Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4419/20 (M. Š.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Invalidnina
- Invalid
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4419/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4419/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Milenko Šarić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2), (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Milenko Šarić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004080 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Milenku Šariću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Milenku Šariću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Milenko Šarić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004080 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 7. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004080 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 17. veljače 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 22. veljače do 9. ožujka 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantovom zastupniku 8., odnosno 9. ožujka 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov zastupnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-09-43-1050/05 od 27. ožujka 2007. godine i Rješenjem Sektora za pitanja branitelja (HVO, MUP), Uprave za pitanja branitelja, Mostar (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 14- 43-1-14260/07 od 29. svibnja 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta, po osnovi povrede i oboljenja, počevši od 1. rujna 2005. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti. Istim rješenjem je određeno da apelant ima pravo na osobnu invalidninu u odgovarajućem mjesečnom novčanom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
Osporeni postupak
7. Ministarstvo je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu donijelo Rješenje broj UP-1-03-41-ZKZ-7338/12 od 3. lipnja 2013. godine kojim je ukinuto konačno rješenje Službe od 27. ožujka 2007. godine i rješenje Uprave od 29. svibnja 2006. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu priznato svojstvo RVI X. grupe sa 20 % vojnog invaliditeta, počevši od 3. lipnja 2013. godine.
8. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 3. lipnja 2013. godine.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004080 13 U od 28. rujna 2016. godine uvažena je apelantova tužba, poništeno je rješenje Ministarstva od 3. lipnja 2013. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo donijelo rješenje primjenom odredaba Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti), te da je odredbama članka 7. st. 2. i 3. tog zakona propisano da Ministarstvo u postupku revizije rješenja kojim su priznata prava samo rješava upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi. Iako to nije bilo izričito propisano tim odredbama, Vrhovni sud je naveo da je na određeni način izvan snage stavljeno jedno od osnovnih načela Zakona o upravnom postupku – načelo saslušanja stranke, prema kojem se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja (članak 8. stavak 1. Zakona o upravnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Ustavni sud FBiH) broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrđeno da članak 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti u dijelu koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), odnosno da nije u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda FBiH proizlazi da se isključenjem mogućnosti korisnika prava da se prethodno izjasni o rješenju Ministarstva, koje se temelji na novim činjenicama, povrjeđuje načelo materijalne istine i načelo saslušanja stranke.
11. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-03-41-ZKZ-7338/12-1 od 5. ožujka 2019. godine, u ponovnom postupku, ukinuto je konačno rješenje Službe od 27. ožujka 2007. godine i rješenje Uprave od 29. svibnja 2006. godine i upravna stvar je riješena tako da je apelantu priznato svojstvo RVI X. grupe sa 20 % vojnog invaliditeta po osnovi oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama (HVO) utjecala na pogoršanje i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom, počevši od 5. ožujka 2019. godine pa dok postoje zakonom propisani uvjeti.
12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u ponovnom postupku, prije svega, „prvostupanjskom organu“ dostavio nalaz i mišljenje Liječničke komisije Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja u Mostaru (u daljnjem tekstu: Liječnička komisija) od 25. travnja 2013. godine, kako bi se apelantu omogućilo da se izjasni na nalaz i mišljenje, kao i o svim drugim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Ministarstvo je istaknulo da je apelant u izjašnjenju naveo da nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 25. travnja 2013. godine nije jasan, potpun i dovoljno obrazložen, te da Liječnička komisija nije na ispravan način utvrdila stupanj oštećenja organizma i invalidnosti, nego je samo paušalno navela da je kod apelanta došlo do smanjenja invalidnosti. Ministarstvo je navelo da je, postupajući po presudi Vrhovnog suda, kompletan spis predmeta ponovno dostavilo Liječničkoj komisiji koja je na temelju ponovnog pregleda apelanta i medicinske dokumentacije donijela novi nalaz i mišljenje od 6. kolovoza 2018. godine, kojim je potvrđen procent invaliditeta kod apelanta u visini od 20 %. U svezi s tim, Ministarstvo je istaknulo šta je propisano odredbom članka 3. Zakona o pravima branitelja. Nadalje, Ministarstvo je navelo da stranka nezadovoljna nalazom i mišljenjem može uložiti prigovor, odnosno zahtjev za novo medicinsko vještačenje. Navedeno je da je nalaz i mišljenje konačan nakon isteka roka za ulaganje prigovora, odnosno zahtjeva, ukoliko nije podnesen zahtjev za novo medicinsko vještačenje. Ukoliko je uložen prigovor, odnosno podnesen zahtjev, Ministarstvo je navelo da je konačan nalaz i mišljenje dan po zahtjevu za novo medicinsko vještačenje, a što je propisano odredbom članka 4. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja (u daljnjem tekstu: Pravilnik o radu liječničkih komisija).
13. S obzirom na to da apelant nije uložio prigovor na nalaz i mišljenjem Liječničke komisije u propisanom roku, Ministarstvo je navelo da je Liječnička komisija stavila klauzulu da je nalaz konačan. Ministarstvo je navelo da je Liječnička komisija dala ocjenu vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, na temelju postojeće medicinske dokumentacije o liječenju, kao i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način ponovno sudjelovao u postupku utvrđivanja procenta invaliditeta po osnovi oštećenja organizma, a u skladu s važećom legislativom. Ministarstvo je navelo da je nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 6. rujna 2018. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen, te da sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. Ministarstvo je navelo da je Liječnička komisija utvrdila da je invaliditet u visini od 20 % X. grupe, a s obzirom na to da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja, za dalje priznavanje svojstva RVI, odlučeno je kao u dispozitivu.
14. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 5. ožujka 2019. godine.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 U 004080 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine odbijena je apelantova tužba.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da je apelant zatražio održavanje javne rasprave, ali da je podneskom obavijestio sud da iz epidemioloških razloga neće pristupiti na javnu raspravu, te da se javna rasprava tretira kao nejavno rješavanje. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant neutemeljeno ističe da je Ministarstvo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje budući da je Ministarstvo iz nalaza i mišljenja od 6. kolovoza 2018. godine pravilno utvrdilo procent vojnog invaliditeta apelanta. Vrhovni sud je, pri tome, naveo da je nalaz potpun, jasan i dovoljno obrazložen, sa danim opisom koji su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano čl. 8. i 31.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant nije uložio prigovor na nalaz i mišljenje, pa je Liječnička komisija pravilnom primjenom odredaba članka 23a. Pravilnika o radu liječničkih komisija konstatirala da je nalaz i mišljenje konačan.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno ističe povredu odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima. Naime, Vrhovni sud je naveo da je presudom tog suda od 28. rujna 2016. godine poništeno rješenje Ministarstva i predmet vraćen na ponovni postupak jer apelantu prije donošenja rješenja nije omogućeno učešće u postupku. Vrhovni sud je naveo da je nakon toga stupio na snagu Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija koji je člankom 23a. propisao način izjašnjavanja korisnika prava na nalaz i mišljenje Liječničke komisije putem ulaganja prigovora. Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku apelantu omogućeno da se izjasni na nalaz i mišljenje na način kako to propisuje odredba članka 23a. Pravilnika o radu liječničkih komisija, ali da to pravo u konkretnom slučaju apelant nije koristio. Vrhovni sud je, dalje, naveo da apelant pogrešno smatra da je Liječnička komisija provela upravni postupak budući da je upravni postupak provelo Ministarstvo primjenom odredbi Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, kojim su uređeni uvjeti, način i postupak kontrole zakonitosti korištenja prava svih korisnika prava ostvarenih prema propisima iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Tijekom tog postupka je izvršena revizija utvrđenog procenta vojnog invaliditeta i medicinske dokumentacije apelanta, u skladu sa člankom 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na povredu odredbe članka 133. Zakona o upravnom postupku.
18. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na presudu Ustavnog suda FBiH od 7. veljače 2013. godine kojom je „utvrđena nesuglasnost odredbi“ iz čl. 5. stavak 2., 7. stavak 2. i 3. i 9. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti jer odredbe iz čl. 5. stavak 2., 7. stavak 2. i 9. navedenog zakona nisu ni primijenjene u donošenju rješenja, dok je u odnosu na odredbu iz članka 7. stavak 3. istog zakona dostavljanjem nalaza i mišljenja Liječničke komisije apelantu omogućeno izjašnjavanje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku kojom je propisano načelo saslušanja stranke. Apelant navodi da je isti prigovor iznosio u tužbi, ali da je Vrhovni sud zaključio da nije povrijeđeno načelo saslušanja stranke jer je apelant imao pravo prigovora na nalaz i mišljenje Liječničke komisije i da je na taj način mogao sudjelovati u postupku i predlagati dokaze. Međutim, apelant navodi da je Zakonom o provođenju kontrole zakonitosti propisano da postupak kontrole po službenoj dužnosti provodi Ministarstvo, a ne liječnička komisija, pa apelant smatra da je prije donošenja rješenja Ministarstva trebao biti saslušan od tog upravnog organa. Nadalje, apelant navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud Federacije BiH Odlukom broj U- 17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je apelant stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu, u kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. Osim toga, apelant navodi da duljina trajanja predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ jer je postupak koji je jednostavan, a značajan za apelanta trajao dulje od sedam godina.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Ministarstvo je navelo kronologiju predmetnog postupka, te je istaknulo da smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, nego da je na duljinu postupka utjecao broj poduzetih radnji, kao i veliki broj predmeta kod toga organa, kao i kod sudova. Osim toga, Ministarstvo je ukazalo da, s obzirom na presudu Vrhovnog suda od 14. listopada 2020. godine i činjenicu da je Ministarstvo provelo sve potrebne radnje u rješavanju upravne stvari, smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi
22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, [...] što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
8. Načelo saslušanja stranke Članak 8. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
14. Ekonomičnost postupka Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 133. stavak (1) (1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.
23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
25. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak i 70/07) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 3. stavak 1.
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
26. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presudom Ustavnog suda Federacije BiH, broj U-17/12 od 7. veljače 2013.
godine objavljenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 24/13 od 27.3.2013. godine utvrđuje se da članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: "i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju" Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 U 004080 19 U 2 od 14. listopada 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 7. prosinca 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, kao i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se radilo o postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu po službenoj dužnosti, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obveza, tako da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak
1. Europske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporenu odluku
35. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23.). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02, i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva od 5. ožujka 2019. godine kojim je po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI X. grupe sa 20 % vojnog invaliditeta. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je Ministarstvo pravilno utvrdilo procent apelantovog vojnog invaliditeta i donijelo rješenje u skladu s odredbama članka 7. st. 3. i 14. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti.
37. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je u postupku arbitrarno primijenjena odredba članka 8. Zakona o upravnom postupku (povrijeđeno načelo saslušanja stranke). U svezi s navedenim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant zatražio održavanje javne rasprave, ali da je podneskom obavijestio sud da iz epidemioloških razloga neće pristupiti na javnu raspravu, te da se javna rasprava tretira kao nejavno rješavanje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je Liječnička komisija nalazom i mišljenjem od 6. studenog 2018. godine dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta u skladu s relevantnim odredbama, na temelju postojeće medicinske dokumentacije i na temelju neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način sudjelovao u postupku. Osim toga, da je apelantu omogućeno da se izjasni na novi nalaz i mišljenje, na način kako to propisuje odredba članka 23a. Pravilnika o radu liječničkih komisija (ulaganje prigovora), ali da to pravo u konkretnom slučaju apelant nije iskoristio. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 8. Zakona o upravnom postupku, između ostalog, propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
38. Imajući u vidu navedene odredbe i obrazloženje koje je u svezi s tim dao Vrhovni sud, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim.
39. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelant ukazao na proizvoljnu primjenu članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud FBiH utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da apelant neutemeljeno ukazuje na presudu Ustavnog suda FBiH od 7. veljače 2013. godine s obzirom na to da je u odnosu na odredbu iz članka 7. stavak
3. Zakona o provođenju kontrole dostavljanjem nalaza i mišljenja Liječničke komisije apelantu omogućeno izjašnjavanje. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odredbama, između ostalog, propisana nadležnost Ministarstva da u postupku revizije ukine rješenje, a da je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine, između ostalog, utvrđeno da samo dio odredbe članka 7. stavak 3. koji glasi „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi“ nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Dakle, proizlazi da su apelantovi navodi neutemeljeni.
40. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da je ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovom dijelu, neutemeljeni.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (po službenoj dužnosti) Ministarstvo donijelo rješenje od 3. lipnja 2013. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 14. listopada 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i četiri mjeseca, što je razdoblje koje će ispitati Ustavni sud.
Analiza duljine trajanja postupka
43. U konkretnom slučaju radi se o postupku (po službenoj dužnosti) kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanta jer je o ishodu tog postupka ovisilo priznanje svojstva RVI i prava koja proizlaze iz tog svojstva. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant na bilo koji način utjecao na duljinu postupka.
44. Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo 3. lipnja 2013. godine u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ukinulo konačno rješenje Službe od 27. ožujka 2007. godine i rješenje Uprave od 29. svibnja 2006. godine (kojim je apelantu priznato svojstvo RVI) i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo RVI X. grupe sa 20 % vojnog invaliditeta. Ustavni sud uočava da je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je donio presudu nakon tri godine i tri mjeseca (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), za što Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantova tužba uvažena i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovni postupak, te je Ministarstvo nakon dvije godine i pet mjeseci donijelo novo rješenje, za što u odgovoru na apelaciju nije ponudilo objektivno prihvatljive razloge. Apelant je nakon toga ponovno tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji je okončan presudom tog suda nakon jedne godine i sedam mjeseci (računajući od datuma donošenja rješenja Ministarstva), čime je pravomoćno okončan predmetni postupak. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem značajno doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je od značaja za apelanta, a trajao je sedam godina i četiri mjeseca.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Zabrana diskriminacije
49. U pogledu apelacijskih navoda o povredi zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant povredu navedenog prava, u biti, veže za navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo, čime ga je stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale pripadnike braniteljske populacije kojima je vršena revizija prava po istoj osnovi kao i apelantu i kojima je Vrhovni sud donio znatno drugačije odluke. S obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su apelacijski navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da su Ministarstvo i Vrhovni sud svojim neažurnim postupanjem doprinijeli duljini trajanja postupka, koji je trajao sedam godina i četiri mjeseca, a koji je značajan za apelanta.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su u postupku proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
52. Ustavni sud, također, zaključuje da nije došlo do povrede zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije jer apelant osim navoda o proizvoljnoj primjeni prava nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o navodnoj diskriminaciji.
53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić