Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2790/20 (E. Č.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kamata
- Naknada
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate · čl. 5, 6
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Ukaz o proglašenju Zakona o visini stope zatezne kamate · čl. 4
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2790/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2790/20, rješavajući apelaciju Emire Čaušević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emire Čaušević podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 124496 19 Pž 2 od 15. maja 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Emira Čaušević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 3. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 124496 19 Pž 2 od 15. maja 2020. godine. Apelantica osporava i Presudu Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 124496 19 Ps od 7. juna 2019. godine, kao i presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124496 18 Pž od 18. marta 2019. godine i Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 124496 17 Ps od 21. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda. Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i Banke Srpske a.d. u stečaju Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. novembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore 22. novembra 2021. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Apelantici su 4. januara 2022. godine u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključkom broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine dostavljeni odgovori Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda na eventualno izjašnjenje.
5. Apelantica nije dostavila izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 124496 17 Ps od 21. septembra 2018. godine utvrđeno je da je osnovano apelanticino potraživanje u odnosu na tuženu, i to na ime razlike plaća s minulim radom, naknade za topli obrok, te razlike doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje u iznosima i za periode precizirane u presudi. Na dosuđene iznose, primjenom odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Okružni privredni sud je apelantici priznao i zakonsku zateznu kamatu, i to na ime razlike plaća i naknade za topli obrok u nominalnom iznosu, na način kako je to vještak finansijske struke obračunao počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 9. jula 2018. godine (dan izrade nalaza vještaka), s daljom zakonskom zateznom kamatom počev od 9. jula 2018. godine pa do isplate, pozivajući se na odredbe Zakona o bankama RS. Presudom je odbijen apelanticin zahtjev da joj se isplati otpremnina na osnovu odredbe člana 100. Zakona o radu FBiH, navodeći da u konkretnom slučaju nije otkazan ugovor o radu od strane poslodavca nego je isti nastao po sili zakona zbog otvaranja stečaja. Okružni privredni sud je obrazložio da je za potraživanja koja nisu prijavljena u stečajnom postupku (regres, dio kamate na porez na dohodak i doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje) primjenom odredbe čl. 110. i 174. Zakona o stečaju, te odredbe člana 67. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelanticinu tužbu u tom dijelu odbacio kao nedozvoljenu.
8. Rješavajući o žalbama tužene i apelantice, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 124496 18 Pž od 18. marta 2019. godine kojom je prvostepenu presudu potvrdio u dijelu o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva za iznose na ime razlike plaća i naknade za topli obrok, dok je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
9. U ponovnom postupku apelantica je opet postavila tužbeni zahtjev na način da je tražila isplatu razlike plaća, toplog obroka, regresa i doprinosa za PIO. U vezi s tim, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 124496 19 Ps od 7. juna 2019. godine kojom je utvrdio osnovanim apelanticino potraživanje prema tuženoj u odnosu na zakonske zatezne kamate na pravomoćno dosuđene naknade za razliku plaća i za topli obrok u iznosima i za periode precizirane u presudi, te je naložio stečajnom upravniku da izmijeni tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja i da potraživanja na ime dosuđenih zakonskih zateznih kamata do dana otvaranja stečajnog postupka uvrsti u odgovarajući isplatni red prioriteta isplata obaveza stečajnog dužnika – tužene. Presudom je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se utvrdi da je osnovano potraživanje na ime zakonskih zateznih kamata na ime razlike plaća i na ime naknade za topli obrok za mjesece april i maj 2014. godine, kao i zakonske zatezne kamate za period od 4. aprila 2017. godine pa do konačne isplate, te da se naloži stečajnom upravniku da izmijeni tabelu priznatih potraživanja i za potraživanje tužioca koje se odnosi na ime razlike plaća, naknade za topli obrok, naknada na ime doprinosa za PIO i poreza na dohodak. Presudom je također odbačena apelanticina tužba u dijelu kojim je tražila isplatu iznosa na ime naknade razlike plaće i toplog obroka za periode precizirane u presudi jer je utvrđeno da se radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 4. ZPP. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je članom
169. Zakona o stečaju propisano da povjerioci prijavljuju svoja potraživanja u fiksnom iznosu, pa da se tako i kamate prijavljuju u fiksnom iznosu, ali da je apelantica u svojoj prijavi navela period za koji potražuje kamate, te da joj pripadaju kamate do otvaranja stečajnog postupka, a potraživanja koja se potražuju od dana otvaranja stečajnog postupka pa do konačne isplate spadaju u niži rang potraživanja, koja se namiruju po pozivu suda na prijavljivanje tih potraživanja. Kako je obrazložio Okružni privredni sud, imajući u vidu sve navedeno, te odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te činjenicu nastupanja zastare za mjesece april i maj 2014. godine, kao i činjenicu da je nad tuženom otvoren stečajni postupak, to, prema mišljenju tog suda, apelantici na iznos dosuđene razlike plaća i kamata pripadaju kamate počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 4. aprila 2017. godine kao dana otvaranja stečajnog postupka. Okružni privredni sud je obrazložio da apelantici pripadaju i kamate za period od juna 2014. godine do maja 2016. godine kako je to apelantica i tražila na iznose razlike plaća i toplog obroka počev od svakog pojedinačnog mjeseca za koji je utvrđena razlika pa do dana otvaranja stečajnog postupka, dok je tužbeni zahtjev za isplatu preko navedenog iznosa Okružni privredni sud odbio kao neosnovan.
10. Okružni privredni sud je obrazložio da je predmetne iznose dosudio na način kako je to apelantica i predložila, a prema propisima koji su važili u FBiH, s obzirom na to da je pravomoćno odlučeno da će se na obračune dosuđenih naknada primjenjivati propisi FBiH, pa samim tim i kamatne stope koje važe u FBiH. Okružni sud je dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan u dijelu kojim se traži da se naloži upravniku da izmijeni tabelu prijavljenih priznatih potraživanja i da potraživanje na ime razlike plaće i naknade za topli obrok unese u tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja kao priznato potraživanje drugog ili šestog, odnosno od suda određenog reda prioriteta isplata obaveza tužene, s obzirom na to da je o tim pitanjima već pravomoćno odlučeno pravomoćnom presudom od 21. septembra 2018. godine.
11. Protiv navedene presude apelantica i tužena su podnijele žalbe Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 124496 19 Pž 2 od 15. maja 2020. godine žalbu tužene uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je osnovano njeno potraživanje prema tuženoj u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate na pravomoćno dosuđene iznose razlika plaće i toplog obroka i da se naloži stečajnom upravniku da ga unese u tabelu prijavljenih i priznatih potraživanja i uvrsti u odgovarajući isplatni red. Presudom je preinačena i odluka o troškovima postupka na način preciziran u presudi i odbijena apelanticina žalba u preostalom dijelu i prvostepena presuda potvrđena u st. 4. i 5. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, ponovljen sadržaj osporene presude, te su navedeni žalbeni navodi tužene i apelantice. Sud je po službenoj dužnosti utvrdio da je prvostepenom sudu predmet vraćen na ponovni postupak na odlučivanje o zakonskoj zateznoj kamati. U vezi s tim je obrazloženo da je u ponovnom postupku apelantica ponovo postavila tužbeni zahtjev za isplatu duga na ime plaća, toplog obroka i regresa, te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata od dospijeća pa do konačne isplate, te da tužena u žalbi osnovano ukazuje da se ne zna na koji način i na koje iznose je prvostepeni sud dosudio zakonsku zateznu kamatu, što presudu čini nerazumljivom i nezakonitom. Prema obrazloženju Višeg privrednog suda, apelantica je bila u obavezi da potraživanje kamata prijavi u određenom fiksnom iznosu. Apelantica nije tako postupila već je tražila isplatu zakonske zatezne kamate od dospijeća pa do isplate, a koja obaveza i način prijave potraživanja je regulirana odredbama člana 169. Zakona o stečaju. Viši privredni sud je obrazložio da je, i pored činjenice da apelantica nije prijavila zakonske zatezne kamate u fiksnom iznosu, prvostepeni sud cijenio da ih je pravilno tražila navodeći periode, te je omogućio apelantici da u ponovnom postupku postavi tužbeni zahtjev u skladu sa zakonskim odredbama jer joj zakonske zatezne kamate pripadaju samo do dana otvaranja stečajnog postupka. Viši privredni sud je u vezi s tim istakao da kada se saberu iznosi glavnog duga na koji je dosuđena zakonska zatezna kamata, iznos zakonske zatezne kamate prelazi iznos pravomoćno dosuđenog iznosa na ime razlike plaće, a pogotovo na ime pravomoćno dosuđenog iznosa za topli obrok, što presudu čini potpuno nerazumljivom, na šta žalba tužene osnovano ukazuje. Na ovaj način, prema mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je izašao iz okvira onoga o čemu je prethodno pravomoćno odlučeno jer je kamatu za topli obrok dosudio u iznosu skoro 20 puta većem od onoga što je u tom dijelu pravomoćno dosuđeno apelantici, a isti slučaj je i sa dosuđenim kamatama na razliku plaća. Prema obrazloženju Višeg privrednog suda, dosuđivanje zakonske zatezne kamate na način kako je to učinio prvostepeni sud čini ovu odluku u cijelosti nezakonitom jer je zakonska zatezna kamata dosuđena na pogrešno određenu osnovicu, koja mora biti jasno definirana. Pravna sudbina kamate vezuje se i mjeri prema sudbini glavnog priznatog, dakle, osnovanog potraživanja koje se odnosi na glavni dug, tako da glavni dug i kamata predstavljaju jednu cjelinu, pa stoga, kako je obrazložio Viši privredni sud, mora biti jasno na koji iznos glavnog duga se dosuđuje kamata, kao i kada dospijeva navedeni dug i za koji period. Obrazloženo je i da apelantica, osim što nije prijavila kamate u fiksnom iznosu, nije pravilno postavila tužbeni zahtjev ni za period za koji joj kamate pripadaju jer zbir pojedinačno prikazanih iznosa na ime dosuđenih razlika u plaći i toplog obroka ne daje iznos koji je pravomoćno dosuđen, pa se ne može odrediti ni period dospjelosti kamate. Obrazloženo je i da je apelantica bila dužna, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, da dokaže od kada teku zakonske zatezne kamate, a to nije učinila ni u ponovnom postupku, zbog čega je Viši privredni sud apelanticin zahtjev za isplatu zakonskih kamata odbio kao neosnovan.
12. Viši privredni sud je istakao i da je, s druge strane, prvostepeni sud pravilno cijenio da se kamate ne mogu dosuditi nakon otvaranja stečajnog postupka, pa su u ovom dijelu apelanticini žalbeni navodi neosnovani. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 88. stav 1. tačka 1. Zakona o stečaju propisano da se u rangu poslije ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju i kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca, a to su potraživanja koja spadaju u niže isplatne redove, dok je odredbom člana 169. stav 8. istog zakona propisano da se potraživanja nižerangiranih povjerilaca prijavljuju samo ukoliko stečajni sudija posebno pozove na prijavljivanje tih potraživanja, kada za to ostane dovoljno sredstava. Navedeno je i da je tačno da Zakonom o bankama nije regulirano potraživanje koje se odnosi na zakonske zatezne kamate, ali u skladu s odredbom člana 273. Zakona o bankama, na stečaj banke primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje stečajni postupak, a ne odredbe Zakona o bankama. Obrazloženo je i da apelantica u žalbi ponovo navodi da joj sud nije pravilno i u skladu sa zakonskim propisima dosudio naknadu na ime razlika plaće, naknade za topli obrok, kao i regres, ali o tome je već pravomoćno odlučeno, dakle radi se o pravomoćno presuđenoj stvari, pa se o tim žalbenim navodima Viši privredni sud ne može ni izjašnjavati. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je Viši privredni sud sasvim pogrešno primijenio odredbe svih relevantnih zakona s obzirom na to da je nesporno da je njima regulirano pitanje prava na zakonsku zateznu kamatu koje niko ne može da ospori ako postoji dug na koji se trebaju obračunati. Navodi da je drugo pitanje kako i kada se prijavljuju potraživanja na ime zakonske kamate u slučaju otvaranja stečajnog postupka koje, što su redovni sudovi zanemarili, teku od dana otvaranja stečajnog postupka pa sve do namirenja, a koje spada u niži isplatni red. Apelantica navodi i da je tužbeni zahtjev u odnosu na zakonske zatezne kamate uredila na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te da niti jednim zakonom nije određena obaveza prijavljivanja zakonske zatezne kamate u određenom iznosu u određeno vrijeme. U vezi s tim, apelantica se poziva na praksu sudova u Bihaću. Dalje navodi da su joj nezakonito i nepravilno dosuđeni iznosi naknade plaća i toplog obroka, te da je imala pravo na otpremninu, jer zakon ne poznaje termin prestanka radnog odnosa po sili zakona i pri tome se poziva i na odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora. I po ovim pitanjima apelantica se poziva na presude sudova u Bihaću koje su precizirane i u apelaciji i u osporenim presudama, te ističe da je neophodno ujednačiti sudsku praksu jer se ovakvim postupanjem krše prava zagarantirana i Ustavom i Evropskom konvencijom i dovodi do pravne nesigurnosti.
II.Odgovori na apelaciju
14. Viši privredni sud je ponovio sadržaje osporenih presuda, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva a iz razloga navedenih u presudi tog suda.
15. Okružni privredni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u presudi tog suda.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o stečaju („Službeni glasnik RS“ broj 16/16) relevantne odredbe glase: Stečajni povjerioci nižih isplatnih redova Član 88 stav (1) tačka 1) (1) U rangu poslije ostalih potraživanja stečajnih povjerilaca namiruju se sljedećim redoslijedom, a pri istom rangu srazmjerno prema odnosu njihovih iznosa:
1) kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca, Prijava potraživanja Član 169.
(1) Povjerilac pisanim putem prijavljuje svoja potraživanja stečajnom sudu i u prijavi navodi sljedeće podatke:
1) firmu i sjedište, odnosno ime i prezime, prebivalište ili boravište povjerioca sa adresom, 2) pravni osnov i iznos potraživanja, 3) broj transakcionog poslovnog računa ili nekog drugog računa povjerioca, 4) jedinstveni identifikacioni broj, 5) matični broj pravnog lica, 6) jedinstveni matični broj fizičkog lica.
(2) Povjerioci koji imaju potraživanja izražena u stranoj valuti dužni su da ih konvertuju i prijave u domaćoj valuti.
(3) Stečajni upravnik sačinjava popis svih potraživanja radnika i bivših radnika stečajnog dužnika dospjelih do otvaranja stečajnog postupka i dostavlja na potpis prijavu njihovih potraživanja u dva primjerka.
(4) Radnici i bivši radnici mogu prijaviti razliku svojih potraživanja ako smatraju da popisom stečajnog upravnika iz stava 3. ovog člana njihova potraživanja nisu u cijelosti obuhvaćena.
(5) Ako se prijavljuju potraživanja o kojima je u toku sudski ili drugi postupak, u prijavi se navodi organ pred kojim se vodi taj postupak uz navođenje broja predmeta.
(6) Razlučni povjerioci označavaju u prijavi dio imovine stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti namirena tim razlučnim pravom.
(7) Izlučni povjerioci označavaju u prijavi predmet u imovini na koji se njihov zahtjev odnosi.
(8) Potraživanja nižerangiranih povjerilaca prijavljuju se samo ukoliko stečajni sudija posebno pozove na prijavljivanje tih potraživanja.
(9) U prijavi potraživanja iz stava 8. ovog člana naznačava se da je riječ o potraživanju nižeg isplatnog reda, kao i rang na koji povjerilac ima pravo.
(10) Ako povjerilac nižeg isplatnog reda nije u prijavi naznačio da je riječ o nižerangiranom potraživanju, prijava se ne uzima u obzir prilikom diobe.
(11) Stečajni povjerioci podnose prijavu svojih potraživanja u dva primjerka, sa dokazima o osnovanosti potraživanja.
17. U Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ br. 27/98, 51/01, 101/16, 90/17 – rješenje USFBiH, 89/18 – odluka Ustavnog suda i 95/19 – rješenje USFBiH) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(Iznos zatezne kamate) Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
18. U Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službene novine FBiH“ broj 18/20) relevantne odredbe glase:
Član 4.
(Iznos zatezne kamate) Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
Član 5. st. 1. i 2.
(Primjena odredbi ovog zakona) (1) Na zakašnjenje nastalo do dana stupanja na snagu ovog zakona zatezna kamata obračunat će se na način propisan Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98, 51/01, 101/16 i 89/18-O.U.S).
(2) Na zakašnjenje koje nastane poslije stupanja na snagu ovog zakona zatezna kamata obračunava se u skladu sa ovim zakonom.
Član 6.
(Prestanak primjene) Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/98, 51/01, 101/16 i 89/18- O.U.S.) i Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH", br. 56/04, 68/04 - Ispr., 29/05 i 48/11 i "Službeni glasnik BiH", br. 73/19-O.U.S.).
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 124496 19 Pž 2 od 15. maja 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je narušeno načelo vladavine prava. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču apelanticinog prava na naknade koje proistječu iz radnog odnosa u banci koja je pod stečajem, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. U vezi s apelanticinim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica, između ostalog, osporava i način i iznose koji su joj dosuđeni na ime razlike plaća i toplog obroka, a koji dio apelanticinog tužbenog zahtjeva je pravomoćno i konačno riješen presudom od 18. marta 2019. godine (kojom je u preostalom dijelu ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak koji je rezultirao presudama osporenim konkretnom apelacijom). U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da o navedenom pitanju nije odlučivano u presudi koja je osporena konkretnom apelacijom niti u postupku u kojem je osporena presuda donesena, s obzirom na to da je u konkretnom postupku raspravljano samo pitanje zakonske zatezne kamate, pa Ustavni sud u ovoj odluci ne može razmatrati navode o pitanjima dosuđenih iznosa na ime razlike plaća i toplog obroka. Osim toga, kada bi se i prihvatilo da apelantica osporava i navedenu presudu od 18. marta 2019. godine, ona se ne bi mogla razmatrati jer ju je apelantica primila daleko prije podnošenja konkretne apelacije, odnosno prije donošenja konačne odluke koja se osporava apelacijom, pa bi apelacija u tom dijelu bila nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje apelacije iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
30. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio pravo kada je odbio njen zahtjev za dosudu zakonske zatezne kamate jer ga nije postavila u fiksnom iznosu iako je zahtjev za zakonsku zateznu kamatu postavila u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. U odnosu na ove navode Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud dao jasne i argumentirane razloge za odbijanje navedenog dijela apelanticinog tužbenog zahtjeva, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Viši privredni sud obrazložio da je svoju odluku zasnovao, prije svega, na činjenici da su zakonske zatezne kamate koje su obračunate na način kako je to apelantica potraživala i do 20 puta veće od glavnog potraživanja razlika plaća i toplog obroka, što primjenu prava od strane Okružnog privrednog suda čini proizvoljnom i njegovu presudu nezakonitom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 4. i ranije važećeg i aktuelnog Zakona o visini stope zatezne kamate (kako na teritoriji FBiH tako i na teritoriji RS) jasno propisano da obračunata zatezna kamata ne može biti veća od glavnog duga, a što je u apelanticinom predmetu bio slučaj. Dakle, i u slučaju ako bi se uzelo da je pogrešan zaključak redovnog suda da je apelantica morala iskazati zakonsku zateznu kamatu u fiksnom iznosu, odnosno zbiru pojedinačnih mjesečnih zateznih kamata prema nalazu vještaka, a ne „od-do“ određenog perioda, ishod postupka po apelanticu bi bio isti s obzirom na naprijed navedeni razlog neusklađenosti iznosa s odredbama člana 4. Zakona o visini stope zatezne kamate. Zbog toga, Ustavni sud apelanticine navode smatra neosnovanim.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek te vladavina prava. S obzirom na to da apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, te kako pravo na djelotvoran pravni lijek ne garantira uspjeh u postupku po pravnim lijekovima, a iz činjenica predmeta je vidljivo da je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju shodno relevantnim zakonskim odredbama, to Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, da nije ugroženo načelo vladavine prave zagarantirano Ustavom BiH, te da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Viši privredni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, a iz razloga što apelanticino potraživanje zakonskih zateznih kamata nije obračunato shodno članu 4. Zakona o visini zakonske zatezne kamate, pri čemu je način na koji je obračunata zakonska zatezna kamata dao iznos i do 20 puta veći od glavnog potraživanja, što je suprotno navedenom članu 4. Zakona o visini stope zatezne kamate, te i iz razloga što Ustavni sud ne može razmatrati pitanje načina i visine obračunate naknade razlike plaća i toplog obroka s obzirom na to da ta pitanja nisu bila predmet konkretnog postupka niti je osporenom presudom odlučeno o tim pitanjima.
34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, niti je ugroženo načelo vladavine prave zagarantirano Ustavom BiH kada apelantica kršenje navedenih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, i kada je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj shodno zakonu bili na raspolaganju, pri čemu korištenje pravnog lijeka ne garantira i uspjeh u sporu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić