Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2926/20 (L. Z.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna rasprava
- Eksproprijacija
- Ispitivanje svjedoka
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2926/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2926/20, rješavajući apelaciju Laze Zeca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Laze Zeca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 V 047128 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lazo Zec (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 10. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 V 047128 20 Gž od 25. juna 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 V 047128 18 V od 19. decembra 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2926/20.
2. Apelant je 17. novembra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 V 047128 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4144/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i da se predmetnim apelacijama osporavaju odluke donesene u istom vanparničnom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2926/20. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po apelantova ustavna prava.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske i Opštine Šipovo (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 20. avgusta 2021, a od Vrhovnog suda 2. marta 2022. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i protivnik predlagača dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. avgusta 2021. do 7. marta 2022. godine.
6. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 18. januara 2022. i 15. marta 2022. godine apelantovom punomoćniku.
7. Apelantov punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Apelant je 2. septembra 1999. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine.
10. Postupajući po navedenom prijedlogu, Osnovni sud je, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, „prvo ročište zakazao još 20.10.1999. godine a zatim i: 18.11.1999. godine, 20.12.1999. godine, 13.03.2000. godine, 16.06.2000. godine, 06.11.2001. godine, nakon čega je dana 05.06.2002. godine ročište odgođeno na neodređeno vrijeme jer se predlagač [apelant] nalazio u Švajcarskoj. Rješenjem od 12.07.2004. godine postupak je prekinut. Povodom podneska predlagača [apelanta] od 01.08.2018. godine, postupak je nastavljen“.
11. Osnovni sud je 1. oktobra 2018. godine održao ročište na kom je, između ostalog, apelant predložio izvođenje materijalnih dokaza uključujući nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke i saslušanje svjedoka P.C. na okolnost da apelantu nije isplaćena naknada za površinu od 2.740 m izuzetih nekretnina.
12. Osnovni sud je 9. decembra 2019. godine održao ročište na kom je, između ostalog, kako proizilazi iz dostavljenog zapisnika, apelant ostao kod prijedloga za saslušanje svjedoka C.P. i M. P. „čija je adresa nepoznata a na okolnost da predlagaču nije isplaćena naknada za preostalu površinu“, dok je protivnik predlagača izjavio da posjeduje dokaz da je među strankama postignut sporazum o naknadi za izuzete nekretnine u površini od 7.250 m , te je Osnovni sud naložio protivniku predlagača da sudu dostavi navedeni sporazum „nakon čega će sud donijeti odluku o ovom predmetu“.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 75 0 V 047128 18 V od 19. decembra 2019. godine odbijen je apelantov prijedlog za određivanje pravične naknade za izuzete nepokretnosti.
14. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je kao nesporno utvrdio da su od apelanta Rješenjem Skupštine opštine Šipovo od 12. novembra 1985. godine izuzete nekretnine označene kao k.č. 1/13/4, 1/15/1 i 1/20 ukupne površine od 7.250 m . Takođe je kao nesporno utvrdio da je apelant sa protivnikom predlagača zaključio Sporazum o naknadi za sporazumno određivanje naknade za izuzeto nacionalizovano neizgrađeno građevinsko zemljište od 13. januara 1986. godine. Na osnovu zaključenog sporazuma, Skupština Opštine Šipovo se obavezala da na ime naknade za izuzeto zemljište označene kao k.č. 1/13/4, 1/15/1 i 1/20 površine od 7250 m isplati iznos od 2.500.000,00 dinara, te je određeno da taj sporazum ima snagu izvršnog naslova. Osnovni sud je takođe istakao da je navedene činjenice potvrdio i vještak geodetske struke, koji je na nesporan način utvrdio da su od apelanta izuzete nekretnine u površini od 7250 m i da su spojene sa nekretninama izuzetim od trećih lica i da je na taj način formirana nova parcela pod brojem 1/73. Slijedom navedenog Osnovni sud je, primjenom odredaba čl. 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa „članom 156.“ Zakona o vanparničnom postupku, odbio apelantov prijedlog za određivanje pravične naknade za izuzete nekretnine jer je pravična naknada određena Sporazumom od 13. januara 1986. godine.
15. Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 V 047128 20 Gž od 25. juna 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
16. Okružni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (čl. 6, 12, 19, 23 i 25) i Zakona o eksproprijaciji (čl. 64, 65, 66 i 67), te je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je apelantu isplaćena naknada za izuzeto građevinsko zemljište na osnovu Rješenja Skupštine Opštine Šipovo od 12. novembra 1985. godine. S tim u vezi je istakao da iz Sporazuma od 13. januara 1986. godine proizlazi da su apelantu izuzete nepokretnosti označene kao k.č. 1/13/4, 1/15/1 i 1/20 ukupne površine 7.250 m i da mu je isplaćena naknada za nepokretnosti te površine, te da je to potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke.
17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 75 0 V 047128 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja.
18. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da revizija nije osnovana. Nadalje je citirao relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini i Zakona o eksproprijaciji, te ukazao da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik SR BiH“ broj: 10/89), shodno odredbi člana 240 Zakona o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 36/09 i 91/16) koji je sada na snazi. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 146 Zakona o vanparničnom postupku propisano da u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud određuje visinu naknade za eksproprisanu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim opštinskim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost. S tim u vezi je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku (član 240 stav 2 ZPP) proizlazi da je takav sporazum, koji ima snagu izvršne isprave, postignut 13. januara 1986. godine. Pri tome je naglasio i da apelant ne spori da je primio dogovorenu naknadu za zemljište površine 4.510 m , voćne zasade i građevinski objekat, te da potražuje naknadu samo za dio zemljišta površine 2.740 m . Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja Sporazuma od 13. januara 1986. godine proizlazi da je naknada određena za zemljište izuzeto pravosnažnim rješenjem o izuzimanju od 12. novembra 1985. godine, u ukupnoj površini od 7.250 m , pa time i za površinu od 2.740 m koja je predmet ovog vanparničnog postupka. Slijedom navedenog je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili apelantov prijedlog za određivanje pravične naknade za izuzetu nekretninu u toj površini, čak i pod uslovom da apelantu nije isplaćena naknada za površinu zemljišta od 2.740 m (u kakvim navodima se gotovo iscrpljuje njegova revizija), jer je apelant i za taj dio imao valjanu izvršnu ispravu, pa je to pitanje mogao i trebao rješavati u izvršnom postupku a ne iniciranjem vanparničnog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je među strankama zaključen sporazum o naknadi za izuzete nekretnine jer su rješenjem o izuzimanju obuhvaćene nekretnine označene kao k.č. 1/13/4, 1/15/1 i 1/20 a sporazum o određivanju naknade je postignut za nekretnine označene kao k.č. 1/13/4, 1/13/1 i 1/20, iz čega proizlazi da sporazum nije postignut za nekretninu označenu kao k.č. 1/15/1 iako je ta nekretnina bila predmet izuzimanja. Navodi da je na te okolnosti predložio izvođenje materijalnih dokaza i dokaza saslušanjem svjedoka P.C, koji je vodio upravni postupak za izuzimanje nekretnina i određivanje naknade, te da prvostepeni sud taj apelantov dokazni prijedlog nije niti usvojio, niti odbio, te da je na taj način onemogućio apelanta da dokazuje svoje tvrdnje. Takođe navodi da Okružni nije odgovorio na te apelantove žalbene navode, dok je Vrhovni sud pogrešno smatrao da se ti revizioni navodi tiču činjeničnog stanja i da zbog toga ne mogu biti predmet razmatranja u revizionom postupku. Navodi i da je prvostepeni sud okončao postupak bez održavanja ročišta za glavnu raspravu i da je na taj način onemogućio stranke da iznesu svoje primjedbe u odnosu na Sporazum o određivanju naknade od 13. januara 1986. godine, koji dokaz je protivnik predlagača dostavio u sudski spis van rasprave. Apelant nadalje navodi da je zakonski zastupnik protivnika predlagača podneskom od 14. oktobra 1999. godine potvrdio da sporazum o naknadi nije postignut za apelantove nekretnine u površini od 2.740 m i predložio da sud odredi naknadu za te nekretnine. Apelant navodi i da vještak geodetske struke nije mogao izvršiti identifikaciju sporne zemljišne parcele jer ne postoji geodetska podloga a nekretnine su sad izgrađeno građevinsko zemljište, te ističe da nemogućnost identifikacije ne može ići na apelantovu štetu i da je na protivniku predlagača bila obaveza da osigura dokaze o tome da je apelantu određena naknada i geodetsku podlogu nekretnina, što nije učinio. II.Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Takođe je naveo da su relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava u konkretnom slučaju primijenjene na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim, te da osporena odluka sadrži iscrpno i svestrano obrazloženje o pitanjima koja se ističu u apelaciji. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
21. Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
22. Osnovni sud je naveo da je apelant u podnesku (koji je dostavljen u prilogu odgovora na apelaciju) naveo da su mu nepoznate adrese predloženih svjedoka i da te adrese apelant u toku postupka nije dostavio sudu. Takođe je naveo da apelacioni navodi nisu tačni, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
23. Protivnik predlagača je naveo da su apelacioni navodi neosnovani i paušalni, te da nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se u apelaciji poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu ili odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni list SR BiH“, broj: 10/89) Član 11.
O predlozima učesnika sud odlučuje na ročištu samo u slučajevima kada je to zakonom određeno, ili kad ocijeni da je održavanje ročišta potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica ili kada smatra da je zbog drugih razloga održavanje ročišta cjelishodno.
[…]
2. Određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti Član 146.
U postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud određuje visinu naknade za eksproprnsanu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim opštinskim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 75 0 V 047128 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je osporeno rješenje doneseno13. oktobra 2020. godine a apelacija broj AP 4144/20 je podnesena 17. novembra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radilo o vanparničnom postupku utvrđivanja naknade za apelantove eksproprisane nekretnine, dakle, o predmetu u kom se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1232/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe Evropski sud kontinuirano ističe da je prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Sud ne treba postupati kao tijelo četvrte instance, te stoga neće, prema članu 6 stav 1, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Jedini zadatak Evropskog suda u vezi sa članom 6. Evropske konvencije je da ispita predstavke u kojima se navodi da domaći sudovi nisu poštovali „specifične procesne garancije“ utvrđene u tom članu ili da „vođenje postupka u cjelini nije garantovalo podnosiocu predstavke pravično saslušanje” (vidi Evropski sud, De Tommaso protiv Italije presuda od 23. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 171). Ovakvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama).
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26. i Evropski sud Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24-27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).
35. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, smatrajući da su stranke (apelant i protivnik predlagača) već postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine. Naime, Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom vanparničnom postupku, je istakao da su se stranke sporazumijele o naknadi za eksproprisane nekretnine zaključivanjem Sporazuma od 13. januara 1986. godine, te da je stoga, shodno odredbi člana 146 Zakona o vanparničnom postupku, apelantov prijedlog neosnovan. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelant, s obzirom na postignuti sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine, ukoliko mu nije isplaćena naknada za površinu od 2.740 m eksproprisanih nekretnina (od ukupne površine od 7.250 m ), ima mogućnost da pokrene izvršni postupak u cilju naplate tog potraživanja. Dovodeći u vezu navedenu zakonsku odredbu sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje je u vezi sa tim dao Vrhovni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni prava.
36. U pogledu apelantovih navoda da je Osnovni sud donio odluku bez održavanja ročišta za glavnu raspravu i da je na taj način onemogućio stranke da iznesu svoje primjedbe u odnosu na Sporazum o određivanju naknade od 13. januara 1986. godine, Ustavni sud ukazuje da sud u vanparničnom postupku, shodno odredbi člana 11. Zakona o vanparničnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju (isti sadržaj ima i odredba člana 10. važećeg Zakona), nije bio dužan da održi ročište, već da je sudu na dispoziciji ostavljeno pravo da održi ročište ukoliko smatra da je to potrebno radi razjašnjenja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, odnosno kada smatra da je to iz drugih razloga cjelishodno (vidi, supra, tačka 23.). Pri tome Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom postupku, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, prvostepeni sud prethodno održao više ročišta. Ustavni sud takođe primjećuje da je prvostepeno rješenje bilo predmetom preispitivanja Okružnog i Vrhovnog suda, te da je, stoga, apelant imao mogućnost da iznese svoje primjedbe u odnosu na Sporazum od 13. januara 1986. godine i da su te primjedbe razmotrene od strane viših sudskih instanci.
37. Nadalje, u vezi apelantovih navoda da je onemogućen u provođenju dokaza u korist svojih tvrdnji, koji se odnose na saslušanjem svjedoka P.C, Ustavni sud ukazuje da standardi prava na pravično suđenje prije svega jamče procesne garancije, koje, između ostalog, podrazumijevaju i mogućnost izvođenja dokaza stranaka u korist svojih tvrdnji u postupku. Međutim, činjenica da su određene procesne garancije neke stranke u postupku ugrožene, ne čini per se taj postupak nepravičnim, već se pravičnost mora ocijeniti sagledavajući postupak u cijelini (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1528/20 od 8. septembra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant predložio saslušanje navedenog svjedoka na okolnost da mu nije isplaćena naknada za površinu od 2.740 m izuzetih nekretnina. Stoga, u situaciji kada je protivnik predlagača, nakon ročišta na kojem je apelant predložio saslušanje svjedoka, dostavio sudu Sporazum od 13. januara 1986. godine kojim su se stranke saglasile o visini naknade za eksproprisane nekretnine, Ustavni sud smatra da okolnost da apelant nije imao mogućnost da provede dokaz saslušanjem svjedoka P.C. nije ugrozila pravičnost predmetnog vanparničnog postupka.
38. U konačnici, vezano za apelantove navode da Sporazumom od 13. januara 1986. godine nisu obuhvaćene nekretnine označene kao k.č. 1/15/1 iako su te nekretnine bile predmetom izuzimanja, Ustavni sud zapaža iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su predmetom izuzimanja bile apelantove nekretnine, odnosno tri zemljišne parcele, u ukupnoj površini od 7.250 m , te da je Vrhovni sud istakao da iz sadržaja Sporazuma od 13.
januara 1986. godine proizlazi da je naknada određena za zemljište izuzeto pravosnažnim rješenjem o izuzimanju od 12. novembra 1985. godine, u ukupnoj površini od 7.250 m , pa time i za površinu od 2.740 m za koju površinu je apelant u predmetnom postupku zahtijevao da se utvrdi naknada. Stoga Ustavni sud te apelantove navode smatra neosnovanim.
39. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog prijedloga za određivanje pravične naknade za izuzete nepokretnosti, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primijene prava. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije s obzirom da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao jasne i precizne razloge za zaključak o neosnovanosti apelantovog prijedloga za određivanje pravične naknade za izuzete nepokretnosti. Te razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava.
42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić