Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4268/20 (B.L. i I.P.)
Odluka donesena 08. 06. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4268/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 06. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4268/20, rješavajući apelaciju B. L. i I. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija B. L. i I. P..
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 198492 19 Gž 2 od 29. srpnja 2020. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelanticama B.
L. i I. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. L. i I. P. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) obje iz Čitluka, koje zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijele su 27. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 198492 19 Gž 2 od 29. srpnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 198492 17 P 2 od 23. kolovoza 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Sberbank BH“ d.d. Sarajevo, raniji naziv „Volksbank BH“ d.d. Sarajevo, (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. siječnja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je 28. travnja 2022. godine zatražena dodatna informacija na temelju čega je Općinski sud zaključio da su predmetne opomene od 5. siječnja, 3. studenoga i 2. prosinca 2009. godine dostavljene glavnom dužniku R. G. i jamcima, a među njima i apelanticama.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. siječnja 2022. godine, Općinski sud 12. siječnja 2022. godine, dok tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Isto tako, Općinski sud je 31. svibnja 2022. godine dostavio dopis i predmetni spis na uvid.
4. Odgovori na apelaciju su 7. veljače 2022. godine dostavljeni zastupniku apelantica na izjašnjenje.
5. Zastupnik apelantica nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Iz Ugovora o potrošačkom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj 17659/5 od 7. ožujka 2005. godine proizlazi da je zaključen između pravnog prednika tužitelja i prvotuženog R. G., kao korisnika kredita, a radi se o kreditu u iznosu od 30.000,00 KM, sa rokom otplate od 96 mjeseci (dug kredita za stambene potrebe), uz godišnju kamatnu stopu od 10,875% koja je promjenjiva. Nadalje, u stavku 2. članka 2. Ugovora je navedeno da na nepodmirene obveze po tom kreditu korisniku kredita se obračunava i naplaćuje zatezna kamata po stopi od 24% godišnje. U članku 6. Ugovora pod sredstva osiguranja navedeno je da služi administrativna zabrana bjanko mjenica serije AF 0945022, potpisana od strane korisnika kredita i tri kreditno sposobna jamca i ugovora o jamstvu između jamaca i banke. Također, u članku 7. Ugovora je navedeno da kreditor može otkazati cijeli kredit i učiniti ga dospjelim, ako visina dospjelog nenaplaćenog dugovanja iznosi dvije mjesečne rate, te ostali uvjeti za otkaz ugovora uz napomenu da otkazom ugovora neotplaćeni iznos kredita sa svim pripadajućim kamatama i troškovima dospijeva u cijelosti na naplatu danom isteka otkaznog roka i da se odnosi na sve ugovorne strane. U članku 11. Ugovora navedena je ugovorena nadležnost suda u Sarajevu, te je Ugovor potpisan od strane korisnika kredita i pravnog prednika tužitelja.
8. Iz Ugovora o jamstvu koji su zaključeni 7. ožujka 2005. godine između pravnog prednika tužitelja i drugotuženog Z. R. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te apelantica, proizlazi da je u članku 1. tih ugovora navedeno da se tim ugovorima jamac obvezuje prema povjeritelju da će u slučaju da dužnik, tj. prvotuženi po Ugovoru ne ispuni svoju punovažnu i dospjelu obvezu u roku ispuniti obvezu glavnog dužnika. Također, u članku 2. tih ugovora je navedeno da se jamac obvezuje na ispunjenje cijele obveze dužnika za koju je jamčio, kao i na naknadu drugih troškova koje je povjeritelj imao u svrhu naplate duga od glavnog dužnika.
Predmetni postupak
9. Tužitelj je 30. svibnja 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih, a među njima i apelantica, radi isplate duga.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 198492 11 P od 29. ožujka 2013. godine prvotuženi, te apelantice, obvezani su solidarno isplatiti tužitelju iznos od 18.291,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 30. svibnja 2011. godine pa do isplate, te iznos od 1.350,32 KM na ime obračunate kamate i iznos od 5.452,57 KM na ime obračunate zatezne kamate, kao i iznos od 958,82 KM na ime naknade za opomene, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istovremeno, predmetnom presudom tužitelj je u odnosu na drugotuženog odbijen sa tužbenim zahtjevom iz stavka I izreke presude.
11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 198492 17 Gž od 4. kolovoza 2017. godine žalba drugoapelantice je uvažena, pa je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 198492 17 P 2 od 23. kolovoza 2019. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženih, a među njima i apelantice, obvezani su da solidarno isplate tužitelju označeni iznos na ime glavnice sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe 30. svibnja 2011. godine do isplate, te iznos od 1.350,32 KM na ime obračunate redovite kamate do 10. prosinca 2009. godine uz naknadu troškova parničnog postupka. Istovremeno, sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a koji se odnosi na određene iznose na ime obračunate ugovorene kamate i na ime naknada za opomene, tužitelj je odbijen.
13. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u pregled dospijeća i plaćanja obveza po Ugovoru od 19. svibnja 2011. godine za prvotuženog gdje je vidljivo da je prva rata počela 3. ožujka 2005. godine, da zadnja rata dospijeva na naplatu 18. svibnja 2011. godine, te da je utvrđeno da je zadnje plaćanje prvotuženi izvršio 10. ožujka 2009. godine. Također, Općinski sud je istakao da je izvršio uvid u opomene koje su dostavljene od strane tužitelja, a na okolnost da su kako glavni dužnik, tako i jamci opomenuti da postoji dug po temelju glavnice i kamata, te da su oni u obvezi da taj dug žurno uplate na račun, a u protivnom da će se pokrenuti sudskim putem naplata. Istakao je da su opomene upućene 5. siječnja 2009. godine, 3. studenoga 2009. godine, te 2. prosinca 2009. godine, gdje stoji da je ukupan dug 4.253,35 KM. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 7. ožujka 2005. godine zaključen Ugovor između pravnog prednika tužitelja i prvotuženog, kao korisnika kredita, kao i da su kao sredstvo osiguranja kredita ugovoreni administrativna zabrana, bjanko mjenica, potpisana od korisnika kredita i tri kreditno sposobna jamca. Nadalje, utvrđeno je da su ugovori o jamstvu zaključeni 7. ožujka 2005. godine između pravnog prednika tužitelja i drugotuženog, te apelantica, i tim ugovorima su se oni, kao jamci, obvezali prema povjeritelju da će u slučaju da prvotuženi po Ugovoru ne ispuni svoju punovažnu i dospjelu obvezu u roku, ispuniti cijelu obvezu glavnog dužnika, te druge troškove koji povjeritelju nastanu u svrhu naplate duga od glavnog dužnika. Također, utvrđeno je da je Općinski sud prihvatio nalaz vještaka financijske struke u dijelu koji mu je naložen rješenjem suda, smatrajući da su punomoćnici tuženih koji su bili na pripremnom ročištu kada su se predlagali dokazi i obim vještačenja, mogli predložiti svoje okolnosti, te način vještačenja.
14. Općinski sud je istakao da su u predmetnoj pravnoj stvari sporni temelj i visina potraživanja tužitelja prema tuženima, kao i da je istaknut prigovor zastare potraživanja, te da je istaknuta činjenica da su jamci bili u bitnoj zabludi kome su jamci po navedenom kreditu. Sukladno tome, ukazano je da je odredbama članka 1004. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da se od jamca može zahtijevati ispunjenje obveze, tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jamstvo), a izvršenim uvidom u ugovore o jamstvu koje su zaključili drugotuženi, te apelantice, je na nesporan način utvrđeno da su se oni obvezali prema povjeritelju da će u slučaju da prvotuženi ne ispuni svoju punovažnu obvezu oni je ispuniti, što znači da su se obvezali supsidijarno. Međutim, navedeno je da dostavljenim opomenama od strane tužitelja koje su upućene kako glavnom dužniku, tako i jamcima, odnosno tuženim, tužitelj je pismenim putem pozvao glavnog dužnika da u ostavljenom roku ispuni svoju obvezu, pa kako do ispunjenja navedene obveze očigledno nije došlo, to su drugotuženi i apelantice kao jamci pozvani na isplatu duga i njihove obveze su solidarne sa obvezom glavnog dužnika. Nadalje, istaknuto je da je točno da u spisu predmeta ne postoji formalni otkaz Ugovora, međutim, u svakom slučaju podnošenjem tužbe u kojoj je navedeno da je zbog neplaćanja i nakon dostavljenih opomena (više opomena) kako glavnom dužniku tako i jamcima, cjelokupan dug dospio na naplatu, izvršen obračun duga i traži se isplata, Ugovor je definitivno i formalno-pravno raskinut.
15. Nadalje, što se tiče istaknutog prigovora zastare, ukazano je da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnijeta 30. svibnja 2011. godine, a da je Ugovor zaključen 7. ožujka 2005. godine na period otplate od 96 mjeseci, kao i da je zadnja rata dospjela 18. svibnja 2011. godine, te da shodno odredbi članka 376. ZOO nije došlo do zastare potraživanja. Također, što se tiče istaknutog prigovora od strane drugotuženog i apelantica da se radi o bitnoj zabludi u pogledu lica za koje su jamčili, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti te navode. Naime, ukazano je da je to zbog toga jer je saslušana svjedokinja Z. V. izjavila da poznaje prvotuženog i da ju je on zamolio da nađe jamce što je ona i učinila, kao i da je on sam taj novac potrošio, te da je ona nagovorila najbolju prijateljicu, tj. prvoapelanticu da mu bude jamac i da je prvoapelantica nagovorila svoju prijateljicu, tj. drugoapelanticu da mu bude jamac, kao i da su oni znali kome su jamci, jer su prvotuženi i ona bili sa njima, te su znali tko je glavni dužnik. Također, navedeno je da u prilog toj činjenici govori i iskaz prvotuženog koji je izjavio da je novac predao navedenoj svjedokinji, a da je on skupa sa sva tri jamca - u ovom slučaju drugotuženi i apelantice, automobilom išao u banku i da su potpisivali ugovore o jamstvu. Isto tako, obrazloženo je da je u navedenim Ugovorima o jamstvu jasno naznačeno da je glavni dužnik prvotuženi i da je u opomenama koje su poslane njima kao jamcima naglašeno da je glavni dužnik prvotuženi, kao i da drugotuženi i apelantice nisu osporavali činjenicu da su potpisali navedene Ugovore, a činjenica, kako sami tvrde da nisu pročitali tko je glavni dužnik je nedostatak uobičajene pažnje pri sklapanju i potpisivanju bilo kakvih ugovora. Međutim, istaknuto je da sve i da je ovo točno, ostaje činjenica da je tužba podnesena 30. svibnja 2011. godine, a da oni nisu podnijeli protivtužbu pozivajući se na bitnu zabludu, već da to samo ističu kao činjenicu.
16. Osim toga, ukazano je da je pozivanje tuženih, a među njima i apelantica, na pravomoćnu Presudu Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 007805 10 K od 21. lipnja 2011. godine, irelevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari jer iz te presude je vidljivo da je navedena svjedokinja Z. V. oglašena krivom za sklapanje Ugovora o kreditu sa MKF LOK Sarajevo u 2008. i 2009. godini, te da nitko od tuženih nije naveden niti kao nositelj kredita niti kao jamac u navedenoj presudi, te navedena presuda može služiti samo kao dokaz kredibiliteta navedene svjedokinje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je tužitelj sukladno odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dokazao utemeljenost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, zatim, da je nesporno utvrđeno da je prvotuženi podigao navedeni kredit i novac isplaćen, kao i da su drugotuženi i apelatnice potpisali Ugovore o jamstvu, te da je evidentno iz pregleda plaćanja i nalaza vještaka financijske struke da dug nije vraćen i da je u cijelosti dospio na naplatu. Isto tako, ukazano je da pozivanje tuženih, a među njima i apelantica, na primjenu Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti žiranata), te upućeni zahtjev Agenciji za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) da se oslobode obveze jamstva, po mišljenju Općinskog suda se u ovoj pravnoj stvari ne može primijeniti jer je Ugovor sklopljen 2005. godine, a Zakon o zaštiti jamaca stupio na snagu 2013. godine, te nema retroaktivno dejstvo, a i tužba je podnijeta prije stupanja na snagu tog zakona. Prema tome, Općinski sud je naveo da je donio odluku kao u izreci presude i djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, sukladno odredbi članka 1004. stavak 1. i članka 1065. ZOO.
17. Protiv navedene prvostupanjske presude apelantice su izjavile žalbu u kojoj su, između ostalog, navele da su proizvoljni zaključci prvostupanjskog suda da su opomene dostavljene tuženim, jer tužitelj nije dokazao da je poslao opomene, pa samim tim nije dokazao da je pozivao glavnog dužnika da ispuni obvezu. Također, apelantice su istakle da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda i u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja, jer kod odluke o prigovoru nije relevantan članak 376. ZOO nego članak 372. ZOO, te nije odlučno kada dospijeva zadnja rata, nego kada je dospjela zadnja neplaćena rata, pa kako je Ugovor zaključen 7. ožujka 2005. godine, zastarjelo je i samo pravo iz kojeg proizlaze predmetna potraživanja anuiteta.
18. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 198492 19 Gž 2 od 29. srpnja 2020. godine žalbe tužitelja i tuženih su odbijene i prvostupanjska presuda je potvrđena.
19. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ni Ugovor, a ni ugovori o jamstvu nisu poništeni, niti je takav zahtjev bilo kada postavljen, zbog čega je bez utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari uopćeno pozivanje na zabludu prilikom zaključivanja ugovora. Naime, ukazano je da predmetni kredit, pa ni tuženi, nisu obuhvaćeni krivičnom presudom, pa je ništavost predmetnih ugovora valjalo dokazivati i ustvrditi u konkretnom postupku, što tuženi nisu ni pokušali. Nadalje, navedeno je da apelantice neutemeljeno tvrde da visina tužbenog zahtjeva nije pravilno utvrđena. Naime, navedeno je da je vještak financijske struke, na prijedlog tužitelja, a po rješenju prvostupanjskog suda, na temelju dokumentacije u spisu, ustvrdila dug tuženih iz temelja Ugovora, kao i zaključenih Ugovora o jamstvu, a nitko od tuženih ni u svojim odgovorima na tužbu, ni u toku prvostupanjskog postupka nije osporio visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, istaknuto je da među strankama nije bila sporna visina odobrenog kredita, kamata koja je obračunata, visina anuiteta, a ni činjenica da je po predmetnom kreditu, čija je posljednja rata dospijevala na naplatu 18. svibnja 2011. godine, posljednji put izvršeno plaćanje 10. ožujka 2009. godine. Budući da nije osporen ni način obračuna kamata, niti su tuženi tvrdili da su u toku postupka vršili neka plaćanja, istaknuto je da tužitelj nije ni imao razloga da predlaže bilo šta drugo osim onih dokaza koji su predloženi na pripremnom ročištu. Kako u svezi sa visinom tužbenog zahtjeva tuženi nisu ništa tvrdili, istaknuto je da dokazi koje je predložio tužitelj, pa i dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke, bili su dovoljni prvostupanjskom sudu da pravilno ustvrdi činjenično stanje, pa time i temelj i visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, ukazano je da je prvostupanjski sud opravdano prihvatio nalaz vještaka financijske struke kao stručno i objektivno urađen. Također, istaknuto je da su iznosi u opomenama niži od iznosa iz tužbenog zahtjeva, jer je podnošenjem tužbe cijeli dug dospio na naplatu. Konačno, navedeno je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je podnošenjem tužbe raskinut Ugovor, odnosno otkazan je sukladno odredbi članka 7. Ugovora i cijeli dug je zajedno sa kamatama i troškovima dospio na naplatu.
20. Također, navedeno je da je pravilno prvostupanjski sud obvezao sve tužene na isplatu tužiteljevog potraživanja. Naime, ukazano je da sukladno odredbi članka 1004. ZOO povjeritelj nije dužan da putem suda zahtijeva ispunjenje obveze prvo od glavnog dužnika. Dakle, istaknuto je da je tužitelj dokazao da je i glavnom dužniku i jamcima slao opomene, pa kako nije sporno da ni glavni dužnik ni jamci nisu ispunjavali obveze preuzete zaključenim ugovorima, tužitelj je, ispunivši obvezu iz navedene zakonske odredbe, opravdano podnio tužbu kojom je zahtijevao isplatu svog potraživanja i od glavnog dužnika i od jamaca. Nadalje, istaknuto je da su Ugovor i ugovori o jamstvu zaključeni 7. ožujka 2005. godine, a Zakon o zaštiti žiranata, stupio je na pravnu snagu 26. prosinca 2013. godine, pa ne stoji navod žalbe da je prvostupanjski sud morao primijeniti odredbe toga zakona na konkretnu pravnu stvar. Najzad, Kantonalni sud je naveo da neutemeljeno apelantice i u žalbi ističu prigovor zastarjelosti utuženog potraživanja. Naime, ukazano je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio članak 372. ZOO, prema kojem se potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kako su tuženi posljednji put platili ratu kredita 10. ožujka 2009. godine, a tužba je podnesena 30. svibnja 2011. godine, sukladno citiranoj odredbi ZOO, proizlazi da nije nastupila zastarjelost utuženog potraživanja.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
22. Apelantice, u suštini, ukazuju na proizvoljnu primjenu prava i proizvoljno izvođenje zaključaka u toku postupka od strane redovitih sudova. Naime, apelantice tvrde da Kantonalni sud nije riješio adekvatno njihove žalbene prigovore, ne dajući im praktički nikakav relevantan značaj. U svezi s tim, apelantice ukazuju da su u žalbi decidirano osporile prvostupanjsku presudu i iznijele konkretne prigovore u tom smjeru, međutim, umjesto da se tim prigovorima adekvatno i detaljno pozabavi, Kantonalni sud ih je odbio uz potpuno proizvoljna i paušalna obrazloženja, dok za neke prigovore nije dao bilo kakva obrazloženja. U svezi s tim, apelantice ukazuju da je potpuno irelevantno i proizvoljno pozivanje sudova na tvrdnje da je tužitelj opominjao glavnog dužnika i jamce u svezi plaćanja duga. Naime, navedeno je da u prvom redu „opominjanje glavnog dužnika“ da plati dug ne znači da je tužitelj pokušao naplatiti dug od njega, jer tužitelj ne dokazuje niti uopće tvrdi da je upotrijebio bilo kakva pravna sredstva protiv njega (npr. podnošenjem tužbe, izvršenjem i sl.) prije nego je podnio tužbu i protiv glavnog dužnika i protiv jamaca, a među njima i apelantica, zajedno. U svezi s tim, ukazano je da se bez dokaza o dostavljanju navedenih opomena glavnom dužniku ne može niti izvesti zaključak da su ispunjeni uvjeti za primjenu supsidijarnog jamstva iz članka 1004. stavak 1. ZOO. Najzad, apelantice tvrde da su sudovi pogrešno odlučili i u svezi istaknutog prigovora zastare potraživanja (pogrešno je rezoniranje sudova da sukladno odredbi članka 376. ZOO nije došlo do zastare jer zadnja rata po kreditu dospijeva 18. svibnja 2011. godine, a ovo stoga što za zastaru u predmetnom slučaju nije relevantan članak 376. ZOO, već članak 372. ZOO), te nije niti odlučeno kada dospijeva zadnja rata, već kad je dospjela zadnja neplaćena rata čime se sudovi nisu bavili. Isto tako, imajući u vidu da je Ugovor zaključen 7. ožujka 2005. godine vidljivo je da je zastarjelo i samo pravo iz kojeg proizlaze predmetna potraživanja anuiteta kredita (članak 373. ZOO).
23. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelantice su navele da je predmetni postupak trajao preko devet godina odnosno pretjerano dugo, te su predložile da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete po vlastitoj ocjeni.
II.Odgovor na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da je Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće sačinilo Plan rješavanja predmeta, po kojem taj sud postupa. Također, istaknuto je da je zbog velikog broja predmeta u referatu, konkretni predmet stavljen na listu rješavanja za treći kvartal 2020. godine. Isto tako, ukazano je da su razlozi za donošenje odluke o potvrđivanju prvostupanjske presude navedeni u obrazloženju drugostupanjske odluke, te predstavljaju i odgovor na apelaciju.
25. Općinski sud je ukratko naveo kronološki tok postupka i naveo da taj sud nije pridonio dužini trajanja predmetnog postupka, kao i da je svoje izjašnjenje na ostale navode iz apelacije dao u prvostupanjskoj presudi i ostaje kod tog izjašnjenja.
26. Općinski sud je u dopisu naveo da pitanje navedenih opomena glavnom dužniku i jamcima, niti u prijašnjem postupku, a niti u novom postupku, nije istaknuto od strane bilo kojeg od tuženih kao sporno niti je istaknuta činjenica da navedene opomene nisu zaprimljene, te da to nije predstavljeno kao sporne činjenice u ovoj pravnoj stvari, za koje su se izvodili svi ostali dokazi, a kako je to vidljivo iz obrazloženja presude. Također, istaknuto je da nitko od tuženih niti u svom odgovoru na tužbu niti od strane njihovih punomoćnika, a što je vidljivo iz njihovih odgovora i podnesaka tokom postupka, nije osporavao činjenicu prijema navedenih opomena, već su isticali sve ostale prigovore, a koji su vidljivi i navedeni u samoj presudi.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
28. Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 372. stav (1) (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.
Član 373. stav (1) (1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastareva za pet godina, računajući od dospelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle koga dužnik nije vršio davanja.
Član 1004. st. (1) i (3) (1)Od jemca se može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 198492 19 Gž 2 od 29. srpnja 2020. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda punomoćnik apelantica je primio 30. septembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. studenoga 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantice smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupak.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema konzistentnoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi isplate duga. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na osporene odluke
37. Navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom procesnog i materijalnog prava, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja. Osim toga, povredu ovog prava apelantice vide i u tome što je predmetni postupak trajao preko devet godina odnosno pretjerano dugo, te su predložile da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete po vlastitoj ocjeni.
38. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stav 26; Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, točke 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.
40. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku obvezani tuženi, a među njima i apelantice, da solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos. Ustavni sud nalazi da iz činjeničnog utvrđenja redovitih sudova slijedi da su zaključeni Ugovori o jamstvu između pravnog prednika tužitelja i drugotuženog Z. R. , te apelantica, iz kojih proizlazi da se tim ugovorima jamac obvezuje prema povjeritelju da će u slučaju da dužnik, tj. prvotuženi po Ugovoru ne ispuni svoju punovažnu i dospjelu obvezu u roku ispuniti obvezu glavnog dužnika.
41. Apelantice, između ostalog, tvrde da je proizvoljan zaključak redovitih sudova da su ispunjeni uvjeti za primjenu supsidijarnog jamstva iz članka 1004. stavak 1. ZOO.
42. Sukladno tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao predmete u kojima je problematizirano navedeno pitanje (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti br. AP-318/10 od 10. travnja 2013. godine i AP-2643/18 od 5. srpnja 2018. godine, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3566/18 od 22. travnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud primjećuje da je u odluci broj AP-318/10 prilikom analize presude Kantonalnog suda u Mostaru, u činjeničnom dijelu odluke, navedeno: „Shodno navedenom, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u toku postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita (…) kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe članka 1004. stavak 1. ZOO pozvao tužene kao jamce, na ispunjenje obveze po temelju predmetnog ugovora o kreditu“. U suštini slijedi kako apelant nije dokazao da je pokušao svoje potraživanje namiriti od korisnika kredita kao glavnog dužnika, te da je njegovo potraživanje u odnosu na njega bezuspješno, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može zahtijevati naplatu svog potraživanja od tuženih kao supsidijarnih jamaca. Također, Ustavni sud zapaža da je u odluci broj AP-2643/18 prilikom analize presude Vrhovnog suda Republike Srpske, u činjeničnom dijelu odluke, navedeno: „Naime, prema izvedenim dokazima u prvostupanjskom postupku proizlazi da je tužitelj pismenim podnescima pozvao tužene, kao korisnike kredita, ostavljajući im za to određen rok, da ispune svoje obveze po temelju navedenog ugovora o kreditu. Međutim, kako isti nisu ispunili svoje obveze, a što nije ni sporno među parničnim strankama, tužitelj je stekao pravo da ispunjenje obveze zahtijeva i od tuženih (apelanta,…) kao supsidijarnih jemaca“. Dakle, slijedi da je obveza apelanta kao supsidijarnog jamca nastala onog momenta kad tuženi kao korisnici kredita nisu ispunili svoje obveze ni nakon što ih je tužitelj pismeno pozvao da to urade sukladno odredbom članka 1004. ZOO. Isto tako, Ustavni sud podsjeća da je u obrazloženju odluke broj AP-3566/18 istaknuto: „Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u obrazloženju prvostepene presude, istakao da je apelant izvedenim dokazima dokazao da je od tuženog zahtijevao ispunjenje obaveze tek nakon što glavni dužnik nije ispunio obavezu u roku određenom u pismenom pozivu apelanta, odnosno nakon što je postalo očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti ispunjenje obaveza po predmetnom ugovoru o kreditu (a što slijedi iz „pismenih opomena naslovljenih od 17. jula 2009. godine, kao i opomena pred tužbu od 4. marta 2010. godine“, zapisnika sa sastanka sa glavnim dužnikom od 17. jula 2009. godine, 16. novembra 2009. godine i 3. marta 2010. godine). Za razliku od Općinskog suda, Kantonalni sud je istakao da ocjenjuje da apelant, prema podacima spisa, nijednim predloženim i izvedenim dokazom nije dokazao navedeno, a do to ne proizlazi ni iz zapisnika sa sastanaka za predmetni kredit (u kojima je konstatirano da je sa klijenticom dogovoreno plaćanje pojedinačnih rata do određenih datuma, a ne cjelokupne dospjele obaveze prije utuženja), zbog čega suprotno zaključku prvostupanjskog suda nije bilo ni činjeničnog ni pravnog temelja za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva“.
43. U svezi s tim, Ustavni sud nalazi da je odredbama članka 1004. stavak 1. ZOO propisano „Od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jamstvo)“. Nadalje Ustavni sud nalazi da odredbe članka 1004. stavak 3. ZOO propisuju „Ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obvezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo)“. Proizlazi da je u prvom slučaju propisano kada se može zahtijevati od jamca ispunjenje obveze (tek nakon što glavni dužnik ne ispuni obvezu u roku određenom u pismenom pozivu), za razliku od drugog slučaja prema kojem ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obvezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme. U konkretnom slučaju Ustavni sud ponavlja da iz činjeničnog utvrđenja redovitih sudova slijedi da su zaključeni Ugovori o jamstvu između pravnog prednika tužitelja i drugotuženog Z. R., te apelantica, iz kojih proizlazi da se tim ugovorima jamac obvezuje prema povjeritelju da će u slučaju da dužnik, tj. prvotuženi po Ugovoru ne ispuni svoju punovažnu i dospjelu obvezu u roku ispuniti obvezu glavnog dužnika.
44. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da dostavljenim opomenama od strane tužitelja koje su upućene kako glavnom dužniku, tako i jamcima, odnosno tuženim, tužitelj je pismenim putem pozvao glavnog dužnika da u ostavljenom roku ispuni svoju obvezu, pa kako do ispunjenja navedene obveze očigledno nije došlo, to su drugotuženi i apelantice kao jamci pozvani na isplatu duga i njihove obveze su solidarne sa obvezom glavnog dužnika. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je tužitelj dokazao da je i glavnom dužniku i jamcima slao opomene, pa kako nije sporno da oni nisu ispunjavali obveze preuzete zaključenim ugovorima, tužitelj je, ispunivši obvezu iz odredbe članka 1004. stavak 1. ZOO, opravdano podnio tužbu kojom je zahtijevao isplatu svog potraživanja i od glavnog dužnika i od jamaca. Proizlazi da redoviti sudovi nisu vodili računa o tome da je tužitelj u toku postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita (…) kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe članka 1004. stavak 1. ZOO pozvao tužene, među kojima su apelantice, kao jamce, na ispunjenje obveze po temelju Ugovora, odnosno da bi obveza apelantica kao supsidijarnih jamaca nastala onog momenta kada prvotuženi kao korisnik kredita nije ispunio svoju obvezu ni nakon što ga je tužitelj pismeno pozvao da to uradi. Međutim obrazloženja redovitih sudova nisu se bavila navedenim.
45. Osim toga, Ustavni sud uočava da apelantice tvrde da nema dokaza da su predmetne opomene dostavljene kako glavnom dužniku, tako i jamcima. Općinski sud je u dopisu naveo da pitanje navedenih opomena glavnom dužniku i jamcima nije istaknuto od strane bilo kojeg od tuženih kao sporno niti je istaknuta činjenica da navedene opomene nisu zaprimljene, te da to nije predstavljeno kao sporne činjenice u ovoj pravnoj stvari, za koje su se izvodili svi ostali dokazi, kako je to vidljivo iz obrazloženja presude. Ustavni sud, međutim, nalazi da su apelantice u žalbi isticale suprotno, tj. da su proizvoljni zaključci prvostupanjskog suda da su opomene dostavljene tuženim, jer tužitelj nije dokazao da je poslao opomene, pa samim tim nije dokazao da je pozivao glavnog dužnika da ispuni obvezu. Štoviše, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju presude samo ponovio ono što je konstatirao prvostupanjski sud (da je tužitelj dokazao da je i glavnom dužniku i jamcima slao opomene).
46. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, kao i sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redoviti sudovi proizvoljno obrazložili svoje odluke odnosno proizvoljno primijenili institut supsidijarnog jamstva kao da je ugovoreno solidarno jamstvo, tj. nisu vodili računa o tome da je tužitelj u toku postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita (…) kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe članka 1004. stavak 1. ZOO pozvao tužene (među njima i apelantice) koji su supsidijarni a ne solidarni jamci, na ispunjenje obveze po temelju Ugovora pod istim uvjetima kao i glavnog dužnika.
47. Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra i prigovor apelantica u svezi zastare potraživanja.
48. Sukladno iznesenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda došlo do kršenja prava apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
50. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. svibnja 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 29. srpnja 2020. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji su apelantice koristile, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je devet godina i oko dva mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
51. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo radi isplate duga. Također, imajući u vidu radnje koje su redoviti sudovi trebali sprovesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.
52. Analizirajući ponašanje apelantica i redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da su apelantice svojim postupanjem doprinijele dužini trajanja predmetnog postupka.
53. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvu presudu u predmetnom postupku donio nakon jedne godine i oko devet mjeseci nakon podnošenja tužbe. U okolnostima konkretnog slučaja navedeni period se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskog postupka obzirom da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi drugoapelantice izjavljenoj protiv prvostupanjske presude od 29. ožujka 2013. godine donio tek nakon četiri godine i oko četiri mjeseca, računajući od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao višestruko duže u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio adekvatan odgovor glede navoda o dužini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom. Ustavni sud, također, primjećuje da je ponovni postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine (23. kolovoz 2019. godine), dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko 11 mjeseci (29. srpnja 2020. godine).
54. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku koji je trajao devet godina i oko dva mjeseca, dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak u prvoj fazi trajao četiri godine i oko četiri mjeseca, a koji nije dao odgovarajuće razloge za dužinu trajanja postupka.
55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelantica na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
56. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
57. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. lipnja 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. veljače 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelanticama treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.
58. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelanticama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
59. Apelantice smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati navode apelantica o povredi prava na imovinu.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada su Općinski sud i Kantonalni sud proizvoljno obrazložili svoje odluke odnosno supsidijarno jamstvo izjednačili sa solidarnim jer nisu vodili računa o tome da je tužitelj u toku postupka morao dokazati da je poduzeo sve aktivnosti kako bi svoje potraživanje naplatio iz imovine korisnika kredita (…) kao glavnog dužnika, pa nakon što nije u tome uspio, da je u smislu odredbe članka 1004. stav 1. ZOO pozvao tužene, među njima i apelantice, kao supsidijarne jamce, na ispunjenje obveze po temelju Ugovora.
61. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekta prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije kada je postupak trajao devet godina i oko dva mjeseca, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Kantonalnog suda pred kojim je postupak u prvoj fazi trajao četiri godine i oko četiri mjeseca, a koji za to nije dao odgovarajuće razloge.
62. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić