Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-633/22 (N. T.)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Strani državljanin
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pravovremeno obavještenje
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-633/22
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 633/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nadir Tahraoui, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Nadir Tahraoui protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 945883 22 Kv od 27. januara 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nadir Tahraoui (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alma Biberović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 945883 22 Kv od 27. januara 2022. godine i 65 0 K 945883 22 Kpp 3 od 21. januara 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su, radi eventualnog izjašnjenja, dostavljeni apelantu (7. aprila 2022. i 25. aprila 2022. godine).
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 945883 22 Kpp od 21. januara 2022. godine kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH ( u daljnjem tekstu: ZKP) u trajanju od mjesec dana.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant državljanin Palestine, osumnjičen za krivično djelo krađe iz člana 289. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ), te je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora, kojem se apelantova odbrana protivila. Nakon što je ispitao prijedlog Tužilaštva, u vezi s izjašnjenjem apelantovog branioca i apelanta lično, sud je našao da je tužiočev prijedlog za određivanje mjere pritvora iz osnova propisanog u članu 146. stav 1. tačka a) ZKP-a osnovan, za šta je dao sljedeće razloge.
6. Sud je najprije našao da postoji osnovana sumnja da je apelant, na način opisan u naredbi o provođenju istrage, počinio predmetno krivično djelo, a što proizlazi iz materijalnih dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora (koje je naveo na strani 3, između ostalog, izvještaja o izvršenom krivičnom djelu MUPKS, Uprava policije – Prva PU, zapisnika o prijemu usmene prijave A. K., zapisnika o saslušanju svjedoka A. K., službenih zabilješki MUP-a, zapisnika o pretresanju lica, izvještaja o izvršenom pretresanju lica bez naredbe, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o ispitivanju apelanta (osumnjičenog) i drugih). Dalje na str. 3–4. navedeno je da iz zapisnika o prijemu usmene prijave i zapisnika o saslušanju svjedokinje A. K. proizlazi da je navedenog dana, dok se nalazila u prodavnici DM, nepoznato lice iskoristilo njenu nepažnju i iz njene jakne uzelo telefon (precizirane marke). Dalje je navedeno šta proizlazi iz službene zabilješke Uprave policije koja je sačinjena na okolnosti utvrđivanja identiteta dva nepoznata migranta, od kojih je jednog prepoznao službenik policije sa slike videonadzora prodavnice DM (gdje je izvršeno djelo krađe telefona A. K.). Navedeno je utvrđeno i preliminarnim pregledom videozapisa, gdje se vidi da apelant zavlači ruku u džep nepoznate građanke, koja je kasnije prijavila da je od nje otuđen telefon. Dalje je, između ostalog, navedeno da je sačinjena službena zabilješka u vezi s telefonskim razgovorom obavljenim sa A. K., koja je opisala da su dva nepoznata lica nižeg rasta nad njom izvršila krivično djelo krađe dok se nalazila u prodavnici DM.
7. Općinski sud je naveo da je odbrana prigovarala zakonitosti dokaza (videosnimka, jer nije postojala sudska naredba za oduzimanje), ali je sud ukazao da se radilo o dobrovoljnoj predaji snimka. Dalje je navedeno da je odbrana isticala da je A. K. u iskazu navela da ne bi mogla prepoznati počinioca (što je tačno), ali je Općinski sud naveo da postoje drugi dokazi koji mogu potvrditi osnovanu sumnju u početnoj fazi istrage (ukazujući na kapu Nike koja se vidi na snimku i koja je oduzeta od apelanta), čime je ispunjen opći uvjet za određivanje pritvora.
8. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke 146. stav 1. tačka a) ZKP-a sud je cijenio da je on također osnovan. U vezi s navedenim, Općinski sud je na strani šest naveo da se radi o stranom državljaninu, bez prijavljene adrese boravka ili prebivališta u BiH, koji nije registriran u kampu u BiH, povremeno boravi u Kladuši i Sarajevu, nema porodičnih, ni poslovnih, ni životnih veza sa BiH. Općinski sud je naveo da je apelant izjavio da često mijenja lokacije na kojima boravi, što je dodatno učvrstilo stav suda da će apelant postati nedostupan. Dakle, sud je našao da postoji opasnost od bjekstava ukoliko bi bio pušten na slobodu jer ne postoji niti jedan snažan interes koji apelanta veže za BiH, a naročito sada kada je suočen s krivičnim postupkom. Stoga, cijeneći sve okolnosti, pogotovo način, prirodu i težinu krivičnog djela, Općinski sud je utvrdio da postoji opasnost da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu otežao, pa čak i onemogućio vođenje krivičnog postupka.
9. Općinski sud je razmotrio prijedlog odbrane da se apelantu odredi druga mjera umjesto mjere pritvora, ali je zaključio da postoje opravdani razlozi za izricanje mjere pritvora, što je u konkretnom predmetu neophodno.
10. Općinski sud, u vijeću od troje sudija, donio je Rješenje broj 65 0 K 945883 22 Kv od 27. januara 2022. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 21. januara 2022. godine.
11. U obrazloženju rješenja su navedeni žalbeni razlozi odbrane (bitne povrede odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, str. 2–4. rješenja), koje je Općinski sud cijenio kao neosnovane. Vijeće je našlo da je sudija za prethodni postupak pravilno izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje, s kojim zaključkom se vijeće u cijelosti saglasilo. Također, vijeće je imalo u vidu činjenicu da je istraga još u toku i da stepen osnovane sumnje u ovoj fazi postupka ne mora nužno biti istog intenziteta kao i kod predmeta kod kojih je okončana istraga. Kada su u pitanju pobijani posebni pritvorski razlozi propisani odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, sudija za prethodni postupak je prilikom odlučivanja o prijedlogu pravilno našao da su, pored ispunjenosti objektivnog uvjeta, ispunjeni i posebni razlozi za pritvor prema apelantu, kako je to obrazloženo u osporenom, a koje obrazloženje je vijeće u cijelosti prihvatilo.
12. Konačno, u vezi s braniočevim prigovorima, vijeće je u cijelosti prihvatilo obrazloženje sudije za prethodni postupak koje je on dao u osporenom rješenju (str. 4–6). Slijedom navedenog, vijeće je zaključilo da su, nasuprot žalbenim navodima odbrane, u pobijanom rješenju jasno i konkretno navedene činjenice i okolnosti koje egzistiraju na strani apelanta, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, kako se to pravilno zaključuje, činjenice i okolnosti ukazuju na postojanje realne opasnosti da bi apelant boravkom na slobodi postao nedostupan organima gonjenja.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
13. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i 5. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u konkretnom predmetu došlo do proizvoljnog lišenja slobode i određivanja pritvora, proizvoljnog utvrđivanja postojanja osnovane sumnje, te proizvoljne ocjene prigovora odbrane. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Apelant navodi da nije bio u mogućnosti ispitati zakonitost pritvora, odnosno dokaze na kojima se zasniva osnovana sumnja, jer ih nije dobio. Nadalje, apelant navodi da nije lišen slobode zbog krivičnog djela krađe, već je zaustavljen i odveden u Policijsku stanicu zbog neposjedovanja ličnih dokumenta, gdje ga je prepoznao službenik na osnovu fotografije sa videonadzora iz privatnog telefona. Prepoznavanje apelanta nije izvršeno u skladu s odredbama ZKP-a, što apelant detaljno pojašnjava u apelaciji. Na osnovu toga, apelant je pretresen i oduzeti su mu predmeti (pri tome nije pronađen ni telefon ni novac, a lišen je slobode narednog dana nakon što se desila krađa). Apelant navodi da je sud zaključak o postojanju osnovane sumnje donio isključivo na osnovu službenih zabilješki, koje ne mogu biti dokaz u postupku. Nadalje, apelant navodi da je izjavio da je u BiH „samo zbog toga što mora“, da mu zet iz Njemačke šalje novac za hostel i svakodnevne potrepštine, a što sud uopće nije obrazložio. Apelant, dalje, navodi da niti jednoj radnji koju su preduzeli policijski službenici nije prisustvovao sudski tumač. Također, apelant detaljno navodi propuste za koje smatra da su počinjeni prilikom njegovog pretresanja (bez naredbe suda) i oduzimanja predmeta (CD i kape). Apelant također smatra da ne postoje uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Suprotno zaključku suda, apelant navodi da nema ličnih dokumenta, pa ne može ni pobjeći.
II.Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovih prava. Apelant je prigovarao zakonitosti dokaza (o čemu se Općinski sud također opet izjašnjava, kao u rješenju), ali je Općinski sud utvrdio da prikupljeni dokazi predstavljaju dovoljan kvantum dokaza za postojanje osnovane sumnje. Nadalje, Općinski sud je, između ostalog, naveo da su policijski službenici preliminarnim pregledom snimka utvrdili da lice koje se vidi na snimku fizičkim izgledom odgovara apelantu, a što je okolnost koja se u daljnjem toku postupka treba dokazati. Također, službene zabilješke same po sebi nisu dokazne isprave, ali kao dokazno sredstvo nisu zabranjene, a sud ih u ovoj fazi cijeni kao dokaz o preduzetim radnjama policijskih službenika, što dovodi u vezi s fazom postupka (rana faza) kada se još prikupljaju dokazi. Ipak, cjelovito posmatranje prikupljenih dokaza upućuje na razuman stepen sumnje da je apelant učinilac krivičnog djela.
15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana. Tužilaštvo ističe da je Općinski sud (sudija za prethodni postupak i vijeće) ocijenio okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje i okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a. Apelant nije naveo niti jednu novu činjenicu, te ponavlja argumentaciju iznijetu u žalbi. Tužilaštvo ukazuje na određene dijelove rješenja u vezi s postojanjem osnovane sumnje i razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, te ističe da su apelantovi navodi paušalni i nepotkrijepljeni, odbrana je imala uvid u sudski spis, lišenje slobode nije arbitrarno i dati su razlozi za određivanje pritvora.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav (1) tačka a) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Općinskog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. januara 2022. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2022. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
24. U konkretnom slučaju apelant je lice lišeno slobode, koja se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
27. Ustavni sud primjećuje da je prvostepenim rješenjem sudija za prethodni postupak apelantu odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Ustavni sud je ranije u svojim odlukama navodio da je metodološki pristup izradi rješenja nešto o čemu odlučuju sudovi, ali da osnovne garancije prava na ličnu slobodu moraju biti poštovane. U tom smislu, iz konkretnog rješenja (najprije prvostepenog) evidentno je da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog kojim predlaže određivanje pritvora apelantu, da je donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta zbog postojanje osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo, te da je dostavilo materijalne dokaze koji potkrepljuju osnovanu sumnju.
28. Na osnovu dostavljenog prijedloga, redovni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se sumnjiči, a što proizlazi iz dostavljenih dokaza. Apelant u najvećem dijelu problematizira zakonitost pribavljenih dokaza, i to videosnimka, o čemu se redovni sud izjasnio ukazujući na relevantne odredbe ZKP-a. Također, odbrana je ukazivala na dijelove iskaza A. K. (da ne može prepoznati počinioca), ali je sud zaključio da postoje dokazi dovoljni za ovu fazu postupka, pozivajući se na službenu zabilješku službenika policije, koju je doveo u vezu s potvrdom o oduzimanju predmeta (kapa Nike) od apelanta. Također, u odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je službene zabilješke cijenio kao dokaz o preduzetim radnjama policijskih službenika, ukazujući da se predmet nalazi u fazi postupka kada se dokazi još uvijek osiguravaju i prikupljaju. Naime, iz obrazloženja prvostepenog suda jasno proizlazi da postoji osnovana sumnja u odnosu na krivično djelo za koje se apelant sumnjiči, odnosno da postoji dovoljno činjenica i informacija na osnovu kojih će (u ovoj fazi postupka) objektivni posmatrač zaključiti da je lice moglo počiniti krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud napominje da činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice.
29. Suprotno apelacionim navodima, redovni sud je jasno naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz dokaza koje je naveo i ocijenio u odnosu na apelanta. Naime, odlučujući o žalbi, Općinski sud se saglasio sa stavom sudije za prethodni postupak imajući u vidu fazu postupka. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i u ovom momentu dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant eventualno biti predmet sudskog postupka ukoliko do njega dođe. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti s odredbama ZKP-a i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. ZKP-a.
30. U odnosu utvrđeni osnov za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a apelant, u suštini, i ovaj navod dovodi u vezi s navodima o nepostojanju osnovane sumnje. Također, apelant navodi da ne može postati nedostupan jer nema ličnih dokumenata.
31. Međutim, Ustavni sud zapaža da je redovni sud, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju jasno ukazao na postojanje niza okolnosti koje opravdavaju opasnost od bjekstva u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a, zaključivši da sve te činjenice u svojoj ukupnosti predstavljaju okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti od bjekstva i da kao takve mogu dovesti u pitanje vođenje predmetnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu potpuno neosnovani, pogotovo navod da bez ličnih dokumenata ne može napustiti BiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da sam apelant navodi da je u BiH „zato što mora“, kao i da mu je cilj da ode u Njemačku.
32. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a.
33. U odnosu na apelantove navode o povredi člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se radi o navodima da apelant nije lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela, već zbog neposjedovanja dokumenata, a da sve što su policijski službenici kasnije preduzeli u Policijskoj stanici predstavlja kršenje propisa, te da apelant nije u prisustvu tumača obaviješten na jeziku koji razumije o predmetu, preduzetim radnjama i pravima.
34. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda o uskoj vezi člana 5. stav 2. Evropske konvencije sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno o obavezi osumnjičenog lica koje je lišeno slobode da dobije informacije o razlozima lišavanja slobode i „o svakoj optužnici protiv njega“. Međutim, Evropski sud je usvojio stav da informacija koja se traži prema članu 5. stav 2. Evropske konvencije ne mora biti formulirana u određenom obliku, čak ne mora biti ni u pisanoj formi. Suština ovog prava je da lice lišeno slobode jasno i nedvosmisleno bude obaviješteno, a sve u svrhu daljnje realizacije i zaštite prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da se licu lišenom slobode pruži elementarna zaštita kako bi moglo preduzeti korake u vezi sa zakonitošću svog pritvaranja što je prije moguće. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se obaveza iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije na određeni način podudara s obavezom iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju prema cilju koji se njima želi ostvariti. Dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza da se uhapšeni obavijesti o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije prema svom obimu više ograničena (uža nego ona iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije), pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora.
35. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi koje apelant iznosi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. jer nije odmah u Policijskoj upravi obaviješten o razlozima lišenja slobode. Naime, Ustavni sud mora da uzme u obzir sve okolnosti slučaja prema dostupnim informacijama (koje nisu sporne). Apelant, stranac u BiH, nije posjedovao lične dokumente, te je doveden u Policijsku stanicu. U Policijskoj stanici policijski službenik je „kazao da poznaje“ apelanta sa slike videonadzora, te su vršene dalje provjere da li je apelant registriran u određenim kampovima u BiH. Apelantu se pritvor računa, kako je navedeno u rješenju o određivanju pritvora, od 19. januara 2022. godine od 22.30 sati.
36. Apelant dalje osporava da u policiji nije dobio informacije na jeziku koji razumije o razlozima za njegovo hapšenje i o svakoj optužbi protiv njega. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u Policijskoj upravi „dobio“ status „osumnjičenog“ lica, koje policijski službenici imaju pravo lišiti slobode i privremeno i kratkotrajno zadržati, kako je propisano zakonom. Pri tome, apelant ne dovodi u pitanje trajanje zadržavanja. Policijska uprava je apelanta dalje predala Tužilaštvu 21. januara 2022. godine, te je sud na prijedlog Tužilaštva apelantu odredio pritvor.
37. Ustavni sud opet ukazuje da zahtjev iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva obavještavanje „bez odgađanja“, odnosno „promptno“ – bez odugovlačenja, bez zadržavanja (ne „odmah“). Kao što je Evropski sud ukazao u brojnim odlukama, prihvatljivost vremena koje će proći od lišenja slobode do obavještavanja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Teškoće u uspostavljanju komunikacije, kao u konkretnom slučaju, mogu biti jedan od razloga da postupak „potraje“. Također, Evropski sud je istakao da je suština obavještavanja upravo da lice (koje je obaviješteno o razlozima njegovog hapšenja ili pritvora) može, ako to smatra potrebnim, pred sudom osporiti zakonitost svog pritvaranja u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, Evropski sud je naveo da što se tiče tumačenja/prevođenja nije nužno da se informacije daju na maternjem jeziku uhapšenog lica, ali one moraju biti date na način koji osigurava da lice razumije razloge lišenja slobode.
38. Kada se sve navedeno posmatra u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da apelant apelacijom dovodi u pitanje rješenje redovnog suda kojim mu je određen pritvor. Na osnovu sudske odluke, jer je sud našao da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP-a apelantu je određen pritvor. Pri tome je apelant pred sudom učestvovao u postupku u pratnji branioca i sudskog tumača. Time je apelantu data mogućnost da ospori zakonitost lišavanja slobode. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da se izjasni o prijedlogu Tužilaštva na ročištu za razmatranje prijedloga o određivanju pritvora. Pri tome, apelantovi navodi iz apelacije „da do danas nije primio dokaze“ na kojima se zasniva osnovana sumnja, te da je izjašnjenje i žalbu iznio „na osnovu paušalnih navoda iz prijedloga“ u koliziji su s navodima iz žalbe (navedeni u drugostepenom rješenju) da je „branilac kratko prije ročišta samo izvršio uvid“, što upućuje da jeste imao pristup dokazima i stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih. Također, apelant je imao mogućnost da podnese žalbu protiv rješenja o određivanju pritvora, što je i uradio. Iako apelantova žalba nije postigla rezultate koje je apelant želio, nesporno je da je apelant imao sve garancije predviđene članom 5. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je sud razmotrio apelantove žalbene navode, te da je dovoljno jasno obrazložio zašto ti navodi nisu osnovani, pozivajući se na zaključke iz prvostepenog rješenja, što je interpretirano u prethodnim tačkama ove odluke (a što povlači pitanje garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije).
39. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da nema ništa što upućuje na zaključak da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je apelant u pratnji advokata i sudskog tumača prisustvovao ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu, te kada odluke o određivanju pritvora sadrže jasne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić