Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3143/20 (M. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3143/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3143/20, rješavajući apelaciju Milke Maglov, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Maglov podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 180008 19 Gž od 4. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Maglov (u daljnjem tekstu: apelantica), advokat iz Banjaluke, koju zastupaju Milorad i Dejan Đukić, advokati iz ZAK Banjaluka, podnijela je 21. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 180008 19 Gž od 4. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 180008 18 P 2 od 11. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Milke Duvnjak i Viljka Duvnjaka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 9. do 11. novembra 2021. godine. Odgovori učesnika u postupku su 3. februara 2022. godine dostavljeni apelanticinim punomoćnicima radi izjašnjenja. Traženo izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 12. novembra 2013. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu zbog smetanja posjeda, koju je apelantica uredila na pripremnom ročištu održanom 7. marta 2014. godine.

6. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Osnovni sud u periodu od 11. aprila do 31. oktobra 2014. godine održao još četiri ročišta, uključujući i uviđaj na licu mjesta, te je u tom periodu po nalogu suda sačinjen nalaz i mišljenje vještaka.

7. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. novembra 2014. godine apelantica je predložila da sud prekine predmetni parnični postupak dok se u upravnom postupku ne rasprave dva prethodna pitanja, i to: pitanje vraćanja granične linije između zemljišnih parcela parničnih stranaka i pitanje „važnosti“ građevinske dozvole za izgradnju stepeništa.

8. Osnovni sud je na apelanticin prijedlog 24. novembra 2014. godine donio rješenje kojim je odredio prekid postupka određujući da će se on nastaviti na prijedlog jedne od parničnih stranaka kada se završe postupci koje je apelantica pokrenula pred organima uprave.

9. Apelantica je podneskom od 20. novembra 2017. godine od Osnovnog suda zatražila nastavak parničnog postupka.

10. Tuženi su 26. marta 2018. godine predsjedniku Osnovnog suda podnijeli prijavu zbog namjernog odugovlačenja predmeta od strane postupajućeg sudije.

11. Rješenjem Osnovnog suda od 31. maja 2018. godine nastavljen je postupak koji je prekinut rješenjem tog suda od 24. novembra 2014. godine, a u novembru i decembru iste godine održana su dva ročišta, te 9. aprila 2019. godine još jedno ročište.

12. Podneskom od 15. aprila 2019. godine apelantica je opredijelila tužbeni zahtjev tražeći u bitnom da se utvrdi da su tuženi smetali apelanticu u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu tako što su 8. novembra 2013. godine isjekli i porušili željeznu ogradu i sagradili dio stepeništa na apelanticinom zemljištu, te da se tuženim naloži da uklone dio stepeništa i da se uspostavi ranije stanje prema skici lica mjesta i da apelantici vrate dio uzurpiranog zemljišta, te da se tuženi ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja, uz naknadu troškova postupka.

13. Apelantica je na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. maja 2019. godine uredila tužbeni zahtjev tako što je izmijenila datum skice lice mjesta, te je na istom ročištu konačno opredijelila zahtjev za naknadu troškova postupka.

14. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 180008 18 P 2 od 11. oktobra 2019. godine odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, obavezavši apelanticu na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).

15. Ocjenom provedenih dokaza (koji su pobrojani na str. 3. i 4. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama nesporno da su parnične stranke vlasnici susjednih parcela i da su prilikom ulaska u posjed označenih parcela (apelantica 2000. godine, a tuženi 2004. godine) na terenu zatekle željeznu ogradu i da su parnične stranke bile u posjedu zemljišta do željezne ograde, svaka sa svoje strane. Tokom postupka je utvrđeno da su tuženi isjekli dio željezne ograde, te izgradili betonsko stepenište, a iz nalaza i mišljenja vještaka je proizašlo da se isječeni dio željezne ograde i izgrađeno betonsko stepenište nalazi na zemljištu tuženih, te da su tuženi izgradnjom navedenog stepeništa prešli 23 cm preko linije po kojoj je išao isječeni dio željezne ograde, što implicira da je u tom dijelu stepenište izgrađeno na zemljištu koje je duži niz godina u isključivom posjedu apelantice. Kako je naglasio Osnovni sud, navedena činjenica se ne može posmatrati odvojeno od dokazane činjenice da su tuženi prije početka izvođenja radova od nadležnih organa uprave pribavili sve potrebne akte i da su tuženi radove izveli u cijelosti u skladu s tim aktima. Osnovni sud je na strani 10. obrazloženja pobrojao sve akte koje su tuženi pribavili, iz kojih proizlazi da su tuženi od nadležnog organa uprave dobili urbanističku saglasnost za obnovu lokacije za izgradnju stambeno-poslovnog objekta i da urbanističko-tehnički uvjeti čine sastavni dio saglasnosti, te odobrenje za izvođenje radova za izgradnju individualnog stambeno-poslovnog objekta.

16. Utvrđeno je također da su navedenim aktima tuženi bili obavezani zatražiti kontrolu iskopa i temelja putem ovlaštenih institucija, a iz raspoloživih dokumenata utvrđeno je da je Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka izvršio iskolačivanje stepenica na parceli tuženih, dok iz upotrebne dozvole proizlazi da su tuženi sve radove izveli prema aktima nadležnih organa. Navedeno je u iskazu pred sudom potvrdio i građevinski inspektor koji je naveo „da nije bilo nikakvih nepravilnosti u izvođenju radova od strane tuženih, a suprotno ne proizlazi ni iz zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru koji je izveden kao dokaz u toku postupka“. Osnovni sud je u vezi s navedenim imao u vidu odredbe Zakona o uređenju prostora i građenja (u daljnjem tekstu: ZUPG), i to čl. 124. stav 1, te 138. st. 1, 2. i 3, koje je citirao.

17. Osnovni sud je naglasio da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u katastarskom operatu mijenjana međna linija nakon izgradnje i uplane novog objekta na apelanticinom zemljištu, te da nakon isplane tog objekta (povodom izjavljene žalbe) promijenjena međna linija nije vraćena u stanje prije isplane objekta. Prema mišljenju Osnovnog suda, ta okolnost nije podobna da se ishoduje drugačija odluka u konkretnom slučaju budući da je tokom postupka utvrđeno da su tuženi imali sva potrebna odobrenja nadležnih organa za izvođenje spornih radova, a na apelantici je bio teret da u odgovarajućem upravnom postupku ishoduje vraćanje međne linije na stanje prije uplane novosagrađenog objekta na apelanticinom zemljištu. Naglašeno je također da sud u parničnom postupku ne može preispitivati zakonitost odluka donesenih u upravnom postupku.

18. Kako su tuženi 8. novembra 2013. godine imali sva potrebna odobrenja nadležnih organa za izvođenje spornih radova (prije svega građevinsku dozvolu), Osnovni sud je zaključio da u radnjama tuženih nije bilo elemenata protivpravnosti, pa se radnje tuženih u konkretnom slučaju, u smislu člana 315. stav 4. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), ne mogu smatrati samovlasnim smetanjem apelanticinog posjeda.

19. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 180008 19 Gž od 4. juna 2020. godine na sjednici vijeća žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja). Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Okružni sud je zaključio da prvostepeno rješenje pravilno i zakonito i da navodi žalbe ne mogu dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. Okružni sud je podsjetio da se u parnici za smetanje posjeda raspravlja samo o činjenici posljednjeg stanja posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov i savjesnost posjeda. Okružni sud je imao u vidu i citirao odredbe ZUS-a, i to čl. 313, te je podsjetio na akte koje su tuženi ishodovali prilikom izgradnje spornog stepeništa. Imajući u vidu da je početkom gradnje u skladu s projektnom dokumentacijom izvršeno iskolačivanje individualnog stambenog objekta i stepenica od strane Zavoda za izgradnju i da je u postupku kontrole zakonitosti izvršenih radova na zahtjev građevinskog inspektora upućenog nadležnom organu traženo poništenje građevinske dozvole u dijelu građenja spornih betonskih stepenica, prema ocjeni suda, u radnjama tuženih nema protivpravnosti i pored činjenice da su, prema nalazu i mišljenja vještaka geodetske struke, izgradnjom spornih stepenica tuženi ušli u apelanticin posjed u površini od 0,80 m . Shodno tome, Okružni sud smatra da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor da je prvostepeni sud bio u obavezi da kao prethodno pitanje riješi da je odluka organa uprave, odnosno rješenje o odobrenju za gradnju nezakonito na osnovu odredbi ZUPG, tvrdeći da se građevinska dozvola može izdejstvovati samo ukoliko stranka dokaže da je vlasnik zemljišta na kojem vrši građenje. I prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud nije nadležan da kao prethodno pitanje utvrđuje zakonitost upravnog akta, a posebno u situaciji kada su na osnovu takvog pravomoćnog akta tuženi izvršili gradnju objekta u sklopu kojeg su i sporne betonske stepenice i nakon izvršenih radova ishodili upotrebnu dozvolu. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu Presudu Vrhovnog suda RS broj 71 0 P 049814 13 Rev od 10. decembra 2014. godine, na koju se apelantica pozvala u žalbi, koja nije mogla utjecati na drugačiju odluku u ovom predmetu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva se na kršenje ustavnih prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelantica tvrdi da su osporene odluke nepravilne i nezakonite, te su sudovi njihovim donošenjem počinili grube povrede odredbi ZPP, ZSP i ZUPG, što je posljedično dovelo do kršenja apelanticinih prava na pravično suđenje i imovinu. Apelantica posebno problematizira stav suda da „iako je izvršen čin smetanja posjeda, ne može se narediti uspostavljanje ranijeg posjedovnog stanja, odnosno izreći zabrana budućeg smetanja, te se tužbeni zahtjev mora odbiti“. Neosnovanost takvog stava apelantica dovodi u vezu sa čl. 313. i 317. ZSP. Apelantica smatra da sudovi nisu mogli zauzeti stav da u ponašanju tuženih nema protivpravnosti imajući u vidu čl. 2. i 4. ZSP i član 149. ZUPG, koji su citirani, a iz kojih proizlazi da tuženim nije moglo biti dato odobrenje na dijelu apelanticine parcele, te je njihovo postupanje protivpravno i kao takvo je moralo biti sankcionirano od strane suda. U navodima apelacije se tvrdi da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze i pogrešno prihvatili iskaze tuženih koji su protivni nalazu i mišljenju vještaka, pri čemu sud nije prihvatio apelanticin iskaz, što osporene odluke dodatno čini proizvoljnim i nezakonitim. Kod dobivanja odobrenja za građenje nema zakonskog ovlaštenja ni upravnog organa niti suda da nosioci odobrenja za građenje sami vrše uklanjanje ograde i zauzimaju dijelove tuđeg zemljišta jer je to protivno odredbi člana 63. ZUPG koji upućuje na obaveznu primjenu ZSP. Zatim, apelantica ukazuje i na odredbu člana 137. st. (1) i (5) ZUPG koji propisuje da je investitor dužan da pribavi saglasnost vlasnika zemljišta u slučaju privremenog zauzimanja susjednog, odnosno obilježenog zemljišta za potrebe gradilišta. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava apelantici je povrijeđeno i pravo na imovinu. Osporenim rješenjem došlo je do miješanja u apelanticinu imovinu i lišavanja prava na mirno uživanje imovine budući da je apelantici onemogućeno da zaštiti svoje nekretnine od samovlašća i zloupotrebe izvršene od strane tuženih. Isto tako, apelantica tvrdi da je dugogodišnjim vođenjem predmetne parnice izložena i troškovima. U vezi s tim navela je da je postupak pokrenula 2013. godine, koji je okončan tek 2020. godine, nakon sedam godina, što je za postupak koji je po zakonu hitan neprihvatljivo dug period, pa zbog dužine trajanja postupka traži isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM. Isto tako, apelantica smatra da je u konkretnom slučaju diskriminirana jer su osporene odluke protivne stavu Vrhovnog suda RS zauzetom u Presudi broj 71 0 P 049814 13 Rev od 10. decembra 2014. godine da se granice parcele ne mogu mijenjati ni voljom stranaka, niti odobrenjem za građenje pa ni pogrešnim iskolčenjem objekta. Građevinska dozvola tuženim je izdata protivno graničnim linijama parcela, što proizlazi i iz iskaza svjedoka (inspektora). Redovni sudovi uopće nisu obrazložili odredbu člana 2. ZSP, pa kako u citiranoj odredbi nema uvjeta niti razloga da se apelanticina stvarna prava ograniče, došlo je do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, zbog čega apelantica predlaže da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, imovinu i nediskriminaciju, da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova sastavljanja apelacije u iznosu od 1.170,00 KM zajedno s kamatama.

b) Odgovori na apelaciju

21. Okružni sud i Osnovni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim navodeći da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tuženi su u odgovoru na apelaciju detaljno opisali činjenične okolnosti konkretnog slučaja dostavljajući uz odgovor i dokumente kojima potkrepljuju svoje navode o neosnovanosti iznesenih prigovora u apelaciji, uključujući i segment suđenja u razumnom roku zbog činjenica da je apelantica odgovorna za dužinu trajanja postupka. Naglasili su da su apelacioni navodi neosnovani i netačni predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

24. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ograničenja stvarnih prava Član 2.

(1) Pravo svojine i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, u skladu s principima međunarodnog prava.

(2) Zakonom se, u javnom interesu, a naročito radi zaštite prirodnih bogatstava, životne sredine, zdravlja ljudi, kulturno-historijske baštine i drugog, može ograničiti ili posebno urediti način korištenja i raspolaganja određenim stvarima. Zabrana zloupotrebe prava Član 4.

Zabranjeno je vršenje prava iz ovog zakona suprotno cilju zbog kojeg su ta prava ustanovljena ili priznata.

DRŽAVINA

1. Opće odredbe Pojam državine Član 303. stav (1) (1) Državina je faktička vlast na stvari.

4. Zaštita državine Pravo na zaštitu državine Član 313.

(1) Držalac ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja državine.

(2) Pravo na zaštitu državine ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.

(3) Držalac ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja državine u roku od 30 dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od godine dana od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja državine).

(4) Posjedovnom tužbom držalac traži da se utvrdi čin smetanja državine, naredi uspostavu stanja državine kakvo je bilo u času smetanja državine, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.

(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju državine i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja prava na državinu, pravni osnov državine i savjesnost držaoca.

(6) Držalac koji je državinu stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja državine, osim prema licu od kojeg je na takav način došao do državine, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.

Samovlast Član 315.

(1) Samovlast je zabranjena. Bez obzira na to kakva je državina, niko je nema pravo samovlasno smetati, ako i smatra da ima jače pravo na državinu.

(2) Lice koje držaocu bez njegove volje oduzme državinu ili ga u držanju uznemirava, samovlasno je smetalo njegovu državinu.

(3) Lice od kojeg je državina pribavljena silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja ne smije samovlasno oduzeti tu državinu nakon što mu prestane pravo na zaštitu državine.

(4) Nije samovlasno smetanje državine ako je čin oduzimanja ili smetanja državine dopušten zakonom, odlukom suda ili drugog organa.

25. Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13 od 16. 5. 2013, 106/15, 3/16 – ispravka i 84/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/13) koji u relevantnom dijelu glasi:

4. Građevinska dozvola Član 124. stav (1) (1) Građenju objekta može se pristupiti samo na osnovu rješenja kojim se izdaje građevinska dozvola, osim u slučajevima kada u skladu sa odredbama ovog zakona nije potrebno pribaviti građevinsku dozvolu.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 180008 19 Gž od 4. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

33. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila zbog smetanja posjeda je postupak građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporenu odluku

34. Apelantica kršenje prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, citirana Anđelković protiv Srbije, tačka 24).

37. U vezi s prigovorom vezanim za proizvoljnu ocjenu dokaza Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da zadatak suda nije da činjeničnu ocjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom i opće je pravilo da je na tim sudovima da ocijene dokaze. Iako sud nije vezan saznanjima domaćih sudova, u normalnim bi okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi (vidi Evropski sud, Europapress d.o.o. protiv Hrvatske, stav 62, aplikacija broj 25333/06, presuda od 22. oktobra 2009. godine).

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica prigovora ishodu postupka koji se, ukoliko nije riječ o nekoj arbitrarnosti, ne može ispitati na način da Ustavni sud supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, kako je to navedeno u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža da je apelantici tokom postupak bilo uskraćeno pravo da provodi dokaze, da iznosi svoje tvrdnje pred sudovima, da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženom stranom, da disponira tužbenim zahtjevom, da koristi pravne lijekove. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz člana 315. stav (4) ZSP proizlazi da „nije samovlasno smetanje državine ako je čin oduzimanja ili smetanja državine dopušten zakonom, odlukom suda ili drugog organa“. Dakle, smetanje posjeda pretpostavlja protivpravno postupanje, a u okolnostima korektnog slučaja utvrđeno je da protivpravnosti na strani tuženih nije bilo. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su tuženi sporne radove izveli u skladu s dozvolama koje su ishodili u upravnom postupku, čija se zakonitost nije mogla ispitivati u sudskom postupku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s apelanticinim pozivanjem na odredbe ZSP i ZUGP koje su redovni sudovi trebali imati u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud podsjeća da je primjena prava u isključivoj nadležnosti redovnih sudova (član 2. stav 3. ZPP), pri čemu Ustavni sud iz osporenih odluka ne uočava očiglednu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZSP, ZUGP i ZPP, niti očigledna proizvoljnost proizlazi iz načina na koji su redovni sudovi cijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na suđenje u „razumnom roku“

40. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a) Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbu Osnovnom sudu podnijela 12. novembra 2013. godine, a da je postupak pravomoćno okončan rješenjem Okružnog suda 4. juna 2020. godine. Dakle, vremenski period u kojem je pravomoćno odlučeno na dvije sudske instance jeste period duži od šest godina (šest godina i sedam mjeseci), što predstavlja relevantni period koji će Ustavni sud razmotriti s aspekta zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) Analiza dužine trajanja postupka

44. U predmetnom slučaju radi se o parničnom postupku pokrenutom zbog smetanja posjeda koji je prema odredbi člana 424. ZPP hitan jer citirana odredba od suda zahtijeva „naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja“. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, naročito količinu dokaza koje je trebalo provesti, uključujući i vještačenje i uviđaj na licu mjesta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju s tog aspekta radilo o nešto složenijem predmetu.

45. Ustavni sud zapaža da apelantica problematizira ukupnu dužinu trajanja postupka, posebno ukazuje da se radi o hitnom postupku koji je trajao skoro sedam godina, što je za apelanticu neprihvatljivo, što, prima facie, jeste neprihvatljivo dug period. Međutim, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka mora dodatno analizirati u svjetlu ponašanja apelantice i redovnih sudova, kako bi ispitao opravdanost iznesenog prigovora. Ustavni sud, prije svega, uočava da je apelantica u konkretnom slučaju na ročištu za glavnu raspravu (24. novembar 2014. godine) tražila prekid postupka do okončanja upravnih postupaka koje je apelantica prethodno pokrenula, tako da je od 24. novembra 2014. do 31. maja 2018. godine predmetni postupak bio u prekidu (period od tri godine i šest mjeseci). Prema ocjeni Ustavnog suda, prekid postupka koji je inicirala apelantica je značajno utjecao na ukupnu dužinu trajanja postupka, koji se u pretežnom dijelu ne može staviti na teret redovnim sudovima. Zatim, Ustavni sud također zapaža da je apelantica tokom postupka u tri navrata disponirala tužbom, odnosno tužbenim zahtjevom (uređivala, konačno opredjeljivala i precizirala tužbu), što je dodatno moglo utjecati na ukupnu družinu trajanja postupka.

46. S druge strane, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne zapaža neaktivnost, osim u periodu od podnošenja zahtjeva za nastavak prekinutog postupka (20. novembar 2017. godine) do donošenje rješenja za nastavak postupka (31. maj 2018. godine), period od šest mjeseci pasivnosti Osnovnog suda, koji ničim nije opravdan. Iz raspoloživih dokumenata dalje proizlazi da je Osnovni sud u periodu od podnošenja tužbe pa do prekida postupka (period od godinu dana) održao šest ročišta, izvršio uviđaj na licu mjesta i proveo dokaz vještačenja. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prekinuti postupak, računajući od donošenja rješenja za nastavak postupka, pravomoćno, na dvije sudske instance, okončan u roku nešto dužem od dvije godine (dvije godine i mjesec dana). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u nastavku postupka bio aktivan, da je održavao ročišta u prikladnim rokovima, te da je Okružni sud odlučio o žalbi u roku od osam mjeseci.

47. Dakle, analizirajući postupak u cjelini u kontekstu iznesenih prigovora i relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, posebno ponašanja apelantice koja je i sama značajno doprinijela ukupnoj dužini trajanja postupka, te redovnih sudova, složenosti predmeta u vezi s velikim brojem dokaza koji su tokom postupka provedeni, ne gubeći iz vida i činjenicu da se radilo o hitnom postupku, te da je Osnovni sud u jednom dijelu postupka u periodu od šest mjeseci bio pasivan, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne može izvesti zaključak da su izneseni prigovori opravdani.

48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na takav zaključak, nema osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete koju apelantica potražuje.

Pravo na imovinu

49. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na pogrešnu primjenu prava, te pogrešnu ocjenu dokaza, odnosno utvrđeno činjenično stanje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, iz istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

50. Ustavni sud zapaža da apelantica ovaj prigovor dovodi u vezu s tvrdnjom da su redovni sudovi u konkretnom slučaju postupili drugačije od stava Vrhovnog suda zauzetog u predmetu tog suda na koji se apelantica pozvala u navodima apelacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor apelantica iznijela u žalbi, da je Okružni sud ovaj prigovor imao u vidu prilikom odlučenja, ali da u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao dovesti do drugačije odluke redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim.

Naknada troškova postupka

51. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji po zakonu hitan, u smislu člana 424. ZPP na dvije sudske instance trajao šest godina i sedam mjeseci, pri čemu apelantica u značajnoj mjeri snosi odgovornost za ukupnu dužinu trajanja postupka iniciranjem prekida parničnog postupka i disponiranjem tužbom i tužbenim zahtjevom tokom postupka, te kada se u ponašanju redovnih sudova ne uočava očigledna pasivnost redovnih sudova, osim u periodu od šest mjeseci neaktivnosti Osnovnog suda, što u konačnici, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti koje su pratile ovaj predmet, nije moglo utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

53. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelanticine prigovore koji se suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama redovnih sudova, jer iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da u ponašanju tuženih nije bilo protivpravnosti jer su sporne radove preduzeli na osnovu dozvola ishodovanih u upravnom postupku, čija se zakonitost nije mogla ispitivati u sudskom postupku, što su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili i zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava.

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3143/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio