Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/22 (građanskiZaštitni fond Federacije BiH)
Odluka donesena 06. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-392/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-392/22, rješavajući apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zaštitni fond Federacije BiH protiv:
- Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 286568 18 Gž od 9. decembra 2021. godine;
- Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 286753 18 Pž od 17. novembra 2021. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-392/22
1. Zaštitni fond Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 1. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 286568 18 Gž od 9. decembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 286568 16 Mal od 23. januara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (M.H.) isplati priznata potraživanja na ime naknade materijalne štete, troškova parničnog postupka i zakonske zatezne kamate u određenim novčanim iznosima (sve kako je pobliže označeno izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
2. AP-509/22
3. Apelant je podnio 9. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 286753 18 Pž od 17. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 Mals 286753 17 Mals od 28. decembra 2017. godine.
4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiocu („Alegro“ d.o.o. Brčko) isplati priznata i dosuđena potraživanja na ime naknade materijalne štete, troškova parničnog i likvidacionog postupka i zakonske zatezne kamate u određenim novčanim iznosima (sve kako je pobliže označeno izrekom prvostepene presude), te da mu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je u postupcima pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji BiH „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim pokrenut likvidacioni postupak kod Općinskog suda u Sarajevu. Nadalje, da su u tom likvidacionom postupku tužioci blagovremeno prijavili svoja potraživanja (u iznosima potraživanim predmetnim tužbama), te da je likvidacioni upravnik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo u likvidaciji priznao tužiocima potraživane iznose. Konačno, da tužioci nisu namireni za iznose potraživanja koja su im priznata i koja predmetnim tužbama potražuju. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon), propisano da je „Cilj zaštitnog Fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz… saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim članom 16. stav (1) alineja 3) Zakona“. Dalje, da je odredbama člana 16. stav (1) alineja 3) Zakona propisano da je apelant obavezan da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju, između ostalog, materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH i u slučaju kada je protiv društva registrovanog u Federaciji BiH pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema Zakonu (što je slučaj u konkretnom predmetu). Prema tome, Kantonalni sud je naveo da, kako apelant nije sporio da predmetna potraživanja tužilaca u likvidacionom postupku potiču iz štetnog događaja koji se desio u vrijeme kada je apelant već bio formiran, to je, imajući u vidu naprijed navedene odredbe Zakona, pravilan stav prvostepenog suda da je apelant pasivno legitimisan za isplatu predmetnih priznatih potraživanja. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da, kako je njegova odgovornost, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, supsidijarna, a likvidacioni postupak nije okončan, to su predmetne tužbe preuranjene. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je tačno da likvidacioni postupak ima za cilj namirenje prijavljenih i priznatih potraživanja prema likvidacionom dužniku, te da se stoga i obaveza apelanta ima smatrati supsidijarnom (te da ista uslovno postoji u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku). Međutim, Kantonalni sud je istakao da to ne znači i da do obaveze apelanta da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH dolazi tek u slučaju kada je okončan postupak likvidacije nad osiguravajućim društvom. Naime, naprijed navedeno ne proizlazi iz odredbi člana 16. stav (3) Zakona prema kojima prednja obaveza za apelanta nastaje kada je pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad, što je apelant u konkretnom slučaju zanemario.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, te da ih je podnio isti apelant, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-392/22.
Apelacioni navodi
7. U predmetnim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da u postupcima kao što su predmetni postupci apelant nije pasivno legitimisan, pa ističe da je i sudska praksa u nekim predmetima zauzela takav stav, te da je takav stav potvrdio i Ustavni sud u svojoj Odluci o dopustivosti broj AP-2676/09 od „6. avgusta 2012. godine“. Dalje ističe da je odgovornost apelanta, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, supsidijarna, odnosno da postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku i to nakon što je likvidacioni postupak okončan, što u konkretnim predmetima nije slučaj. Konačno, da su predmetne tužbe preuranjene jer oštećeni mogu da potražuju naknadu predmetne štete od apelanta tek po okončanju likvidacionog postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelacijama ponavlja navode koje je isticao u žalbama protiv prvostepenih presuda, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluka o žalbama, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnim slučajevima. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2676/09 od 27. juna 2012. godine, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu (u kojem je apelacija odbačena kao prima facie neosnovana) nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u konkretnom predmetu, s obzirom da apelant S.P. (kao tužilac) u tom predmetu nije po nalogu likvidacionog upravnika pokrenuo u ostavljenom roku parnični postupak za utvrđivanje osnovanosti i visine dijela potraživanja koje mu u posebnom likvidacionom postupku osiguravajućeg društva nije priznato, dok su u konkretnim slučajevima tužioci pokrenuli predmetne parnične postupke radi isplate priznatih potraživanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4497/21 od 23. februara 2022. godine). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić