Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/22 („TITAN“ d.o.o. Jablanica)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-369/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-369/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „TITAN“ d.o.o. Jablanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „TITAN“ d.o.o. Jablanica protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 204753 21 Pž od 18. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „TITAN“ d.o.o. Jablanica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 204753 21 Pž od 18. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 204753 18 Ps od 17. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi („Ivković“ d.o.o. Jablanica) da mu po osnovu zajma isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da su bez osnova žalbeni navodi apelanta u pogledu prirode poslovnog odnosa koji je postojao između njega i tuženog (da on i tuženi nisu bili u poslovnom odnosu po osnovu ortakluka, nego da je tuženi od njega uzimao pozajmice) jer brojni izvedeni materijalni dokazi (bankovni izvodi apelanta, brze kartice konta tuženog, računi dobavljača tuženog i rezultati pretraga po broju telefona BH Telecoma) upućuju da je između apelanta i tuženog postojao poslovni odnos po osnovu zajedničkog ulaganja u diskont pića. Takođe, da iz materijalnih dokaza, bankovnih izvoda „Sparkasse Bank“ d.d. Sarajevo, nesporno proizlazi da je navedena banka apelantu dva puta odobrila revolving kredit, te da je sredstva od tih kredita, odmah po njihovoj doznaci, apelant proslijedio na račun tuženog (kao i da je tuženi tim sredstvima podmirivao obaveze diskonta pića). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao i na činjenicu da je na računima koje je apelant ispostavljao tuženom po osnovu isporuka pića, kao kontakt broj telefona preko kojeg tuženi može komunicirati sa apelantom, upisan broj telefona koji je koristio F.K. (radi čega su neosnovane tvrdnje apelanta da F.K. „nije obavljao nikakvu poslovnu radnju vezano za funkcionisanje diskonta“). Naime, Kantonalni sud je istakao da naprijed navedeno, uz činjenicu da je apelant kod banke uzimao revolving kredit i sredstva istog odmah prosljeđivao na račun tuženog radi plaćanja računa fakturisanih na tuženog po osnovu nabavke pića, jasno ukazuje na zajedničko investiranje apelanta, tuženog i F.K. u predmetni diskont pića Takođe, Kantonalni sud je ukazao da u prilog tome govori i činjenica da je F.K. obavljao određene poslove i za tuženog, konkretno, poslove vezane za novootvoreni diskont pića (jer je, kako je i sam F.K. naveo u svom iskazu, sa zastupnikom tuženog išao u Tuzlansku pivaru i preko svojih kontakata uspio ugovoriti poslovnu saradnju tuženog sa Tuzlanskom pivarom, te je pregovarao i sa osnivačima apelanta da od banke ishoduju kredit za potrebe novootvorenog diskonta pića). Konačno, Kantonalni sud je naveo da je i vještak finansijske struke zaključio da dokumentacija iz spisa predmeta daje mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o zajedničkim ulaganjima u diskont pića, a da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka Kantonalni sud prihvatio kao vjerodostojan i stručan, sačinjen u skladu sa pravilima struke jer je u svemu saglasan sa materijalnim dokazima i iskazima zastupnika apelanta i tuženog. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, savjesno i brižljivo cijenio relevantne dokaze posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, te uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim razlozima. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da to što utvrđene činjenice i izvedeni dokazi nisu cijenjeni u skladu sa stavom apelanta ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka na koju apelant ukazuje. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je za svoje tvrdnje, da je tuženom dao novčanu pozajmicu koju on nije vratio, ponudio dovoljno dokaza koje redovni sudovi nisu pravilno cijenili (tako su npr. pogrešno zaključili da je neuvjerljiv iskaz svjedoka E.Đ. da F.K. „nije obavljao nikakvu poslovnu radnju vezano za funkcionisanje diskonta“). Dalje navodi da je neprihvatljiv zaključak redovnih sudova da postoji ortačko društvo u koje je apelant ulagao novčana sredstva, jer je u konkretnom slučaju bila riječ o pozajmici, a osim toga, tuženi nije ponudio nikakav dokaz da je sa apelantom osnovao ortačko društvo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-369/22 („TITAN“ d.o.o. Jablanica) | Sudska praksa | Aktio