 Rev od 9. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 271298 17 Gž od 10. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-166/21 od 17. februara 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. novembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi („Zovko osiguranje“ d.d. Žepče, filijala Tuzla), na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama (kako je pobliže označeno izrekom prvostepene presude) i da mu naknadi troškove predmetnog postupka.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio pismeni nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke (E.Dž.) od 24. oktobra 2016. godine, kao i usmeno izjašnjenje navedenog vještaka dato na glavnoj raspravi 17. novembra 2016. godine i na nastavku glavne rasprave održanom 10. januara 2017. godine. Naime, da je pravilno prvostepeni sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju navedenog vještaka u cijelosti, jer je taj nalaz i mišljenje potpun razumljiv i jasan, zbog čega i nije prihvatio prijedlog apelanta da se odredi vještačenje po drugom vještaku saobraćajne struke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da to što prvostepeni sud nije posebno obrazlagao fotodokumentaciju (koju je kao dokaz predložio i izveo apelant) nije dovoljno za osnovanost žalbenih tvrdnji apelanta da su na taj način povrijeđene odredbe čl. 8., 126. i 126. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant zanemario da je prvostepeni sud na nastavku glavne rasprave održanom 20. decembra 2016. godine, nakon što je apelant dostavio sudu dvije fotografije lica mjesta, ponovo pozvao navedenog vještaka saobraćajne struke radi dopunskog saslušanja tog vještaka. Dalje, da se na nastavku glavne rasprave održanom 10. januara 2017. godine, nakon saslušanja apelanta kao parnične stranke i nakon što su mu predočene dvije fotografije na koje se apelant poziva u žalbi, navedeni vještak saobraćajne struke usmeno izjasnio na sadržaj predočenih mu fotografija (pojašnjavajući da predmetne fotografije ne utiču na promjenu njegovog nalaza i mišljenja, te da se zapravo tim fotografijama pokazuje šta je na skici lica mjesta evidentirala policija). Stoga, Kantonalni sud je zaključio da „nije bilo mjesta“ da prvostepeni sud posebno obrazlaže sadržaj spornih fotografija. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud uporište za svoj zaključak (da je do predmetne saobraćajne nezgode došlo zbog toga što, iako je imao vidljiv znak „STOP“ na izlazu iz ulice kojom se kretao, apelant nije ustupio prvenstvo prolaza i propustio drugo vozilo, kojim je upravljao osiguranik tuženog S.B., koje se kretalo i nalazilo na putu prvenstva prolaza) imao u nalazu i mišljenju navedenog vještaka saobraćajne struke. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude cijenio sadržaj zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode sa skicom lica mjesta Policijske stanice Srebrenik (u daljnjem tekstu: PS Srebrenik) od 27. jula 2015. godine, cijeneći ga pojedinačno i u međusobnoj vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke. Naime, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud nije prihvatio kratak opis (uzroka) saobraćajne nezgode koji su naveli pripadnici PS Srebrenik u spornom zapisniku jer, što apelant zanemaruje, pripadnici PS Srebrenik ne posjeduju stručno znanje o uzroku saobraćajne nezgode, niti su prema podacima spisa bili očevidci nastanka saobraćajne nezgode tako da oni nisu imali obavezu da iznose svoje viđenje nastanka iste, nego da sačine zapisnik o zatečenom stanju nakon što se predmetna saobraćajna nezgoda dogodila (zbog čega je, u konačnici, i određeno vještačenje po vještaku saobraćajne struke). Konačno, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi apelanta da prvostepeni sud nije cijenio dokaze provedene u cilju utvrđivanja visine pretrpljene materijalne i nematerijalne štete (budući da prvostepeni sud jeste utvrdio iznos materijalne štete, kao i visinu nematerijalne štete), ali da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelant svojim propustima prouzrokovao predmetnu štetu, radi čega je apelantov tužbeni zahtjev u konačnici u cijelosti odbijen kao neosnovan.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da su redovni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke E.Dž. (koji nalaz i mišljenje apelant osporava), te da su morali prihvatiti apelantov prijedlog da se odredi vještačenje po drugom vještaku saobraćajne struke (a taj prijedlog apelanta u konkretnom slučaju nije prihvaćen). Dalje navodi da su nisu cijenjeni dokazi koje je predložio i izveo apelant (fotografije lica mjesta koje je apelant priložio na ročištu održanom 20. decembra 2016. godine, te zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta PS Srebrenik od 27. jula 2015. godine). Konačno, apelant smatra da se zbog navedenih propusta redovni sudovi nisu upustili u ocjenu dokaza provedenih u cilju dokazivanja visine pretrpljene materijalne i nematerijalne štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanta (kojima je osporavao nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, te isticao da nisu cijenjeni dokazi koje je on predložio), dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-544/22 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio