Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2981/20 (G. Đ.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2981/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2981/20, rješavajući apelaciju Gorana Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Đurića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 011797 19 Rev 2 od 26. maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Blatnice, kojeg zastupa Rade Savić advokat iz Doboja, podnio je 14. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 011797 19 Rev 2 od 26. maja 2020. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 011797 19 Gž od 20. juna 2019. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) suda broj 87 0 I 011797 17 P od 8. augusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, M. K., D. P., „Addiko bank“ a.d. Banja Luka i M. V. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena i četvrtotužena ili tuženi), zatraženo je u periodu od 9. do 14. decembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 17. decembra 2021. godine, dok tuženi nisu dostavili tražene odgovore.

4. Apelantu su 18. marta 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i zaključkom Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda na eventualno izjašnjenje.

5. Apelant u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Odlučujući po tužbi apelanta protiv tuženih, radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, v.s. 85.000,00 KM, Osnovni sud je donio presudu broj 87 0 I 011797 17 P od 8. augusta 2018. godine. Navedenom presudom (stav I izreke) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik stana (bliže preciziranog u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan) izgrađenog na k.č. 649/1, koje vlasništvo je bez tereta stekao upisom u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (u daljnjem tekstu: Knjiga uloženih ugovora) kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Teslić (u daljnjem tekstu: RUGIP PJ Teslić) što su tuženi dužni priznati i trpiti, te da se proglasi nedopuštenim izvršenje u predmetu broj 87 0 1 011797 16 I 3 u odnosu i obimu na pravo vlasništva apelanta i da se ukine rješenje o izvršenju i naloži izvršnom sudu da obustavi izvršni postupak u odnosu na apelanta. Presudom je (stav II izreke) obavezan apelant da prvotuženom, drugotuženom i trećetuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranim iznosima.

8. Nakon ocjene izvedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 11. i 12. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude utvrdivši da je u cijelosti neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Tokom postupka je nesporno utvrđeno da je četvrtotužena bila vlasnik predmetnog stana koji je, dok je trajao izvršni postupak na predmetnom stanu (u predmetima br. 87 0 I 011797 12 I i 87 0 I 002312 13 I 2), uz saglasnost supruga (29. juna 2016. godine) prodala apelantu. Dalje, kupoprodajni ugovor između apelanta i četvrtotužene je zaključen kod notara na osnovu izvoda iz Knjige uloženih ugovora, dok je u ugovoru garantirano da je predmetni stan slobodan od upisanih i neupisanih ograničenja kao i da nije opterećen nikakvim potraživanjima. Apelantu je rješenjem RUGIP PJ Teslić od 31. augusta 2016. godine, na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora, dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora na predmetnom stanu u dijelu 1/1. Također, iz zaključka Osnovnog suda u predmetu broj 87 0 I 002312 13 I 2 od 25. decembra 2013. godine proizlazi da je prije zaključenja kupoprodajnog ugovora (između apelanta i četvrtotužene) zabilježeno izvršenje na predmetnom stanu u korist trećetužene. Pored toga, predmetni stan je u drugom izvršnom postupku (87 0 I 011797 16 I 2) dosuđen prvotuženom (rješenjem od 30. novembra 2016. godine) koji se 14. marta 2017. godine uknjižio kao vlasnik i korisnik predmetnog stana u katastar nepokretnosti (zk. ul. broj 192 k.o. Teslić Grad i listu nepokretnosti broj193/7 k.o. Teslić Grad, poduložak broj 22), dok je drugi izvršni postupak (koji je vodila trećetužena kao tražitelj izvršenja) obustavljen rješenjem od 2. augusta 2017. godine. Također, tokom postupka je utvrđeno da je tokom 2005. godine stupio na snagu katastar nekretnina (u odnosu na k.č. 649/1 na kojoj je izgrađen predmetni stan) i da je prema podacima novog premjera umjesto k.č. 649/1 formirana k.č. 679/5 (koja je upisana u zk. ul. broj 192 k.o. Teslić Grad i listu nepokretnosti broj193/7 k.o. Teslić Grad, poduložak broj 22).

9. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na sadržaj odredbi čl. 93. i 94. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), odredbi čl. 73. stav 1. i 74. stav 1. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o katastru), odredbi čl. 9. i 10. Pravilnika o vođenju Knjige uloženih ugovora (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te odredbe člana 53. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZSP). Dalje, sud je ukazao na činjenicu da je katastar nepokretnosti za k.o. Teslić uspostavljen odnosno stupio na snagu 2005. godine, te je istakao da je četvrtotužena predmetni stan prodala apelantu (29. juna 2016. godine), pri čemu je samo priložila izvod iz Knjige uloženih ugovora (iako je u to vrijeme postojao uspostavljen list nepokretnosti kao i zk. ul.) na osnovu kojeg je apelant upisao pravo svojine u Knjigu uloženih ugovora. Dakle, obzirom da se apelant shodno članu 53. ZSP nije uknjižio kao vlasnik predmetnog stana u važeću javnu evidenciju tj. katastar nepokretnosti odnosno, budući da se prvotuženi uknjižio kao vlasnik i korisnik predmetnog stana u zk. ul. broj 192 k.o. Teslić Grad i listu nepokretnosti broj 193 k.o. Teslić Grad, Osnovni sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta. Pri tome, sud je naveo da je imao u vidu činjenicu da je prvotuženi pravo svojine na predmetnom stanu stekao kao kupac u izvršnom postupku shodno odredbi člana 93. ZIP, dok ostali tuženi nisu upisani kao titulari prava na predmetnom stanu obzirom da su isti bili učesnici u izvršnim postupcima koji su okončani rješenjem o dosudi i rješenjem o namirenju odnosno, rješenjem o obustavi postupka. Također, Osnovni sud nije donio presudu na osnovu priznanja već je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev i u odnosu na četvrtotuženu (koja je priznala tužbeni zahtjev). Ovo iz razloga što je četvrtotužena raspolagala zahtjevom sa kojim ne može raspolagati odnosno, što je u ugovoru o prometu predmetnog stana, iako je znala da nije tačno, garantirala da je predmetni stan slobodan od upisanih i neupisanih prava i ograničenja, da stan nije opterećen nikakvim potraživanjima osiguranim hipotekom i da nije opterećen. Osnovni sud je naveo da bi, pored navedenog, tužbeni zahtjev apelanta bio neosnovan i iz razloga što apelant na osnovu zaključenog ugovora o prometu predmetnog stana ne bi mogao postati vlasnik istog, jer po ocjeni suda taj ugovor i ne proizvodi pravno dejstvo. Naime, u vrijeme sačinjavanja ugovora četvrtotužena je znala da se na predmetnom stanu provodi izvršenje, što je suprotno odredbama zaključenog ugovora u kojima je garantirala da je predmetni stan slobodan od upisanih i neupisanih prava i ograničenja, zbog čega su ugovarači (apelant i četvrtotužena) bili saglasni da se ugovor smatra nepostojećim i da ne proizvodi pravna dejstva ukoliko se prethodno navedena izjava pokaže kao lažna, kao što je u konkretnom slučaju. Na kraju, u prilog navedenom Osnovni sud je istakao da je predmetni stan upisan tek 28. januara 2016. godine u list Knjige uloženih ugovora br. 415 KO Teslić Grad, dakle nakon što je isti već bio predmetom izvršnog postupka u zk. ul. broj 192 k.o. Teslić Grad i listu nepokretnosti broj 193 k.o. Teslić Grad. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 383., 386. stav 1. 387. i 396. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

10. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 011797 19 Gž od 20. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda od 8. augusta 2018. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio predmet konkretnog spora i utvrđeno činjenično stanje, te je suprotno žalbenim navodima zaključio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 74. stav 1. Zakona o katastru kojim je propisano da se od dana početka osnivanja katastra nepokretnosti neće sprovoditi promjene u katastarskoj evidenciji, zemljišnoj knjizi i knjigama uloženih ugovora, dok će se neriješeni zahtjevi za upisom promjena dostavljati upravi i rješavati u postupku osnivanja katastra nepokretnosti. Obzirom da je Katastar nepokretnosti za k.o. Teslić Grad ustrojen 2005. godine (podaci objavljeni u Službenom glasniku Republike Srpske) proizlazi da su neosnovani navodi apelanta da se evidencija iz Knjige uloženih ugovora može smatrati valjanom. Također, odredbom člana 9. Pravilnika je propisano da se prilikom uspostave katastra nekretnina za katastarsku općinu za koju je ustrojena knjiga uloženih ugovora podaci iz nje preuzimaju u katastar nekretnina zajedno sa zbirkom isprava, kao i da knjiga uloženih ugovora prestaje da važi kao u konkretnom slučaju. Dalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da iz obavještenja RUGIP Banjaluka od 12. februara 2018. godine proizlazi da na području Općine Teslić nije stupio na snagu katastar nepokretnosti i da se još uvijek vode evidencije u Knjizi uloženih ugovora. Ovo iz razloga što je uvidom u predmetnu obavijest utvrđeno da se u istoj samo citiraju odredbe Zakona o katastru, Pravilnika i Zakona o opštem upravnom postupku, kao i da je navedeno da će se evidencija iz Knjige uloženih ugovora koristiti do osnivanja katastra nepokretnosti u skladu sa odredbama Zakona o katastru, te da će se na zahtjev zainteresiranog lica do uspostave katastra nepokretnosti iz Knjige uloženih ugovora izdavati izvodi kao dokazi o vlasništvu na predmetnoj nekretnini. Dakle, iz pomenutog obavještenja ne proizlazi da je za Općinu Teslić osnovan katastar nepokretnosti, nego samo da iz određenih zakonskih odredbi proizlazi da će se evidencija iz Knjige uloženih ugovora koristiti do njegovog osnivanja. Međutim, obzirom da je za Općinu Teslić osnovan katastar nekretnina, što je objavljeno i u Službenom glasniku Republike Srpske u augustu 2005. godine, proizlazi da su bez osnova i ovi žalbeni navodi apelanta. Ukazano je da se ostalim žalbenim navodima apelanta ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude jer je prvostepeni sud o tim navodima dao detaljno, jasno i iscrpno obrazloženje te je Okružni sud je zaključio da neće ponovo raspravljati o njima. Stoga je Okružni sud, u skladu sa odredbom člana 226. ZPP, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio presudu broj 87 0 P 011797 19 Rev 2 od 26. maja 2020. godine kojom je odbio kao neosnovanu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude, kao i zahtjev trećetužene za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 53. ZSP iz koje proizlazi da je za sticanje prava vlasništva na nekretninama po osnovu pravnog posla, neophodan valjan pravni osnov i upis tog prava u zemljišnu knjigu odnosno važeću javnu evidenciju. Dalje, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant (kao kupac) sa četvrtotuženom (kao prodavcem) 29. juna 2016. godine zaključio notarski obrađen kupoprodajni ugovor, te da je predmet tog ugovora bio predmetni stan. Međutim, obzirom da se na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora apelant upisao u Knjigu uloženih ugovora, kao i činjenicu da je Knjiga uloženih ugovora prestala da važi, proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije mogao postati vlasnik predmetnog stana na osnovu kupoprodajnog ugovora jer se na osnovu navedenog ugovora nije upisao u zvaničnu javnu evidenciju (zk. ul. broj 192 k.o. Teslić Grad i list nepokretnosti broj 193/7 k.o. Teslić Grad). Naime, stupanjem na snagu katastra nekretnina za k.o. Teslić Grad (u augustu 2005. godine), shodno Rješenju o stupanju na snagu katastra nekretnina dijela područja Općine Teslić, prestao je da važi katastar zemljišta za k.č. 649/1 k.o. Teslić Grad i uspostavljen je katastar nekretnina. Vrhovni sud je istakao da je stupanjem na snagu katastra nekretnina, shodno odredbama čl. 73. stav 1. i 74. stav 1. Zakona o katastru, u vezi sa članom 9. Pravilnika, prestala da važi Knjiga uloženih ugovora. Dakle, upisom u Knjigu uloženih ugovora, koja više nije bila na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između apelanta i četvrtotužene, apelant nije mogao poslati vlasnik predmetnog stana, u smislu odredbe člana 53. ZSP. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je stekao vlasništvo na predmetnom stanu, te da se izvršenje na istom proglasi nedopuštenim. Također, imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da su bez osnova revizioni prigovori da iz „izjašnjenja organa koji vode zemljišno-knjižnu evidenciju“ proizlazi da nije uspostavljen katastar nepokretnosti i da je Knjiga uloženih ugovora i dalje na snazi i da predstavlja dokaz o vlasništvu predmetnog stana. Imajući u vidu sve navedeno, te obzirom da se revizijom apelanta ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su osporenim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u navodima apelacije ističe da ima javnu ispravu (izvod iz Knjige uloženih ugovora) kojom dokazuje pravo svojine na predmetnom stanu koji mu je na nezakonit način oduzet, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant smatra da je na osnovu javne isprave i odredbe člana 10. Pravilnika dokazao pravo vlasništva na predmetnom stanu (za koji plaća porez), te da su redovni sudovi trebali zaštititi njegovo pravo u odnosu na bilo koje lice koje nije vlasnik stana. Dalje, iz navoda apelacije proizlazi, između ostalog, da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi. S tim u vezi, apelant je istakao da na području Općine Teslić još uvijek nije stupio Katastar nepokretnosti kao evidencija o stvarnim pravima na nepokretnostima odnosno, da je u tom dijelu pogrešan zaključak redovnih sudova. Pored toga, apelant navodi da su se redovni sudovi priklonili stavu tuženih kada su zaključili da on nije vlasnik predmetnog stana, te da je prestala da važi Knjiga uloženih ugovora i da je stupio na snagu katastar nepokretnosti, zanemarujući pri tome izjašnjenje RUGIP-a u kojem je navedeno da nije uspostavljen katastar nepokretnosti. Apelant, na kraju, smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zanemarili njegovo pravo vlasništva zbog održanja na snazi jednog očito nezakonito provedenog izvršnog postupka, te je predložio da se utvrdi povreda njegovih prava, ukinu osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovno suđenje. II.Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost njegove odluke, kao i da nije došlo do povrede prava na koje se apelant poziva u apelaciji.

14. Okružni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog postupka te istakao da je u svojoj odluci dao jasne razloge za donošenje i da nije došlo do povrede prava apelanta koje su navedene u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Osnovni sud je također naveo hronologiju predmetnog postupka istaknuvši da u konkretnom slučaju apelant paušalno navodi da je došlo do povrede njegovih prava navedenih u apelaciji. Naveo je da je svoju odluku zasnovao na činjenicama koje je utvrdio iz dokaza koje su stranke provele tokom dokaznog postupka, na koje je primijenio odgovarajuće materijalno pravo, kao i da apelantu tokom postupka nije bilo onemogućeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13 i 109/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

17. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS RS, 107/19 i 1/21 – OUS RS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 53.(stav 1.)

(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u javnu evidenciju, ako zakonom nije drukčije određeno.

18. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.

6/12, 110/16, 22/18 - OUS, 62/18 i 95/19 - OUS)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 73.(stav 1.)

(1) U katastar nepokretnosti upisuju se podaci o nepokretnostima prema podacima katastarske evidencije, zemljišnih knjiga i drugih isprava kojima se dokazuje pravo na nepokretnostima (ugovori, sudske odluke, kao i odluke drugih nadležnih organa) i na bazi knjiga uloženih ugovora.

Član 74.(stav 1.)

(1) Od dana početka osnivanja katastra nepokretnosti provode se promjene u katastarskoj evidenciji, zemljišnoj knjizi i knjigama uloženih ugovora do isteka roka za osnivanje katastra nepokretnosti određenog u javnom oglasu.

19. Pravilnik o vođenju Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 45/01 i 6/02) u relevantnom dijelu glasi: Član 9.

Prilikom uspostave katastra nekretnina za katastarsku opštinu za koju je ustrojena knjiga uloženih ugovora podaci iz nje se preuzimaju u katastar nekretnina zajedno sa zbirkom isprava, a knjiga uloženih ugovora prestaje važiti. Član 10.

Na zahtev zainteresovanog lica, do uspostave katastra nekretnina kao dokazi o vlasništvu na otkupljenom stanu izdaje se izvod iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova (prilog br. 5).

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 011797 19 Rev 2 od 26. maja 2020. godine protiv koje nema drugih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama donesenim u okviru parničnog postupka radi proglašenja izvršenja nedopuštenim, u konačnici, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik predmetnog stana (na osnovu upisa u Knjigu uloženih ugovora) i proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnom stanu, pa proizlazi da su se u predmetnom postupku utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, te je, shodno tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

28. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova donesenim u osporenom parničnom postupku, koji je okončan presudom Vrhovnog suda. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima te, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.

29. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Također, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, ukazuje da je prvenstveno na domaćim vlastima, posebno sudovima, da riješe problem tumačenja domaćeg zakonodavstva. U vezi s tim, Evropski sud je istakao da neće postavljati problem tumačenja domaćeg prava od strane domaćih sudova, osim u slučaju očigledne proizvoljnosti, drugim riječima, kada uoči da je primjena od strane domaćih sudova bila očigledno pogrešna ili takva da su izvedeni proizvoljni zaključci i/ili uskraćivanje pravde (vidi Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je u okolnostima konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana revizija apelanta i u konačnici potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se proglasi nedopuštenim izvršenje na predmetnom stanu i utvrdi da je on njegov vlasnik. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio revizione navode apelanta, koje ponavlja i u apelaciji, i da je dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda konkretne pravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i argumentirane razloge zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o katastru, Pravilnika, ZSP-a i ZPP-a. Također, Vrhovni sud je jasno i argumentirano obrazložio zašto je odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, pri čemu je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije mogao postati vlasnik predmetnog stana jer se na osnovu kupoprodajnog ugovora nije upisao u zvaničnu javnu evidenciju – katastar nekretnina koji je za k.o. Teslić Grad uspostavljen u augustu 2005. godine, već se na osnovu notarski obrađenog ugovora zaključenoga sa četvrtotuženom (kao prodavcem) 29. juna 2016. godine upisao u Knjigu uloženih ugovora. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava odnosno, da su tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbili uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 73. stav 1 i 74. stav 1. Zakona o katastru u vezi sa članom 9. Pravilnika i odredbe člana 53. ZSP. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje presude utemeljili na činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o katastru, Pravilnika, ZSP-a i ZPP-a a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

Pravo na djelotvorni pravni lijek

33. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Okružnom sudu kao i revizije Vrhovnom sudu, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivne pravne lijekove. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanta u konkretnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava) što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

35. Apelant se također, kao što je već rečeno, pozvao na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije obrazložio u čemu se ogleda povreda njegovog prava na dom pa proizlazi da apelant navode o kršenju ovog prava također zasniva na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava od strane redovnih sudova, koji su dali detaljne razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o katastru, Pravilnika, ZSP-a i ZPP-a. Dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant navode o povredi ovih prava vezuje za navode o povredi prava na pravično suđenje, te kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio zakonom propisane pravne lijekove.

38. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

39. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2981/20 (G. Đ.) | Sudska praksa | Aktio