Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4115/20 (Željko-Aleksandar Knjeginjić)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4115/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4115/20, rješavajući apelaciju Željka-Aleksandra Knjeginjića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željka-Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000202 19 Kž 8 od 23. jula 2020.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka- Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000202 21 Kvlz od 28. aprila 2021. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željko-Aleksandar Knjeginjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000202 19 Kž 8 od 23. jula 2020. godine. Podneskom od 24. maja 2021. godine apelant je dopunio apelaciju i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 21 Kvlz od 28. aprila 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 28. jula 2021. godine.
4. Odgovori na apelaciju su dostavljeni na izjašnjenje apelantovom punomoćniku 14. januara 2022. godine. Apelantov punomoćnik je 31. januara 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 16 0 K 00202 18 K 2 od 2. avgusta 2019. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, zajedno sa Đ. D., D. G. i M. P. (u daljnjem tekstu: saizvršioci) lišio života dva civilna lica, čime je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske – Opšti dio (u daljnjem tekstu: KZRS). Na osnovu navedene zakonske odredbe, uz primjenu čl. 5, 33, 38 i 41 KZRS apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
7. U obrazloženju presude je navedeno sljedeće: Tužilaštvo je 21. juna 1994. godine protiv apelanta i ostalih saizvršilaca podiglo optužnicu zbog krivičnog djela „ubistva“ iz člana 36 stav 2 tačka 6 KZRS – Posebni dio. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 10. oktobra 1994. godine donio je presudu kojom su apelant i ostali saizvršioci oslobođeni optužbe da su počinili navedeno krivično djelo; tadašnji Viši sud u Banjoj Luci je, odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, ukinuo presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Osnovni sud se rješenjem od 23. oktobra 2000. godine proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje. Apelant i D. G. su bili nedostupni sudu, zbog čega je Okružni sud 15. februara 2001. godine raspisao međunarodnu potjernicu i odredio pritvor apelantu i D. G. Apelant je iz SAD izručen Bosni i Hercegovini 25. avgusta 2018. godine. Prije otvaranja glavnog pretresa Tužilaštvo je 5. oktobra 2018. i 13. juna 2019. godine izmijenilo optužnicu protiv apelanta tako što je apelantu optužnicom od 5. oktobra 2018. godine stavljeno na teret da je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZRS – Posebni dio u vezi sa članom 22 istog zakona. Nakon čitanja optužnice, Tužilaštvo je 13. juna 2019. godine ponovo izmijenilo optužnicu jer se u prethodnoj desila greška u kucanju budući da kod člana 142 KZRS treba da stoji Opšti dio. U pogledu neosnovanosti prigovora na optužnicu navedeno je da je apelantu i ostalim saizvršiocima i prethodnom optužnicom (iz juna 1994) bilo stavljeno na teret ubistvo dva lica (civila), a potvrđenom optužnicom je izmijenjena samo pravna kvalifikacija djela, u okviru ovlašćenja Tužilaštva, za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kojom su obuhvaćena ista lica (civili).
8. Na str. od 8 do 10 obrazloženja presude pobrojani su svi dokazi koji su izvedeni na glavnom pretresu, a u nastavku je izvršena njihova analiza i ocjena, na osnovu koje je, kako je obrazloženo, na nesumnjiv način dokazano da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude izvršio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS. U vezi s tim je navedeno da je konkretan krivični postupak pokrenut optužnicom u junu 1994. godine i da je apelant zajedno s ostalim saizvršiocima optužen da je lišio života dvoje civila (u daljnjem tekstu: oštećeni). U pogledu prigovora apelantove odbrane da je prihvatanjem pravosnažnih presuda za ostale saizvršioce, presude Okružnog suda i Vrhovnog suda iz jula i septembra 2009. godine (brojevi presuda navedeni na strani 11 presude), prekršena presumpcija nevinosti u odnosu na apelanta, kao i zbog sastava sudskog vijeća, istaknuto je: presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i djelo koje je predmet optužbe; u drugom krivičnom postupku se može odlučivati o krivičnom djelu i krivici optuženih lica u odnosu na koja se vodi odvojeni krivični postupak, a koja su, kao u konkretnom slučaju, učestvovala u istom krivičnom djelu; dokazna snaga presuda prema kojima su saizvršioci D. G. i M. P. osuđeni za radnje navedene u činjeničnom opisu ima značaj da su oni počinili predmetno djelo, dok u odnosu na apelanta nema obaveze da te radnje budu prihvaćene kao utvrđene; apelantova odbrana nije imala prigovora na sastav vijeća; sud nije našao da postoje razlozi za izuzeće shodno članu 39 ZKPRS bilo kog člana vijeća; činjenica da sudija koja je bila član vijeća prilikom rješavanja o prigovoru protiv predmetne optužnice ne isključuje mogućnost da bude i član vijeća na glavnom pretresu, pa stoga i nije osnov za izuzeće sudije.
9. Nadalje, odbijen je prijedlog odbrane da apelant iznese svoju odbranu tek nakon što sud odluči o zakonitosti i prihvatljivosti dokaza, konkretno apelantovog i iskaza ostalih saizvršilaca datih u istrazi 15. aprila 1994. godine. U tom pravcu je navedeno: apelantu i ostalim saizvršiocima je optužnicom koja je stupila na pravnu snagu 1994. godine stavljeno na teret da su počinili krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 2 tačka g) KZRS – Posebni dio; prvostepena presuda je donesena 10. oktobra 1994. godine, pa je nesumnjivo da je apelant bio upoznat sa svim svojim pravima iz čl. 218 i 316 ZKPRS i prije iznošenja svoje odbrane; s istim pravima je upoznat i po otvaranju konkretnog glavnog pretresa, kao i pravima po izmijenjenoj optužnici; odluku o prihvatljivosti dokaza, konkretno iskaza iz istrage, sud donosi nakon izvođenja dokaza u dokaznom postupku koji slijedi po prethodnom ispitivanju apelanta kao optuženog, zbog čega je navedeni prijedlog odbijen. Zatim je naveden sadržaj apelantovog iskaza koji je dat prema njegovom sopstvenom kazivanju (navedeno na strani 12 obrazloženja presude), pročitan je zapisnik o njegovom ispitivanju od 15. aprila 1994. godine, te konstatovano da se na pretresu 16. septembra 1994. godine apelant branio ćutanjem. Zatim je konstatovano da je jedan od osuđenih saizvršilaca D. G. umro 18. maja 2015. godine, pa je njegov iskaz od 15. aprila 1994. godine pročitan na glavnom pretresu.
10. Prilikom analize događaja u vezi s krivičnopravnim radnjama koje su apelantu i ostalim saizvršiocima stavljene na teret, vijeće Okružnog suda je ukazalo na obilježje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZRS i neophodnost ispunjenja određenih uslova, i to: postojanje oružanog sukoba, utvrđena veza između zločina za koji se apelant tereti i oružanog sukoba, da su oštećeni civilna lica ili da spadaju u grupu zaštićenih lica. Pri tome, kako je dalje navedeno, počinilac ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava jer je to objektivni uslov kažnjivosti kojim je posebno određen karakter i okvir protivpravnosti. U konkretnom slučaju je utvrđeno da radnje koje se apelantu optužnicom stavljaju na teret predstavljaju kršenje pravila međunarodnog prava, kao i da su ispunjeni svi uslovi čije je utvrđenje neophodno da bi se krivično djelo kvalifikovalo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
11. Apelantova odbrana je, kako je dalje navedeno, tokom postupka osporavala postojanje ratnog stanja, oružanog sukoba i neposredne ratne opasnosti na području opštine Prijedor. U tom pravcu su na ove okolnosti izvedeni materijalni dokazi, između ostalog, Odluka Predsjedništva RBiH o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 8. aprila 1992. godine. Osim materijalnih dokaza, sud je imao u vidu apelantovu odbranu i iskaze saizvršilaca iz istrage, te je zaključio da je na čitavom području BiH u relevantnom periodu postojao oružani sukob između organizovanih oružanih snaga Vojske RS na jednoj strani i Armije BiH i HVO-a na drugoj strani. Iz navedenih razloga je i na inkriminisani događaj koji se desio 30. i 31. marta 1994. godine primijenjeno međunarodno pravo koje reguliše protivzakonite postupke prema civilnom stanovništvu. Ubistvo oštećenih lica bošnjačke nacionalnosti se, prema ocjeni suda, ne može smatrati izolovanim incidentom jer iskazi apelanta i ostalih saizvršilaca ukazuju na poveznicu između oružanog sukoba i počinjenog konkretnog krivičnog djela. Utvrđeno je da su oštećeni imali svojstvo civilnih lica, da su boravili u svojoj kući, nenaoružani (apelant i ostali saizvršioci to nisu osporili), iz čega je proistekao zaključak da oštećeni pripadaju kategoriji lica koja uživaju zaštitu prema odredbama IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.
12. U pogledu postojanja veze između izvršenog djela i oružanog sukoba, Okružni sud je imao u vidu prethodno utvrđenje u pogledu postojanja oružanog sukoba i apelantov status u inkriminisanom periodu (opširno obrazloženo na str. od 18 do 32). U pogledu ovih bitnih elemenata saslušan je veliki broj svjedoka i vještaka čiji su iskazi interpretirani u naprijed navedenom dijelu obrazloženja presude. Odbijen je zahtjev odbrane da se iz spisa izdvoje zapisnici o saslušanju apelanta i ostalih saizvršilaca od 15. aprila 1994. godine, jer je uvidom u zapisnike utvrđeno da je prilikom prvog saslušanja branilac bio prisutan, a prisustvo branioca su potvrdili i saslušani svjedoci (opširno obrazloženo na strani 22 presude).
13. Pravnom analizom utvrđenog činjeničnog stanja sud je na nesumnjiv način utvrdio da je u vrijeme, na mjestu i na način opisan u izreci presude, apelant zajedno sa saizvršiocima, pravosnažno osuđenim D. G., M. P. i Đ. D., kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme unutrašnjeg oružanog sukoba, svjesno i voljno učestvovao u ubistvu dvoje civilnih lica. Odredbom člana 22 KZRS propisano je saizvršilaštvo kao oblik saučesništva u krivičnom djelu u situaciji ako više lica učestvuje u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo. Vršenje ubistva civilnog stanovništva predstavlja jednu od alternativno postavljenih radnji izvršenja krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZRS koje je apelantu u konkretnom krivičnom postupku stavljeno na teret, i to da ga je izvršio u saizvršilaštvu, pa iako nije nužno da svaki saizvršilac učestvuje u izvršenju svih radnji koje čine objektivnu stranu bića krivičnog djela u pitanju, ipak je neophodno preduzimanje druge konkretne radnje koja bi ukazivala na njegovu ulogu kao saizvršioca.
14. U konkretnom slučaju sud je našao da postoji objektivna veza između apelantovih radnji i radnji ostalih saizvršilaca (već osuđeni za isto krivično djelo) jer je jedinstvo njihovih radnji nesumnjivo, posljedica radnji je lišenje života oštećenih (opisano u izreci presude). Sud je izvršio korekciju činjeničnih navoda optužnice, ne mijenjajući pritom identitet optuženja, jer je na osnovu provedenih dokaza subjektivne i objektivne prirode ocijenjeno da su apelantove radnje u izvršenju djela utvrđene na način kako je to navedeno u izreci presude. Nesumnjivo je na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza zaključeno da je apelant bio naoružan kao i ostali saizvršioci, da su njihove radnje u izvršenju djela u apsolutnom jedinstvu, da se međusobno dopunjuju i čine cjelinu koja je dovela do realizacije zajedničkog umišljaja, tj. do lišenja života oštećenih.
15. U konačnici, Okružni sud je imao u vidu da je apelantova odbrana tokom cijelog postupka isticala konzistentnost i nepromijenjenost apelantovog iskaza. Analizom apelantovog iskaza iz istrage i sa glavnog pretresa uočena je nedosljednost (opisani detalji oba iskaza), te u tom pravcu zaključeno da se nedosljednosti ne mogu pripisati proteku vremena jer se ne radi o manjim razlikama već o bitnim izmjenama kojima se suštinski osporava bilo kakvo učešće u ubistvu oštećenih kritične večeri. Stoga, ni apelantova odbrana nije mogla biti prihvaćena kao tačna i istinita jer je suprotna svim izvedenim dokazima. Sud je apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZRS i osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. Prilikom odmjeravanja kazne imao je u vidu svrhu kažnjavanja i sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće su cijenjene ranija neosuđivanost, starosna dob, porodičnost i imovinske prilike, a od otežavajućih da je djelo počinjeno prema dva civila starije životne dobi.
16. Vrhovni sud je Presudom broj 16 0 K 000202 19 Kž 8 od 23. jula 2020. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i Tužilaštva i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantova odbrana u žalbi ukazala na sve žalbene osnove s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se apelant oslobodi optužbe. Vrhovni sud je pobijanu presudu ispitao u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 376 ZKPRS, te ocijenio da je žalba neosnovana, a u nastavku naveo razloge za takav stav.
17. U pogledu neosnovanosti prigovora da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 364 stav (1) tač. 1) i 2) ZKPRS tvrdnjom da je sudija Mirjana Basrak Miodragović trebala biti izuzeta jer je kao član vanraspravnog vijeća učestvovala u donošenju odluka povodom prigovora apelantove odbrane na optužnicu navedeno je: prvostepeni sud je bio propisno sastavljen i u izricanju presude nije učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu niti sudija koji je pravosnažnom presudom izuzet iz suđenja (tačka 1); činjenica da je imenovana sudija učestvovala kao član vanraspravnog vijeća u donošenju odluke o prigovorima branioca na optužnicu ne znači da je presuda zahvaćena navedenom bitnom povredom jer ta činjenica nije razlog za izuzeće po članu 39 tač. od 1 do 5 ZKP-a. U nastavku je obrazloženo da u postupku koji se vodio protiv apelanta nije povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. U tom kontekstu je istaknuto da nije nepravično što je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se odstupi od redovnog toka raspravljanja i da se prvo izvedu dokazi na okolnost zakonitosti zapisnika o ispitivanju apelanta od 15. aprila 1994. godine. Ovo iz razloga što na osnovu odredbe člana 293 ZKPRS vijeće može odstupiti od redovnog toka raspravljanja. Međutim, u konkretnom slučaju odluka o odstupanju od redovnog toka raspravljanja nije donesena, zbog čega nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, u okolnostima konkretnog slučaja nisu postojale ni posebne okolnosti za takvo odstupanje, niti u sudskoj praksi postoji slučaj da optuženi (apelant) nakon izvođenja svih dokaza iznosi svoju odbranu.
18. U pogledu neosnovanosti prigovora prema kojem odbrani nije dozvoljeno kopiranje pojedinih dokaza koji su se nalazili u sudskom spisu navedeno je da iz spisa proizlazi da prvostepeni sud nije odbio zahtjev odbrane da kopira dokaze (pobrojani na strani 5 žalbe) niti je odbio zahtjev za uručenje kopije potpisanog zapisnika s objave presude. S druge strane, kako je navedeno, nelogično je da sud nije dozvolio kopiranje dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu upravo na prijedlog odbrane. Osim toga, nije povrijeđen princip in dubio pro reo jer prvostepeni sud nije imao sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza, osim u dijelu da je apelant pucao iz automatske puške, na koju činjenicu je i primijenio ovaj princip. Pri tome je data mogućnost apelantovoj odbrani da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Takođe su u prvostepenoj presudi dati razlozi u pogledu dokaza uvidom u pravosnažne presude (strana 11 prvostepene presude), koje je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Bez osnova su, kako je dalje navedeno, prigovori bitne povrede postupka tvrdnjom da je prvostepeni sud prekršio pretpostavku nevinosti, da je prekoračena optužnica, da je izreka protivrječna razlozima presude, da su nepravilno primijenjene odredbe ZKPRS, što je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude, ukazivanjem na relevantne dijelove prvostepene presude. Vrhovni sud je takođe zaključio da su neosnovani prigovori kojima se osporava potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak prvostepene presude da je apelant kao saizvršilac počinio krivično djelo iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS – Opšti dio. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, jer je prvostepena presuda dala cjelovitu i sveobuhvatnu analizu brojnih dokaza objektivne prirode dovodeći ih u vezu sa sadržajem zapisnika o ispitivanju apelanta i ostalih saizvršilaca iz istrage, a zatim izvela pravilan zaključak o apelantovoj krivici za krivično djelo za koje se tereti i u tom pravcu dala obrazložene i valjane razloge čija se pravilnost prigovorima ne može osporiti (ukazano na obrazloženje na str. od 14 do 18 prvostepene presude). Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen Krivični zakon kada su apelantove radnje, činjenično opisane u izreci prvostepene presude, kvalifikovane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS – Opšti dio.
19. Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 21 Kvlz od 28. aprila 2021. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev apelantove odbrane za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Vrhovnog suda od 23. jula 2020. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da su u konkretnom slučaju prvostepena i drugostepena presuda donesene u vrijeme važenja novog ZKPRS („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 od 10. novembra 2009. godine) koji ne predviđa mogućnost preispitivanja pravosnažne presude po ovom vanrednom pravnom lijeku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelacijom se ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnim apelacionim navodima se suštinski ukazuje na: kršenje principa nepristrasnosti suda zbog sastava sudskog vijeća jer je u prvostepenom postupku učestvovala sudija Mirjana Basrak Miodragović koja se morala izuzeti budući da je odlučivala o prigovoru na optužnicu od 5. oktobra 2018. godine prije početka glavnog pretresa; korišćenje dokaza koji su se morali izuzeti i koji su zbog toga nezakoniti, konkretno zapisnici o ispitivanju apelanta i ostalih saizvršilaca od 15. aprila 1994. godine; nedostatak obrazloženja u pogledu suštinskih žalbenih prigovora; nedonošenje odluke o prijedlogu za izvođenje novih dokaza, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i pretpostavka nevinosti; izmjene optužnice na apelantovu štetu, i to nakon saslušanja svih svjedoka; narušavanje standarda ocjene dokaza, odnosno nedostatka pojedinačne, međusobne i ukupne ocjene dokaza; nedostatka odlučnih činjenica. Ukazuje da su redovni sudovi koristili samo dva dokaza za krivicu apelanta, i to iskaze iz istražnog postupka (apelanta i ostalih saizvršilaca) i posjedovanje vatrenog oružja iz kojeg je navodno počinjeno krivično djelo. U tom pravcu se ponavlja da iskazi iz istražnog postupka nisu mogli biti prihvaćeni kao osnov za presudu jer su pribavljeni na nezakonit način. U tom pravcu ukazuje da je prilikom davanja i sačinjavanja iskaza u istrazi bio prisutan samo jedan branilac, advokat Milorad Tomić, a saslušavano je i ispitivano 13 lica, dok je bilo prisutno dvoje istražnih sudija, a u okviru Tužilaštva dvoje tužilaca. Imajući u vidu kontradiktornost iskaza prilikom ispitivanja svih saizvršilaca, u to vrijeme osumnjičenih, jedan advokat nije mogao biti branilac za sve njih, kod dvojice sudija koji su ispitivanje vodili istovremeno, ali u različitim prostorijama. Stoga, apelantov iskaz ne može biti dokaz u sudskom postupku jer je dat bez prisustva branioca. Iz svih navedenih razloga predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije već bili izneseni u žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda i o tim navodima se Vrhovni sud izjasnio u svojoj presudi. Predloženo je da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
22. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim presudama nisu počinjene povrede ljudskih prava koje su navedene u apelaciji.
23. U izjašnjenju povodom odgovora na apelaciju apelantov punomoćnik je istakao da apelant i dalje smatra da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, konkretno zapisnicima iz istrage o ispitivanju apelanta i ostalih saizvršilaca, jer advokat Milorad Tomić, čije je prisustvo konstatovano, nije bio njihov branilac po službenoj dužnosti; o navedenom žalbenom prigovoru Vrhovni sud nije odgovorio iako je u uskoj vezi s apelantovim pravom na odbranu.
V.Relevantni propisi
24. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovine) relevantne odredbe glase: Član 3.
U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
(1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupat će se u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom sličnom mjerilu.
U tom cilju, zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima slijedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(b) uzimanje talaca;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.
[...]
25. U Dopunskom protokolu uz Ženevsku konvenciju od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) (Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovine) relevantne odredbe glase:
Član 4. Osnovne garancije (1) Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.
(2) Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, sljedeća djela protiv osoba pomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:
(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;
[...]
26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i „Službeni glasnik RS“ br. 12/93, 19/93, 26/93, 14/94 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
OPŠTI DEO
[…]
3. Saučesništvo u krivičnom delu Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
POSEBNI DEO
[…] Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja;
raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
27. Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ” br. 26/86 – prečišćeni tekst, 74/87, 57/89 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) u relevantnom dijelu glasi:
IZUZEĆE
Član 39.
Sudija ili sudija porotnik ne može obavljati sudske dužnosti:
1) ako je oštećen krivičnim djelom;
2) ako mu je okrivljeni, njegov branilac, tužilac, oštećeni, njihov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena;
3) ako je sa okrivljenim, njegovim braniocem, tužiocem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika;
4) ako je u istom krivičnom predmetu obavljao istražne radnje, ili je učestvovao u postupku kao tužilac, branilac, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog, odnosno tužioca, ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak;
5) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom; 6) ako postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.
4. Ispitivanje okrivljenog Član 218.
(1) Kad se okrivljeni prvi put ispituje, pitaće se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko porodično ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godina rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, čime se zanima, kakve su mu porodične prilike, da li je pismen, kakve je škole završio, da li je, gdje i kad služio vojsku, odnosno ima li čin rezervnog mlađeg oficira, oficira, ili vojnog službenika, da li se vodi u vojnoj evidenciji i pri kom organu nadležnom za poslove narodne odbrane, da li je odlikovan, kakvog je imovnog stanja, da li je, kad i zašto osuđivan, da li je i kad je izrečenu kaznu izdržao, da li se protiv njega vodi postupak za koje drugo krivično djelo, a ako je maloljetan, ko mu je zakonski zastupnik. Okrivljeni će se poučiti da je dužan da se odazove pozivu i da odmah saopšti svaku promjenu adrese ili namjeru da promijeni boravište, a upozoriće se i na posljedice ako po tome ne postupi.
(2) Zatim će se okrivljenom saopštiti zašto se okrivljuje i osnovi sumnje koji stoje protiv njega, pa će se pitati šta ima da navede u svoju odbranu, a saopštiće mu se da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.
(3) Ako okrivljeni neće uopšte da odgovara ili neće da odgovara na postavljena pitanja, poučiće se, ako je potrebno, da time može otežati prikupljanje dokaza za svoju odbranu.
(4) Okrivljeni se ispituje usmeno. Pri ispitivanju okrivljenom se može dozvoliti da se koristi svojim zabilješkama.
(5) Pri ispitivanju treba okrivljenom omogućiti da se u neometanom izlaganju izjasni o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za odbranu.
(6) Kad okrivljeni završi svoj iskaz, postaviće mu se pitanja ukoliko je potrebno da se popune praznine ili otklone protivrječnosti i nejasnosti u njegovom izlaganju.
(7) Ispitivanje treba obavljati tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost okrivljenog.
(8) Prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.
(9) Okrivljeni može biti ispitan u odsustvu branioca ako se izričito odrekao tog prava, a odbrana nije obavezna, ako je braniocu uskraćeno da prisustvuje izvođenju ove istražne radnje, ako branilac nije prisutan iako je obaviješten o ispitivanju (član 168), ili ako za prvo ispitivanje okrivljeni nije obezbijedio prisustvo branioca ni u roku od 24 sata od časa kad je poučen o ovom pravu (član 67. stav 2), osim u slučaju obavezne odbrane.
(10) Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisustvovanju branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 364.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija ili sudija porotnik koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravnosnažnom odlukom izuzet od suđenja;
2) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija ili sudija porotnik koji se morao izuzeti (član 39. tač. 1. do 6);
(…) (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je uticalo ili je moglo uticati na zakonito i pravilno donošenje presude.
28. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, te ispravke zakona „Službeni glasnik Republike Srpske” br. 55/09, 80/09, 88/09, 92/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 440.
Rješavanje vanrednih pravnih lijekova U postupcima u kojim je do stupanja na snagu ovog zakona podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude ili zahtjev za vanredno ublaženje kazne, postupak će se nastaviti i završiti po odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), kao i prema izmjenama i dopunama ovog zakona objavljenim u "Službenom glasniku Republike Srpske" br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01. Član 450.
Stupanje na snagu ovog zakona Ovaj zakon stupa na snagu 1. jula 2003. godine.
29. Zakon o krivičnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 457.
Rješavanje vanrednih pravnih lijekova U postupcima u kojim je do 1. jula 2003 godine podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje pravnosnažne presude ili zahtjev za vanredno ublaženje kazne postupak će se nastaviti i završiti po odredbama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), kao i prema izmjenama i dopunama ovog zakona objavljenim u "Službenom glasniku Republike Srpske" br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 21 Kvlz od 28. aprila 2021. godine
32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
33. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
34. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
35. Ustavni sud ukazuje da se navodi istaknuti u dopuni apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na rješenje doneseno u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6 stav 1 Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja [...] bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.“ Međutim, u predmetnom postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje se isključivo raspravljalo o pitanju ispunjenosti zakonskih pretpostavki da se (ne)dozvoli „vanredno preispitivanje pravosnažne presude“, a ne o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta. Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6 Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6 Evropske konvencije slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 1357/12 od 22. oktobra 2013. godine, AP 3107/11 od 15. septembra 2011. godine, AP 2391/10 od 21. jula 2010. godine i AP 3902/16 od 6. decembra 2018. godine, te AP 760/20 od 6. maja 2020. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Dopustivost apelacije u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 19 Kž 8 od 23. jula 2020. godine
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 19 Kž 8 od 23. jula 2020. godine. Osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant je osporio presude Vrhovnog suda i Okružnog suda ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u navedenom postupku radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanata, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
42. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporena presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasnivaju osuda i kazna, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica, da mu je uskraćena garancija u vezi s nepristrasnim sudom. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da u postupku koji se protiv njega vodio nisu bile obezbijeđene garancije pravičnog suđenja.
43. Ustavni sud prije ispitivanja predmetne apelacije ukazuje da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3603/09 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3603/09 od 6. decembra 2012. godine, st. od 29 do 34, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacije koju su podnijeli D. G. i M. P. koji su takođe za isti događaj proglašeni krivim za isto krivično djelo – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS i osuđeni na kaznu zatvora. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji D. G. i M. P. u kontekstu osporenih presuda i gotovo identičnih apelacionih prigovora o kršenju prava na pravično suđenje, utvrdio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje, zbog čega je apelacija odbijena kao neosnovana.
44. Iz relevantnog dijela citirane odluke Ustavni sud izdvaja: „Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud sproveo veoma obiman dokazni postupak i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, koji su unakrsno i direktno ispitivani, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, kao što je nalaz vještaka sudske medicine i vještaka balističke struke, te fotodokumentacija lica mjesta, te druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, u vezi s tvrdnjama apelanata da su pogrešno ocijenjeni dokazi kada je utvrđeno da su apelanti pucali iz spornog vatrenog oružja. Takođe, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje zašto je prihvatio iskaze, odnosno zašto nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti je prihvatio drugostepeni sud i u tom smislu dao detaljna obrazloženja. Ustavni sud, takođe, zapaža da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i posredstvom branioca, te da osporavaju način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje, kako su to apelanti naveli“ (tačka 32 citirane odluke).
45. U pogledu prigovora o nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao: „Redovni sudovi su u sprovedenom dokaznom postupku utvrdili da su kritičnog dana apelante i ostale osumnjičene ispitivala dvojica istražnih sudija, da su koristili jednog zapisničara, te da je zatvorska straža dovodila jednog po jednog osumnjičenog iz Pritvorske jedinice, iz čega su zaključili, suprotno navodima apelanata, da nije bilo moguće vršiti istovremeno ispitivanje. Ustavni sud dalje ističe da su redovni sudovi uvidom u predmetne zapisnike, te imajući u vidu odredbu člana 82 stav 1 ZKPSFRJ, utvrdili da potpisi apelanata i drugih osumnjičenih na svakom listu zapisnika, te potpisi istražnih sudija i zapisničara predstavljaju kako potvrdu činjenica koje su iznijela ispitana lica tako i potvrdu vjerodostojnosti sadržaja zapisnika u kojem je konstatovano prisustvo poimenično navedenih lica, pa tako i branioca apelanata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi poklonili vjeru iskazima istražnih sudija koji su saslušani kao svjedoci i koji su kategorički odbili mogućnost unošenja u zapisnik prisustva lica, konkretno branioca apelanata, a da on nije prisustvovao predmetnoj procesnoj radnji. Redovni sudovi su ukazali i na odredbu člana 83 stav 1 ZKPSFRJ prema kojoj istražni sudija ima obavezu da po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka donese rješenje o izdvajanju zapisnika o iskazima na kojima se ne može zasnovati odluka, a što u konkretnom slučaju nije bilo nužno učiniti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zakonitost pribavljanja navedenih zapisnika ocijenili prema relevantnim odredbama ZKPSFRJ koji je važio u vrijeme sačinjavanja zapisnika iz istrage, te ispitali osnovanost navoda apelanata da su zapisnici sačinjeni mimo tih odredbi, odnosno uz kršenje prava apelanata koja su im pripadala u toj fazi postupka, te su redovni sudovi utvrdili da su predmetni zapisnici zakonito pribavljeni i da su se u povezanosti s drugim dokazima na njima mogle zasnivati predmetne presude. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naglasili da navedeni zapisnici u konkretnom slučaju nisu bili dokazi od odlučujućeg značaja za zaključak sudova o krivičnoj odgovornosti apelanata, posebno imajući u vidu nesporni sadržaj dokaza objektivne prirode. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje na već spomenute stavove Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, zatim da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije već zavisi od činjenica konkretnog predmeta, kao i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da su prihvatljivi predmetni zapisnici kao dokazi u konkretnom postupku, da su u vezi s tim dali svoje zaključke i obrazloženje koje, prema ocjeni Ustavnog suda, nije proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer pri njihovom ispitivanju nije bio prisutan branilac iako je odbrana bila obavezna“ (tačka 34 citirane odluke).
46. Kako se sve navedeno odnosi i na apelanta, Ustavni sud će ispitati samo navode koji nisu riješeni u predmetnoj Odluci broj AP 3603/09. Ti navodi se odnose na kršenje principa nepristrasnosti suda zbog sastava sudskog vijeća. Naime, apelant ukazuje da je u prvostepenom postupku učestvovala sudija Mirjana Basrak Miodragović koja je odlučivala o prigovoru odbrane na optužnicu, a zatim i kao član sudskog vijeća prilikom donošenja prvostepene presude, zbog čega se morala izuzeti. Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 stav 1 Evropske konvencije zahtijeva da sud bude nepristrasan. Nepristrasnost označava odsustvo predrasuda ili naklonosti. Prema apelantovoj ocjeni, pristrasnost se u konkretnom slučaju ogleda u tome što je sudija Mirjana Basrak Miodragović prethodno, u fazi istrage, odlučivala o prigovoru odbrane na optužnicu od 5. oktobra 2018. godine kao član vanraspravnog vijeća, a zatim i kao član sudskog vijeća prilikom donošenja prvostepene presude, zbog čega se morala izuzeti. U vezi s tim, postavlja se pitanje da li je sudija Mirjana Basrak Miodragović imala obavezu izuzimanja iz donošenja osporene prvostepene odluke u postupku protiv apelanta, odnosno da li je njeno učešće u njenom donošenju ugrozilo garancije obuhvaćene pravom na nepristrasan sud. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da se prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).
47. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnom žalbenom prigovoru, naveo da je apelant kršenje navedenog principa doveo u vezu s odredbom člana 364 stav 1 tač. (1) i (2) ZKPRS, kojima su propisani uslovi za izuzeće sudije, tvrdnjom da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U vezi s navedenim prigovorom, Vrhovni sud je ukazao da činjenica što je imenovana sudija kao član vanraspravnog vijeća učestvovala u donošenju odluke o prigovoru na optužnicu ne znači da je presuda zahvaćena bitnom povredom postupka jer ta činjenica nije razlog za izuzeće prema odredbi člana 39 tač. od 1 do 5 ZKPRS. Osim toga, kako je dalje navedeno, nijedna odredba ZKPRS koji je primijenjen u konkretnom slučaju ne zabranjuje da sudija koji je učestvovao kao član vanraspravnog vijeća u donošenju odluke o prigovorima na optužnicu ne učestvuje kao član pretresnog vijeća prvostepenog suda. Vanraspravno vijeće ne ocjenjuje da li je optužnica osnovana već ocjenjuje da li je ili nije osnovan prigovor na optužnicu. Pri tome je napomenuto da se konkretan postupak sproveo prema ranije važećem ZKPRS i da nije donesena pravosnažna odluka o izuzeću sudije niti je na pretresu učestvovao sudija koji se eventualno morao izuzeti, pa su žalbeni prigovori o bitnim povredama postupka u ovom dijelu ocijenjeni neosnovanim.
48. Imajući u vidu apelacione navode prema kojima je apelant osporio objektivnu nepristrasnost suda jer je sudija Mirjana Basrak Miodragović kao član sudskog vijeća učestvovala u donošenju odluke povodom prigovora na izmijenjenu optužnicu Tužilaštva od 5. oktobra 2018. godine, Ustavni zapaža da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i činjeničnog stanja (navedeno u dijelu III gore) proizlazi da je u postupku protiv apelanta nakon izručenja BiH (25. avgusta 2018. godine) optužnica izmijenjena dva puta (5. oktobra 2018. i 13. juna 2019) na način da je apelantu stavljeno na teret da je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZRS – Posebni dio u vezi sa članom 22 istog zakona. Tužilaštvo je 13. juna 2019. godine ponovo izmijenilo optužnicu navodeći da umjesto člana 142 KZRS – Posebni dio treba da stoji Opšti dio (kako je prethodno greškom učinjeno). Prethodnom optužnicom od 21. juna 1994. apelantu i ostalim saizvršiocima je stavljeno na teret krivično djelo „ubistva“ iz člana 36 stav 2 tačka 6 KZRS – Posebni dio jer su kao saizvršioci lišili života dva lica (civila). Sudija Mirjana Basrak Miodragović je kao član vanraspravnog vijeća učestvovala u donošenju odluke povodom prigovora na izmijenjenu optužnicu od 5. oktobra 2018. godine kojom je apelantu stavljeno na teret da je kao saizvršilac počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZRS u vezi sa članom 22 KZRS kojom su obuhvaćena ista lica (civili) kao i optužnicom iz juna 1994. godine.
49. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost suda, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Morel protiv Francuske (ECHR 2000-VI broj 34130/96, tačka 45 s daljnjim referencama) Evropski sud presudio da se sama činjenica da je sudija već donosio odluke prije suđenja ne može sama po sebi smatrati dovoljnom kako bi opravdala zabrinutost zbog njegove nepristrasnosti. Ono što je važno su obim i priroda radnji koje je sudija preduzeo prije suđenja. Na primjer, preliminarna ocjena dostupnih podataka za potrebe donošenja neke procesne odluke ne znači da je konačna ocjena u presudi prejudicirana.
50. Imajući u vidu apelantove navode prema kojima problematizuje objektivnu nepristrasnost suda zbog učešća sudije u sastavu vijeća koje je donijelo procesnu i meritornu odluku ne može se sama po sebi smatrati dovoljnom da opravda navode o pristrasnosti suda, niti tako proizlazi iz osporenih presuda, pogotovo kada se ima u vidu cjelokupni postupak, dokazi koji su analizirani i ocijenjeni i na kojima se presuda zasniva (o čemu je detaljno navedeno u prethodnom dijelu odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi o kršenju principa nepristrasnosti suda.
51. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke dali jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu nepostojanja okolnosti koje bi objektivno opravdale apelantovu bojazan i dovele u pitanje princip nepristrasnosti suda tako i u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, te kada u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne upućuje da postupak posmatran u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, nije bio pravičan.
53. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić