Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-730/22 (H. B. i drugi)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Invalid
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-730/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-730/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Hasan Behrem i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hasan Behrem, Husejin Behrem, Asim Behrem, Kasim Behrem, Rasim Behrem, Denis Behrem, Haris Behrem, Asima Mešić, Vahida Jukić i Tatla Jukić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014041 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Behrem, Husejin Behrem, Asim Behrem, Kasim Behrem, Rasim Behrem, Denis Behrem, Haris Behrem, Asima Mešić, Vahida Jukić i Tatla Jukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijeli su 25. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 01 0 U 014041 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 10. maja 2009. godine odbačen je zahtjev K.B. (prednice apelanata) za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje (radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja od 19. maja 2008. godine kojim je potvrđeno da se K.B. nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period pobliže označen predmetnim uvjerenjem).
3. Odlučujući o žalbi K.B. izjavljenoj protiv zaključka Odjeljenja od 10. maja 2009. godine, Ministarstvo je rješenjem od 9. jula 2018. godine predmetnu žalbu odbilo kao neosnovanu.
4. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 014041 18 U od 14. februara 2019. godine odbijena je tužba K.B. podnesena protiv rješenja Ministarstva od 14. februara 2019. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu K.B. za vanredno preispitivanje sudske presude Kantonalnog suda od 14. februara 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 014041 19 Uvp od 10. novembra 2021. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Odjeljenja od 21. septembra 1996. godine K.B. priznato pravo na porodičnu invalidninu, a rješenjem Odjeljenja od 11. novembra 1996. godine da joj je priznato pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Takođe, da je prvostepeni organ dopisom od 7. marta 2018. godine, postupajući u predmetnom postupku, zatražio od punomoćnika K.B. da, u skladu sa odredbama člana 67. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), u roku od osam dana precizira svoj zahtjev (da tačno navede šta traži, na osnovu kojih propisa i dokaza, pored navedenog uvjerenja od 19. maja 2008. godine koje predstavlja samo jedan od dokaza u postupku). Dalje, da je punomoćnik K.B., odgovarajući na prednji dopis prvostepenog organa 12. marta 2018. godine dostavio tom organu odgovor u kojem je istakao da je zahtjev K.B. „već preciziran“. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala K.B. u svom zahtjevu, u smislu člana 169. stav (1) ZUP, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, sama navedena isprava ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu, odnosno izuzetno materijalno obezbjeđenje, a donošenje takvih rješenja nije predviđeno pozitivnim propisima. Vrhovni sud je naveo da, pored toga, shodno odredbama člana 170. stav (2) ZUP, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, radi čega samo uvjerenje, ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa predmetnim uvjerenjem od 19. maja 2009. godine.
7. Iz dopisa Službe za opštu upravu i društvene djelatnosti Grada Bihaća od 10. februara 2022. godine proizlazi da je K.B. preminula, te da su apelanti njeni nasljednici. Prema apelacionim navodima, ostavinski postupak je u toku.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, između ostalog, navode da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“, kao i da im je postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, pri čemu u prilog svojim tvrdnjama dostavljaju odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima u kojima je taj sud uvažio zahtjeve tužilaca za vanredno preispitivanje sudske odluke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje su apelanti dostavili uz predmetnu apelaciju i na koje se pozivaju, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji nisu u vezi s konkretnim predmetom i koji se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti (jer prvostepena odluka nije obrazložena, odnosno jer osporenom odlukom nije odgovoreno na navode iz tužbe). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4127/21 od 26. januara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić