Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4052/20 (Edina rođ. Vučkić Miljak)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4052/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4052/20, rješavajući apelaciju Edine rođ. Vučkić Miljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine rođ. Vučkić Miljak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 053295 19 Rev od 4. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina rođ. Vučkić Miljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 9. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 053295 19 Rev od 4. juna 2020. godine.
2. Postupajući po tužbi Enise Raković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice, Mirele Kurjaković i Edine Kurjaković (u daljnjem tekstu: apelantica i druge tužene ili prvotužena i drugotužena), Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 17 0 P 053295 17 P 2 od 5. februara 2018. godine, kojom je utvrđeno da je stan bliže opisan u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) bračna stečevina umrle Esme Kurjaković (u daljnjem tekstu: apelantičina majka) i njenog umrlog supruga Idriza Kurjakovića (u daljnjem tekstu: apelantičin očuh), sa jednakim suvlasničkim dijelovima od po 1/2, pa su apelantica i druge tužene dužne trpjeti da se apelantičina majka i očuh na osnovu presude uknjiže u zemljišnoj knjizi Općinskog suda kao suvlasnici na predmetnom stanu sa pripadajućim suvlasničkim dijelovima od po 1/2. Presudom je dalje odbijen u preostalom dijelu tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je određeno putničko motorno vozilo bračna stečevina apelantičine majke i očuha. Također, presudom je utvrđeno da je povučen prijedlog tužiteljice za određivanje mjere osiguranja, te su obavezane apelantica i ostale tužene da tužiteljici na jednake dijelove nadoknade troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova te je tužiteljica oslobođena od plaćanja sudske takse na tužbu i presudu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelantičina majka i očuh živjeli u vanbračnoj zajednici od 1968. godine i da su 4. septembra 1981. godine zaključili brak, da su tužiteljica i drugotužena kćerke apelantičinog očuha iz njegovog ranijeg braka, prvotužena kćerka apelantičine majke i očuha, a apelantica kćerka iz ranijeg braka apelantičine majke. Dalje je navedeno da je predmetni stan 1982. godine dodijeljen apelantičinoj majci na korištenje i da je istog dana zaključila ugovor o njegovom korištenju, te ga 1999. godine otkupila ugovorom o otkupu stana, nakon čega se u zemljišnim knjigama uknjižila kao vlasnica predmetnog stana sa dijelom 1/1. Istaknuto je da su nakon dodjele, u predmetni stan uselili apelantičina majka i očuh, sa prvotuženom i apelanticom, gdje je apelantičin očuh živio do smrti 2003. godine, a apelantičina majka do smrti 2014. godine.
4. Na osnovu navedenog činjeničnog stanja i slijedom odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, Općinski sud je zaključio da je i apelantičin očuh bio sunosilac stanarskog prava, jer je u vrijeme kada je apelantičinoj majci dodijeljen predmetni stan i kada je zaključila ugovor o korištenju stana, već bio u braku sa njom i sa njom se uselio u predmetni stan. S tim u vezi, obrazloženo je da činjenica da je apelantičin očuh imao svojstvo sunosioca stanarskog prava svrstava predmetni stan u režim zajedničke imovine bračnih drugova, jer okolnost da je jedan bračni drug otkupio stan uz saglasnost drugog bračnog druga sama po sebi nije dovoljna za zaključak da se drugi bračni drug davanjem saglasnost saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvršio otkup. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor presuđene stvari, jer se činjenica uknjižbe vlasništva na predmetnom stanu na osnovu ugovora o otkupu stana u korist apelantičine majke ne može smatrati presuđenom stvari.
5. Općinski sud je ukazao da činjenica da je u konkretnom slučaju apelantičin očuh dao saglasnost apelantičinoj majci za otkup stana nikako ne znači da je ona pritom postala isključivi vlasnik stana i da je zbog toga stan prestao biti njihovom zajedničkom imovinom, bez obzira što se apelantičina majka na osnovu ugovora o otkupu stana uknjižila u zemljišnoj knjizi kao njegova vlasnica. Istaknuto je da izjava o saglasnosti apelantičinog očuha za kupovinu predmetnog stana koju je dao apelantičinoj majci ni u kom slučaju ne može zamijeniti sporazum bračnih drugova o podjeli bračne stečevine u smislu odredbe člana 255. stav 1. Porodičnog zakona FBiH. Kako iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizlazi da apelantičina majka i očuh nisu zaključili navedeni ugovor, Općinski sud zaključio da predmetni stan shodno odredbi člana 252. Porodičnog zakona FBiH predstavlja bračnu stečevinu apelantičine majke i očuha i da su shodno odredbi člana 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH njihovi udjeli u toj imovini jednaki, jer drugačije nisu ugovorili.
6. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 053295 18 GŽ od 5. septembra 2018. godine, odbijene su žalbe apelantice i drugih tuženih podnesene protiv prvostepene presude u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva i odluke o troškovima parničnog postupka i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je dalje odbačena kao nedopuštena žalba drugotužene podnesena protiv prvostepene presude u određenom dijelu izreke, te je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje je navedeno da apelantica i druge tužene nisu izvedenim dokazima dokazale da je apelantičin očuh imao namjeru i želju da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu apelantičine majke i da se odrekao prava na stan. S tim u vezi, obrazloženo je da sama saglasnost apelantičinog očuha kao sunosioca stanarskog prava, da apelantičina majka zaključi ugovor o otkupu stana, na osnovu kojeg se apelantičina majka uknjižila kao vlasnica stana 1/1, a koju saglasnost je morao dati u skladu sa članom 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne znači da se apelantičin očuh odrekao prava na stan i saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu apelantičine majke u smislu člana 254. stav 2. Porodičnog zakona FBiH.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 053295 19 Rev od 4. juna 2020. godine, odbijena je apelantičina revizija protiv presude Kantonalnog suda, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u povodu revizije.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantičin prigovor da je njen očuh imao vlastitu kuću pa nije mogao otkupiti predmetni stan. S tim u vezi, obrazloženo je da apelantičin očuh nije dobio niti otkupio predmetni stan, nego apelantičina majka u toku trajanja bračne zajednice. Dalje je obrazloženo da on svoje pravo suvlasništva na stanu izvodi iz prava po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa apelantičinom majkom. Također je navedeno da je apelantičin očuh dao saglasnost apelantičinoj majci za otkup i uknjižbu na predmetnom stanu, ali da navedeno ne znači i odricanje od svog suvlasničkog dijela na predmetnom stanu. Vrhovni sud je dalje citirao odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, član 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i čl. 250. i 252. Porodičnog zakona FBiH. S tim u vezi, istaknuto je da su apelantičina majka i očuh bili bračni drugovi u vrijeme sticanja i kupovine stana, pa predmetni stan čini njihovu bračnu stečevinu u jednakom dijelu (po 1/2), jer nisu pitanje bračne stečevine posebnim ugovorom drugačije ugovorili (član 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH). Također je istaknuto da činjenica da je apelantičina majka upisana kao vlasnik 1/1 nema uticaja na određenje udjela u imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka, jer udjeli bračnih drugova su jednaki (po 1/2) ako nisu drugačije ugovorili. Vrhovni sud je ocijenio da nema uporišta apelantičin prigovor da bi prema takvom zaključku suda, i kuća, koja je u vlasništvu apelantičinog očuha, bila suvlasništvo apelantičine majke. S tim u vezi, obrazloženo je da navedena nekretnina nije ni bila predmetom ovog postupka, pa nižestepeni sud o njoj nije obrazlagao niti odlučivao. Vrhovni sud je također ocijenio da apelantica neosnovano ističe u reviziji da je apelantičin očuh dao izjavu da je stan posebna imovina supruge. S tim u vezi, ukazao je da su navedeno činjenična navođenja suprotna od utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi, te da revizijski sud postupa na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i apelantičini prigovori da nižestepeni sud nije pravilno cijenio dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku, jer nije cijenio da je apelantičina majka zaključila valjan ugovor o otkupu stana, pa da je time stan njena posebna imovina. Također je ukazao da u predmetu Vrhovnog suda broj 42 1 P 000133 13 Rev od 12. marta 2015. godine, na koji se apelantica pozvala, majka nositelja stanarskog prava je sinu - tuženom u postupku od strane bračnog druga dala saglasnost za otkup stana na kojem je on postao isključivi vlasnik stana, a ne radi se o davanju saglasnosti jednog bračnog druga drugom da otkupi stan koja, kako je već obrazloženo, ne predstavlja ugovor između bračnih drugova po pitanju vlasništva na bračnoj stečevini, pa se ove dvije situacije ne mogu upoređivati jer je u pitanju drugačiji činjenični i pravni osnov.
10. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da je predmetni stan posebna imovina njene majke, jer njen očuh nije mogao otkupiti predmetni stan zbog vlasništva na kući. Ističe i da je naloženo brisanje zemljišnoknjižnog vlasnika, ali sud nije naveo da je predmet postupka bilo poništenje ugovora o otkupu predmetnog stana, koji je ispunjavao sve zakonske uslove za valjanost. Također tvrdi da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen saglasnom voljom njene majke i očuha, koji je dao svoje očitovanje u pogledu predmetnog stana kao bračni partner kupca. S tim u vezi, ukazuje da njen očuh navedeno uradio ovjerom svoje izjave da je predmetni stan posebna imovina apelantične majke. Smatra da je stoga opravdan prigovor presuđene stvari, imajući u vidu pojam bračne stečevine u odnosu na predmetni stan. Smatra da su svi pravni zaključci iz osporene odluke suprotni sudskoj praksi, imajući u vidu materijalno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu apelantičine majke i očuha, jer je apelantičina majka predmetni stan dobila na korištenje i kasnije otkupila i postala njegovom vlasnicom u toku trajanja bračne zajednice sa apelantičinom očuhom. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona FBiH, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, čiju primjenu je detaljno obrazložio. Također je cijenio i apelantičine navode koje se odnose na okolnost da je apelantičin očuh bio vlasnik kuće i da je dao saglasnost da apelantičina majka zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, te poziv na drugačiju sudsku praksu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić