Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-454/22 (Đ. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-454/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-454/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Đorđe Milojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđe Milojević protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 025283 21 Kž 2 od 7. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Milojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banjaluke, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 025283 21 Kž 2 od 7. decembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 025283 19 K2 od 22. marta 2021. godine apelant je oglašen krivim što je, u vrijeme i na mjestu pobliže označenom izrekom predmetne presude, upravljajući putničkim vozilom marke „Nisan Patrol“ započeo prijelaz preko željezničke pruge, a da se prethodno nije uvjerio da li prugom nailazi voz, pa je prednji lijevi dio lokomotive naletio na lijevu bočnu stranu vozila kojim je upravljao apelant, pri čemu je saputnik u vozilu G.T. zadobio tešku tjelesnu povredu, a suvozač M.T. je zadobio laku tjelesnu povredu, čime je apelant učinio krivično djelo Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav (2) u vezi sa stavom (1) istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku (nakon što je rješenjem Okružnog suda od 23. oktobra 2019. godine ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje) na glavnom pretresu pročitan, između ostalog, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke V.S., te da je navedeni vještak nakon analize dostavljenih dokaza u predmetnom nalazu i mišljenju naveo da je apelant bio dužan da zaustavi vozilo prije pružnog prelaza, ali da u konkretnom slučaju nije ispoštovao obavezu propuštanja putničkog voza. Dalje, da je ovaj vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da su zbog vremenskih uslova (padao je gust snijeg, bila je noć i magla) i pored postojanja dobre preglednosti za apelanta postojali otežani uslovi viđenja i uočavanja, pri čemu je vještak dao pojašnjenje u kojoj mjeri i na koji način je viđenje i uočavanje uslovljeno time da li se vozač nalazi u alkoholisanom stanju. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje navedenog vještaka prihvatio u cijelosti jer je sačinjeno u skladu sa pravilima struke i nauke, objektivno, stručno i nepristrasno, te je u saglasnosti sa zatečenim tragovima na licu mjesta saobraćajne nezgode. Takođe, Osnovni sud je naveo da je izvršen uvid i čitanje zapisnika o uviđaju Policijske stanice Čelinac (u daljnjem tekstu: PS Čelinac) od 4. januara 2016. godine sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta (kojim je konstatovana preglednost predmetnog prelaza, vremenski uslovi u vrijeme kada se predmetna nezgoda dogodila, te oštećenja na vozilu), te je ukazao da odbrana apelanta nije prigovorila na predmetni zapisnik sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta. Konačno, Osnovni sud je zaključio da iz naprijed navedenih, kao i drugih dokaza (pobliže opisanih i pojašnjenih predmetnom presudom), nesumnjivo proizlazi da je usljed propuštanja apelanta da zaustavi svoje vozilo ispred pružnog prelaza i uvjeri se u mogućnost bezbjednog prelaska istog, došlo do predmetne nezgode koja je kao posljedicu imala teško povređivanje G.T. i lako povređivanje M.T.
4. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda 22. marta 2021. godine, Okružni sud je Presudom 73 0 K 025283 21 Kž 2 od 7. decembra 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovani navodi žalbe da je zapisnik o uviđaju PS Čelinac od 4. januara 2016. godine sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta nezakonito sačinjen jer navođenje kvalifikacije djela i identiteta vozača navedeni zapisnik ne čini nezakonitim. Dalje je naveo da nisu prihvatljivi ni navodi žalbe da je bilo potrebno ponovo saslušati vještaka saobraćajne struke V. S. (s obzirom da je u ponovljenom postupku utvrđeno da je apelant u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode bio trijezan) jer se upravo navedeni vještak izjasnio o psihomotornim sposobnostima trijeznog vozača kao i umanjenim sposobnostima u alkoholisanom stanju, zaključujući da je zapažanje trijeznog vozača pravilnije. Konačno, Okružni sud je naveo da su činjenična utvrđenja pobijane presude, suprotno prigovorima koji se iznose u žalbi branioca apelanta, potpuna i pravilna, zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su do detalja izneseni u obrazloženju pobijane presude, shodno odredbama člana 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te je takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer su redovni sudovi prihvatili zapisnik o uviđaju (od 4. januara 2016. godine) sa fotodokumentacijom i skicom lica mjesta „u kojem je odmah i bez ikakvog osnova apelant označen kao osumnjičeni i kao izvršilac predmetnog krivičnog djela“. Dakle, osporava navedeni zapisnik smatrajući da je isti, zbog njegovih manjkavosti, „nezakonito pribavljen dokaz“. Nadalje, navodi da je u optužnici od 20. maja 2016. godine navedeno da je apelant u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela bio u alkoholisanom stanju (o čemu je svjedočio vještak saobraćajne struke V. S. koji je uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode vezao za „alkoholisano stanje apelanta“), a da je u toku ponovnog postupka utvrđeno da je apelant „imao 0% alkohola u krvi“, pa da su redovni sudovi pogrešno ipak prihvatili nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke S.V. Navodi da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi, kroz ocjenu dokaza, utvrdili činjenično stanje, te smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav (2) ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza koje apelant osporava i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. Takođe, da je Okružni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je Okružni sud dao jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih presuda, tako da ni procjena izvedenih dokaza ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić