Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2895/20 (Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 06. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Raskid ugovora
  • Dionice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2895/20

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2895/20, rješavajući apelaciju Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 125403 20 Gž od 4.

maja 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Plamenko Čustović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 125403 20 Gž od 4. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih N. V., N. H. i S. P. (u daljnjem tekstu: tužene) zatraženo je u periodu od 28. februara do 3. marta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da tuženim N. H. i S. P. nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor poštom (pošiljke vraćene s naznakom „nepoznat“), dostavljanje je izvršeno 22. marta 2022. godine putem oglasne table Ustavnog suda.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 7. i 14. marta 2022. godine. Tužene nisu dostavile odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Ustavni sud je 17. marta 2022. godine apelanticinom zastupniku dostavio odgovore na apelaciju radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 125403 17 P od 10. oktobra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tužene da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar vrijednosnih papira) izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik i Konfekcija „Borac“ d.d. Banovići sa imena tuženih u korist Federacije Bosne i Hercegovine (broj dionica, te vrsta i klasa dionica za svaku od tuženih preciznije navedeni u izreci presude) u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, u protivnom ova presuda će zamijeniti takvu ispravu, pa će se na osnovu presude suda u Registru vrijednosnih papira izvršiti prenos vlasništva na dionicama s tuženih na Federaciju Bosne i Hercegovine.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužba dostavljena tuženim na odgovor, ali da tužene nisu dostavile odgovor na tužbu. Zatim, da je apelantica predložila da sud donese presudu zbog propuštanja. Općinski sud je ukazao da s obzirom na apelanticin zahtjev kojim traži utvrđenje činidbe, a imajući u vidu sve navode, činjenice i dokaze iznesene u tužbi, nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja. Naime, činjenica da tužene nisu dostavile odgovor na tužbu nema za posljedicu da sud mora donijeti presudu zbog propuštanja ukoliko osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica i dokaza navedenih u tužbi, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj, shodno odredbama člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni tokom postupka, te je u vezi s tim ukazao da su zaposlenici (radnici i menadžment) preduzeća Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: ortačka grupa) zaključili 3. septembra 2002. godine Ugovor o zajedničkom učešću u kupovini državnog kapitala u preduzeću Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: Ugovor o zajedničkom učešću). Naime, da je razlog zaključenja Ugovora o zajedničkom učešću kupovina 67% državnog kapitala u preduzeću Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik putem metode neposredne pogodbe povodom javnog poziva objavljenog u dnevnim novinama. Zatim, da je članom 6. ugovoreno da se vođenje poslova iz Ugovora o zajedničkom učešću prenosi na ugovarača Mehmeda Čorhodžića, koji se ujedno smatra i punomoćnikom ove ugovorne zajednice. U odnosu na Ugovor o zajedničkom učešću, Općinski sud je istakao da mu nije dostavljen kompletan primjerak ovog ugovora, već samo prve tri stranice, te kopije s potpisima na kojima su označene stranice 24, 31. i 35, a na kojim se nalaze imena i potpisi tuženih. Zatim, da je na glavnoj raspravi Ugovor o zajedničkom učešću sudu dat samo na uvid jer se, prema apelanticinim navodima, radi o obimnom dokumentu koji je nepotrebno kopirati i prilagati u spis. Općinski sud je naveo da je apelantica bila dužna kao dokaz dostaviti sudu kompletan Ugovor o zajedničkom učešću, a ne dijelove tog ugovora, te je istakao da obimnost dokumenta ne može predstavljati opravdan razlog da se takav dokaz ne dostavi još uz tužbu.

8. Nadalje, da su apelantica kao prodavac i ortačka grupa kao kupac, koju je na osnovu ovlaštenja zastupao Mehmed Čorhodžić, zaključili Ugovor o kupoprodaji dionica od 23. januara 2003. godine (predmet kupoprodaje je 67% ukupnog kapitala preduzeća Konfekcija „Borac“ d.o.o. Travnik na dan 31. decembar 1999. godine). Zatim, da se Ugovorom o kupoprodaji dionica apelantica obavezala da proda i prenese na kupca 67% ukupnog osnovnog kapitala preduzeća na dan određen konkretnim ugovorom. Također, da su ugovoreni razlozi raskidanja Ugovora o kupoprodaji dionica (da se može raskinuti od strane prodavca zbog neispunjenja obaveza od strane kupca, da prodavac ima pravo tražiti naknadu štete od strane kupca, te da ugovor može raskinuti i kupac zbog neispunjenja obaveza od strane prodavca, a kupac ima pravo tražiti povrat bankovne garancije). Zatim, da je 24. oktobra 2007. godine zaključen Aneks I Ugovora o kupoprodaji dionica (u daljnjem tekstu: Aneks I) kojim su produženi rokovi izvršenja ugovornih obaveza.

9. Općinski sud je naveo da je Odlukom o podjeli društva Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik od 28. juna 2005. godine navedeno društvo podijeljeno na tri nova društva (Konfekcija „Borac“ d.d. Travnik, Tvornica konfekcije „Borac“ d.d. Zenica i Tvornica konfekcije „Borac“ d.d. Banovići), te je utvrđena ukupna imovina i obaveze i podjela imovine i obaveza na tri navedena društva. Dalje, da je 26. septembra 2011. godine ortačka grupa podnijela apelantici zahtjev za sporazumni raskid Ugovora o kupoprodaji dionica (u potpisu zahtjeva predsjednik ortačke grupe Mehmed Čorhodžić), u kojem su navedeni razlozi za raskid tog ugovora.

10. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u Sporazum o raskidu Ugovora o kupoprodaji dionica i Aneksa I (u daljnjem tekstu: Sporazum o raskidu), kao notarske isprave sačinjene kod notara H. G. iz Travnika, pod brojem OPU-IP548/2012 od 23. maja 2012. godine. U vezi s tim, da je sudu dostavljen samo dio Sporazuma o raskidu, tj. dostavljene su stranice 6, 7, 44, 45. i 46. od ukupno 46 stranica. Općinski sud je istakao da se na osnovu takvog dokaza nije moglo utvrditi ko su ugovorne strane (necjelovitost dokaza), već se iz potpisa na Sporazumu o raskidu može zaključiti da je za prodavca navedeni sporazum potpisala apelantica po direktoru Šuhretu Fazliću, a za kupce

– vlasnike dionica punomoćnici Osman Helda i Mustafa Sefer, bez toga da se može utvrditi ko je i za šta dao punomoć. Zatim, da je kao predmet Sporazuma navedeno da su se ugovorne strane sporazumjele i potvrdile da se Ugovor o kupoprodaji dionica i Aneks I raskida zbog neispunjavanja obaveza od strane kupca po osnovu investiranja i neizmirenja obaveza po konkretnom ugovoru. Također, da je na stranici 44. Sporazuma o raskidu navedeno da su ugovorne strane saglasne da se bez bilo kakvih daljnjih odobrenja u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos vlasništva na dionicama sa Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik, Tvornice konfekcije „Borac“ d.d. Zenica i Tvornice konfekcije „Borac“ Banovići na Federaciju BiH – Vladu Federacije BiH kao titulara državnog kapitala, te da potpisom ovog sporazuma ovlašćuju i zahtijevaju od Registra vrijednosnih papira da izvrši prenos vlasništva na dionicama. Nadalje, da su prema potvrdama o stanju na računima kod Registra vrijednosnih papira od 19. juna 2019. godine sve tužene upisane kao vlasnice dionica Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik i Tvornice konfekcije „Borac“ d.d. Banovići – u stečaju, po vrsti i količini kako je označeno u tužbenom zahtjevu.

11. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu odredbe člana 2. stav 1. ZPP kojim je propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Također, da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave. Dalje, da je članom 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Općinski sud je naveo da je prilikom donošenja odluke imao u vidu sadržaj tužbenog zahtjeva, te u vezi s tim zaključio da apelantica nije dokazala činjenice na koje se pozvala u tužbi, a koje su odlučne za usvajanje tužbenog zahtjeva. Zatim, da se apelantica u toku postupka pozivala na to da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut, obrazlažući svoje navode činjenicom da su tužene stekle dionice na osnovu tog ugovora, što ničim nije dokazano. Također, da apelantica svoje navode zasniva na Ortačkom ugovoru koji nije u cijelosti dostavljen u spis kao dokaz.

12. Općinski sud je naveo da iz Sporazuma o raskidu, odnosno iz dijela koji je dostavljen sudu, proizlazi da je taj sporazum potpisan od strane punomoćnika vlasnika dionica (Osman Helda i Mustafa Sefer), dakle nije potpisan od lica koje je ovlašteno za zastupanje po osnovu Ugovora o zajedničkom učešću – Mehmed Čorhodžić, ortačka grupa. Nadalje, da se ne vidi ko je dao punomoći i u čije ime, niti se vidi sadržaj, odnosno ovlaštenja za navedene punomoćnike. Općinski sud je ukazao da se ne može smatrati da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut i pri tome se samo pozivati na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, da je odredbama člana 125. ZOO propisano da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Općinski sud je naveo da ukoliko jedna ugovorna strana nije ispunila svoje obaveze u određenom roku, isto je potrebno utvrditi u određenom postupku uz prezentiranje činjenica i dokaza kojima će se dokazati da obaveze zaista nisu ispunjene, pa se ne može smatrati da su dovoljni apelanticini navodi kako bi se zaključilo da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut.

13. Općinski sud je ukazao da apelanticini navodi da su menadžment Konfekcije „Borac“ d.d. Travnik i većina zaposlenika vratili dionice Federaciji BiH ne predstavlja dokaz o postojanju raskida Ugovora o kupoprodaji dionica jer se radi o dobrovoljnom prenosu dionica, a što tužene očito nisu voljne učiniti. Općinski sud je ukazao da su tužene upisane kao vlasnice dionica u Registar vrijednosnih papira Federacije BiH i da kao takve imaju pravo raspolagati sa svojim dionicama kao vlasnice pokretnih stvari shodno članu 17. Zakona o stvarnim pravima, kojim je propisano da je vlasništvo stvarno pravo koje vlasniku daje ovlaštenje da slobodno i po svojoj volji stvar posjeduje, koristi i da s njom raspolaže, a svakog od tog prava isključi u granicama određenim zakonom. Također, ukazao je na odredbe člana 23. Zakona o stvarnim pravima kojim je propisano da se pravo vlasništva stječe na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa ili nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. Dakle, da je za eventualni prenos vlasništva po bilo kom osnovu potrebno dokazati da su ispunjeni zakonski uvjeti za prenos, a što u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala. U odnosu na apelanticine navode da je putem suda izdejstvovala povrat dionica od jednog broja dioničara, Općinski sud je naveo da mu to nije poznato, te je ukazao da se apelantica nije pozvala na bilo kakve sudske odluke vezano za povrat dionica u istoj ili sličnoj pravnoj stvari.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 125403 20 Gž od 4. maja 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je donio pravilnu odluku kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, te da apelantica neosnovano insistira na donošenju presude zbog propuštanja. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 182. st. 1. i 2. ZPP, te je naveo da sud nije dužan donijeti presudu zbog propuštanja u svakom slučaju kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu, već samo onda ako iz dokaza koji su dostavljeni uz tužbu utvrdi da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan. Dalje, da se iz dokaza koje je apelantica dostavila uz tužbu nije moglo utvrditi da tužbeni zahtjev nije očigledno neosnovan, pa je pravilan zaključak da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja, zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je proveo postupak, održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio presudu kojom je odlučio o tužbenom zahtjevu. Nadalje, da je u konkretnom slučaju na apelantici teret dokaza da je raskinut Ugovor o kupoprodaji dionica i da su tužene odgovorne za raskid (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP). Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je ukazao da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da provedeni dokazi nisu cijenjeni na propisan način i da zbog toga činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. Kantonalni sud je ukazao da to što apelantici ne idu u prilog činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, i to na osnovu dokaza koje je upravo apelantica izvela, i što van razumne sumnje nije dokazala navode iz tužbe nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da postoji pravni osnov za prenos prava vlasništva na predmetnim dionicama na Federaciju BiH.

16. Dalje, činjenica da je Sporazum o raskidu ugovora potpisalo više od 1600 članova ortačke grupe nije dokaz da je Ugovor o kupoprodaji raskinut i prema tuženim, a pogotovo nije dokaz da tužene nisu ispunile svoju ugovornu obavezu, zbog čega bi ugovor bio raskinut po sili zakona. Navedeno iz razloga što se volja ugovarača koji su raskinuli ugovor ne može po automatizmu prenositi na ostale članove ortačke grupe. Kantonalni sud je naveo da postavljenim tužbenim zahtjevom apelantica nije tražila utvrđivanje da je raskinut ugovor o kupoprodaji dionica od 3. septembra 2002. godine i u odnosu na tužene, što bi predstavljalo osnov za donošenje presude kojom bi se tužene obavezale da izvrše prenos predmetnih dionica na Federaciju BiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, shodno odredbama člana 2. ZPP donio pravilnu i zakonitu odluku, te da stoga nisu osnovani ni žalbeni navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni zakonski uvjeti da se donese presuda zbog propuštanja (član 182. ZPP). Dalje, apelantica je navela da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno cijenili njene dokaze. Zatim, da je ugovorna strana kod zaključenja ugovora bila ortačka grupa od oko 2000 članova, a da je više od 1600 članova potpisalo Sporazum o raskidu ugovora, te da je neprihvatljiv zaključak da se to ne odnosi na one članove koji nisu potpisali Sporazum o raskidu ugovora. također, da ti članovi, pa ni tužene, nisu ni na koji način iskazali volju da će na sebe preuzeti ugovorne obaveze. Apelantica je navela da nije sporno da je zaključen Sporazum o raskidu za koji je Vlada FBiH dala saglasnost („Službene novine Federacije BiH“ broj 46/12). Apelantica je ukazala da je drugostepeni sud pogrešno i proizvoljno tumačio odredbe materijalnog prava koje reguliraju pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja.

II.Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni, neosnovani i neprihvatljivi jer apelantica pokušava dovesti u pitanje zakonitost sudskih odluka koristeći apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, u koju svrhu apelacija ne može biti korištena. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri stavu izraženom u osporenoj presudi u kojoj je dato detaljno obrazloženje o apelanticinim žalbenim navodima. Kantonalni sud je ukazao da primjena prava nije bila proizvoljna, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje.

19. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja. Općinski sud je naveo da je cijenio sve dokaze koje je apelantica dostavila uz tužbu i predložila u toku postupka.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav (1) (1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Presuda zbog propuštanja Član 182.

(1) Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.

(2) Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:

1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;

2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj protivnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su općepoznate.

(3) Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

(4) Presuda zbog propuštanja neće se donijeti o zahtjevu ili dijelu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 125403 20 Gž od 4. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelanticin punomoćnik je primio 10. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud podsjeća na stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut radi činidbe koja se odnosi na izdavanje isprave podobne za prenos prava vlasništva nad dionicama, dakle, radi se o predmetu građansko-pravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

30. Apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula predmetni parnični postupak podnošenjem tužbe radi činidbe. Naime, apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da se obavežu tužene da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist Federacije BiH. Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi (predmeti br. AP 601/20 i AP 2496/20) već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda po apelanticinim apelacijama podnesenim protiv presuda redovnih sudova kao u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 601/20 od 20. oktobra 2021. godine i AP 2496/20 od 9. februara 2022. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima apelantica je također tužbenim zahtjevom tražila da se tuženi obavežu da izdaju ispravu podobnu da se u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos vlasništva nad dionicama privrednih društava sa imena tuženih u korist Federacije BiH, a redovni sudovi su taj apelanticin tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. U navedenim predmetima apelantica je također istakla apelacione navode o povredi odredbi ZPP, odnosno da su sudovi bili dužni u okolnostima predmetnog slučaja donijeti presudu zbog propuštanja u smislu odredbe člana 182. stav 2. ZPP jer niko od tuženih nije dostavio odgovor na tužbu. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 601/20 (na koje obrazloženje se pozvao i u Odluci broj AP 2496/20) zaključio da ne nalazi proizvoljnost u primjeni citirane odredbe ZPP jer iz „[...] obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud ukazao da, shodno odredbama člana 182. ZPP, sud nije dužan da u svakom slučaju kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu da donese presudu zbog propuštanja, a da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog propuštanja, te da je shodno tome proveo postupak (pripremno ročište i glavna rasprava) i nakon toga odlučio o apelanticinom tužbenom zahtjevu”. Dovodeći navedenu odredbu ZPP u vezu s obrazloženjima koja su redovni sudovi dali u vezi s tim, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, u okolnostima predmetnog slučaja nije našao proizvoljnost u primjeni procesnog prava.

33. Ustavni sud zapaža da je apelantica u navedenim odlukama također tvrdila da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kojim je regulirano pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, tj. da je Ugovor o kupoprodaji dionica raskinut zbog neizvršenja obaveza kupca, što znači da u smislu člana 132. stav 2. ZOO nastaje njihova obaveza da vrate ono što su na osnovu tog ugovora primili, a da su redovni sudovi odbili njen tužbeni zahtjev u tom dijelu. Ustavni sud je u obrazloženju Odluke broj AP 601/20 zaključio (tačka 33) „[...] da je drugostepeni sud istakao, a u vezi s odredbom člana 132. ZOO (na koju se apelantica pozivala), da apelantica nije predlagala dokaze na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da tuženi nisu ispunili obaveze po osnovu Ugovora o kupoprodaji dionica, te da nije dokazala da su tuženi potpisali Sporazum o raskidu ugovora, slijedom čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za prenos vlasništva na predmetnim dionicama“. Također, u navedenoj odluci Ustavni sud, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene odredbe ZOO na koje su se redovni sudovi pozvali u konkretnom slučaju, te obrazloženje koje su u vezi s tim dali redovni sudovi, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ni u vezi s ovim apelanticinim navodima.

34. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili odluke odgovorivši na sve relevantne apelanticine prigovore, uključujući način provođenja i ocjene dokaza, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojim apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, poziva na obrazloženje koje je dato u odlukama br. AP 601/20 i AP 2496/20. Navedeno stoga što se konkretnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranom predmetu.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani, te da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju presuda Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu prava, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali jasne razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja nije osnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2895/20 (Agencija za privatizaciju u… | Sudska praksa | Aktio