Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4332/21 (E.H.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4332/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Miodrag Simović i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4332/21, rješavajući apelaciju koju je podnio E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 052901 21 Kž od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 22. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 052901 21 Kž od 13. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 K 0529001 18 K od 5. januara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 39 0 K 0529001 18 K od 5. januara 2021. godine, u krivičnom postupku po optužnici Kantonalnog tužilaštva u Zenici od 21. septembra 2018. godine, apelant je oglašen krivim što je na mjestu i u vrijeme pobliže označeno izrekom predmetne presude, bez prethodnog znanja, odobrenja i obilježavanja stabala za sječu, angažovao S.T. i H.A. da po njegovom nalogu i za njegove potrebe obore 63 stabla hrasta, što su oni i učinili oštetivši na taj način Kantonalnu upravu za šumarstvo za tačno neutvrđeni iznos, čime je počinio krivično djelo Šumska krađa iz člana 316. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBIH), pa mu je na osnovu citiranih zakonskih propisa, te primjenom odredbi čl. 42., 49., 50. i 62. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti predmetne presude ne učini novo krivično djelo. Apelant je, na osnovu odredbi člana 199. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), obavezan na plaćanje sudskog paušala i troškova predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i branioca apelanta izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 5. januara 2021. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 39 0 K 052901 21 Kž od 13. oktobra 2021. godine predmetne žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je najprije ukazao da je prvostepeni sud, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, naveo kratak sadržaj materijalnih dokaza i bitne dijelove iskaza saslušanih svjedoka optužbe na glavnom pretresu, te je na osnovu izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo kratak sadržaj iskaza svjedoka šumara F.B. (koji je izjavio na koji način i za koje parcele je apelant tražio odobrenje za sječu). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije tačna tvrdnja branioca apelanta da je navedeni svjedok na licu mjesta izvršio propisno označavanje stabala kao službenu radnju odobrene sječe i da je doveo apelanta u zabludu jer mu je odobrio sječu. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je taj svjedok pred sudom izjavio da „drva nisu bila žigosana, nije bilo na panjevima ni oznake za sječu“, te da je jasno naveo da je apelantu dozvolio sječu na poljoprivrednom zemljištu (jer se ne vrši doznaka), ali ne i u šumi. Konačno, da je taj svjedok, nakon što mu je od strane branioca apelanta predočen zahtjev za odobrenje sječe, izjavio da sječa nije izvršena na katastarskim česticama koje su navedene u tom zahtjevu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zauzeo stav po pitanju „usmenog odobrenja“ za sječu (na kojem insistira odbrana) ukazujući da Zakonom o šumama Zeničko-dobojskog kantona, a ni podzakonskim aktima, nije predviđena mogućnost „usmenog odobrenja“ za sječu, pa da je stoga bespredmetno isticanje da se apelant ne bi odlučio na sječu stabala opisanih u optužnici da nije bilo usmenog odobrenja. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasne i dovoljne razloge zašto se ne može prihvatiti da se apelant nalazio u stvarnoj ili pravnoj zabludi usljed koje bi se oslobodio krivnje. Naime, apelant je podnio zahtjev za sječu drva na jednoj određenoj parceli i, ne čekajući odobrenje, poslao je radnike da sijeku drva na parceli u državnom vlasništvu, pri čemu je apelant i ranije sjekao stabla i ne može se smatrati da se nalazio u zabludi jer nema znakova razgraničenja između privatne i državne parcele. Naime, upravo zato je apelant morao čekati odobrenje za sječu (odnosno doznaku) od strane Kantonalne uprave za šumarstvo koja gospodari šumama. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je bespredmetan prigovor branioca apelanta da optužba nije dokazala identitet oštećenog jer šume u Federaciji BiH pripadaju Federaciji BiH i kantonima, jer je prema Zakonu o šumama Zeničko-dobojskog kantona jasno da su šume u državnoj svojini, a da šumama gospodare Kantonalne uprave za šumarstvo, te da se navedenoj upravi apelant i obratio sa zahtjevom za odobrenje za sječu (dakle, da apelant nije znao ko gospodari šumama ne bi se ni obraćao sa zahtjevom za odobrenje za sječu).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da optužba nije dokazala identitet oštećenog, te da se apelant nalazio u zabludi (usljed koje je trebao biti oslobođen krivice). Nadalje, navodi da je imao „usmeno odobrenje“ za predmetnu sječu, da je šumar F.B. obilježio na mjestu sječe koja će se stabla sjeći (pa da je apelant sjekao ta obilježena stabla). Konačno, navodi da postupak nije okončan u razumnom roku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud najprije zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi, odlučujući o žalbenim navodima apelanta u pogledu iskaza svjedoka, šumara F.B., dao jasne razloge zbog kojih je prednje navode apelanta (da je navedeni svjedok obilježio koja će stabla apelant sjeći, te da mu je taj svjedok dao „usmeno odobrenje“ za sječu) cijenio neosnovanim, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža i da je Kantonalni sud jasno ukazao na neosnovanost apelantovih navoda koji se odnose na njegove tvrdnje da optužba nije dokazala identitet oštećenog i da se apelant nalazio u zabludi, a u takvom obrazloženju Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Konačno, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu apelant ukazuje, trajao ukupno tri godine, u kojem periodu su donesene dvije meritorne odluke na dvije sudske instance. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić