Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4448/20 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4448/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4448/20, rješavajući apelaciju Općine Kakanj na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 047535 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Kakanj, podnijela je 9. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 047535 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 047535 19 P od 3. jula 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 047535 19 P od 3. jula 2020. godine obavezana je apelantica da tužiteljima E. K., M. S. i A. I. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj, drugotužitelj i trećetužitelj ili tužitelji) na ime razlike redovne mjesečne naknade za rad prema Odluci o visini naknade za rad članova izborne komisije osnovne izborne jedinice u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka o visini naknade) od 28. aprila 2016. godine isplati iznose od po 6.720,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (u daljnjem tekstu: predmetni iznosi), za određeni vremenski period, sve bliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili da sud obaveže apelanticu da im na ime naknade za provođenje obavezne obuke članova biračkih odbora, te na ime prisustva obaveznoj obuci, kao i na ime potraživanja za izvršeni rad administratora/kontrolora, isplati određene iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve pobliže označeno u izreci presude. Također, obavezana je apelantica da tužiteljima nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da nije sporno među parničnim strankama da je prvotužitelj u periodu od 1. maja 2016. godine do 1. aprila 2019. godine (u daljnjem tekstu: predmetni period) bio predsjednik Općinske izborne komisije Kakanj i da je odlukom Općinskog vijeća Kakanj od 30. jula 2015. godine imenovan za predsjednika Općinske izborne komisije Kakanj. Također, navedeno je da nije sporno da je prvotužitelj članom 1. Odluke o imenovanju administratora, supervizora, kontrolora i formiranju timova za unos podataka u aplikaciju JIIS BiH Općinske izborne komisije Općine Kakanj od 13. februara 2019. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o imenovanju) imenovan za administratora unosa podataka u aplikaciju JIIS BiH i za kontrolora izbornih podataka. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije sporno da je drugotužitelj u predmetnom periodu obavljao dužnost člana Općinske izborne komisije Kakanj i da je odlukom o imenovanju Općinskog vijeća Kakanj od 31. marta 2014. godine za člana Općinske izborne komisije Općine Kakanj imenovan na mandat od sedam godina koji teče od dana davanja saglasnosti Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) na odluku o imenovanju. Isto tako, istaknuto je da je nesporno da je rješenjem CIK od 19. juna 2014. godine data saglasnost na odluku Općinskog vijeća Kakanj od 31. marta 2014. godine za imenovanje drugotužitelja na dužnost člana Općinske izborne komisije Kakanj. Također, ukazano je da nije sporno da je trećetužitelj u predmetnom periodu obavljao dužnost člana Općinske izborne komisije Kakanj i da je odlukom o imenovanju Općinskog vijeća Kakanj od 29. maja 2014. godine za člana Općinske izborne komisije Općine Kakanj imenovan na mandat od sedam godina koji teče od dana davanja saglasnosti CIK na odluku o imenovanju. Dalje, navedeno je da nije sporno da je rješenjem CIK od 19. juna 2014. godine data saglasnost na odluku Općinskog vijeća Kakanj od 29. maja 2014. godine za imenovanje trećetužitelja na dužnost člana Općinske izborne komisije Kakanj. Najzad, istaknuto je da nije sporno da je trećetužitelj članom 1. Odluke o imenovanju imenovan za supervizora izbornih podataka. Osim toga, ukazano je da među parničnim strankama nije bila sporna činjenica da je u općini Kakanj upisano više od 20.000, a manje od 50.000 birača.

4. Također, Općinski sud je naveo da su tužitelji u tužbi naveli da im za period od 1. maja 2016. godine do 1. aprila 2019. godine nije isplaćivana redovna mjesečna naknada u skladu sa Odlukom o visini naknade, tako da su tužitelji oštećeni za predmetne iznose. Isto tako, Općinski sud je istakao da je apelantica u odgovoru na tužbu navela da su u skladu sa članom 2.12 stav 9. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) tužiteljima isplaćivane u utuženom periodu naknade u najvećoj visini propisanoj zakonom, jer je Odlukom o naknadama općinskih vijećnika i radnih tijela Vijeća („Službene novine općine Kakanj“ br. 7/13, 5/14, 9/17 i 10/17) utvrđen paušal vijećnika u iznosu od 400,00 KM. Nadalje, Općinski sud je naveo da je iz svih provedenih isprava koje je cijenio i u vezi sa provedenim ekonomskim vještačenjem utvrdio u bitnom da je apelantica isplatila tužiteljima stalnu mjesečnu naknadu za rad u općinskoj izbornoj komisiji za period od 1. maja 2016. godine do 31. marta 2019. godine u visini od po 8.960,00 KM. Dakle, ukazano je da je visina naknade za rad u izbornoj komisiji za navedeni period u toj varijanti obračunata primjenom odredbi člana 1. stav 1. i člana 2. stav 1. Odluke o visini naknade. Također, istaknuto je da je vještak izvršio obračun stalne mjesečne naknade i eventualne razlike naknade u visini računski utvrđenoj primjenom odredbi člana 1. st. 2. i 3., te čl. 2. st. 2. i 3. Odluke o visini naknade i utvrdio da postoji razlika između tako utvrđene naknade za isplatu i stvarno isplaćene naknade tužiteljima za navedeni period u predmetnim iznosima.

5. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da po ocjeni tog suda tužitelji osnovano potražuju na ime razlike redovne mjesečne naknade za rad u izbornoj komisiji prema Odluci o visini naknade, predmetne iznose sa zakonskim zateznim kamatama a kako je to navedeno u izreci ove presude. Naime, Općinski sud je citirao odredbe člana 2.12 stav 9. Izbornog zakona i naveo kako je CIK na osnovu ovlaštenja iz člana 2.12 stav 9. Izbornog zakona donijela Odluku o visini naknade, to onda po osnovu te odluke tužitelji osnovano potražuju razlike redovne mjesečne naknade za rad prema toj odluci, a koja se primjenjuje u situaciji ako je povoljnija za članove izborne komisije. Dakle, navedeno je da je CIK, a kako je to prethodno navedeno Izbornim zakonom, ovlaštena za donošenje ovakve odluke, odnosno Izborni zakon određuje da visinu naknade članova izbornih komisija određuje CIK i tu nema ništa nejasno. Prema tome, navedeno je da je Odluka o visini naknade nedvosmislena i precizna, pa je apelantica po ocjeni Općinskog suda tužiteljima za njihov rad bila dužan isplatiti naknadu shodno navedenoj odluci. Isto tako, ukazano je da je u konkretnom slučaju evidentno da Odluka o visini naknade ima uvjetni karakter (član 1. stav 3. i član 2. stav 3. Odluke o visini naknade-“ukoliko je to za njih povoljnije”) i apelantica ga je morala primijeniti u odnosu na tužitelje jer je bio ostvaren uvjet za njegovu primjenu, a to je da prema matematičkom obračunu tužiteljima pripada veća naknada od visine naknade koju je pogrešno i nepovoljnije za tužitelje obračunavala apelantica. Dakle, istaknuto je da je po ocjeni Općinskog suda apelantica morala shodno Odluci o visini naknade donesenoj na osnovu zakona isplaćivati naknadu tužiteljima za njihov rad koja je za njih povoljnija, a što evidentno nije činila.

6. Najzad, Općinski sud je istakao da ne smatra cjelishodnim da ovaj postupak prekida i predoči predmet Ustavnom sudu radi ocjene ustavnosti, kako je to tokom postupka predlagano, a uzimajući u obzir da je CIK ovlaštena za donošenje Odluke o visini naknade. Nadalje, navedeno je da je Odluka o visini naknade u primjeni od 2016. godine, te je apelantica imala dosta vremena i drugih mogućnosti da ovo pitanje problematizira pred Ustavnim sudom. Što se tiče spornog pravnog pitanja, Općinski sud je istakao da cijeni da se uopće ne radi o spornom pravnom pitanju imajući u vidu da se pred tim sudom vodi samo ovaj postupak i da nema drugih predmeta sa istom ili sličnom činjeničnom osnovom. Nadalje, ukazano je da je kroz obrazloženje jasno obrazložena primjena materijalnog prava u konkretnoj pravnoj stvari, te ne postoji ništa sporno u pogledu tumačenja i pitanja primjene materijalnog prava.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 047535 20 Gž od 14. oktobra 2020. godine žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da se žalbeni navodi apelantice svode na osporavanje Odluke o visini naknade, u smislu njene ustavnosti, te apelantica i u žalbi predlaže da drugostepeni sud pokrene pred Ustavnim sudom zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke o visini naknade. U vezi s tim, ukazano je da u slučaju da se prilikom rješavanja konkretnog predmeta postavi pitanje ustavnosti akta kojeg trebaju primijeniti, onda to pitanje drugostepeni sudovi mogu proslijediti nadležnom ustavnom sudu. Dakle, navedeno je da sud, i to kao institucija, može se pojaviti kao ovlašteni podnositelj zahtjeva za ispitivanje ustavnosti. Međutim, Kantonalni sud je istakao da primjenjujući spornu Odluku o visini naknade smatra da ne postoje razlozi za pokretanje ocjene ustavnosti. Pored toga, navedeno je da iz sadržaja Odluke o visini naknade ne proizlazi da se radi o preporukama općinskim organima, već je Odlukom o visini naknade određen iznos, način i vrijeme isplate.

9. U predmetnoj apelaciji apelantica poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica tvrdi da su redovni sudovi svojim presudama obavezali apelanticu da tužiteljima isplati novčana sredstva koja im po zakonu ne pripadaju i to da im isplati novčana sredstva po Odluci o visini naknade koja nije kompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer je CIK prilikom donošenja te odluke članom 1. stav 3. i članom 2. stav 3., prekoračila zakonska ovlaštenja. Također, apelantica ukazuje da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava dali primat podzakonskom aktu koji je očigledno suprotan zakonu, odnosno koji je donesen na način da je donositelj te odluke očigledno prekoračio zakonska ovlaštenja i povrijedio apelantičina prava. Isto tako, apelant ističe da u svakom slučaju kada zakon propisuje da se naknada isplaćuje najviše u visini vijećničkog paušala u izbornom periodu, odnosno 30% vijećničkog paušala u izvan izbornom periodu, irelevantno je kolika je visina naknade propisana Odlukom o visini naknade, jer CIK nema ovlaštenje da mijenja Izborni zakon.

Relevantni propisi

10. Izborni zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 - Odluka US BiH, 63/11 - Odluka US BiH, 15/12 - Rješenje US BiH, 11/13 - Rješenje US BiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – Odluka US BiH, 54/17 – Rješenje US BiH i 41/20).

11. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Izbornog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 - Odluka US BiH, 63/11 - Odluka US BiH, 15/12 - Rješenje US BiH, 11/13 - Rješenje US BiH, 18/13 i 7/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.12 stav (9) (9) Članovi izbornih komisija osnovne izborne jedinice imaju pravo na stalnu mjesečnu naknadu za svoj rad. Visinu naknade utvrđuje Centralna izborna komisija BiH svojim propisom, tako da se u izbornom periodu ona isplaćuje najviše u visini isplaćenog paušala odbornika, odnosno vijećnika u toj osnovnoj izbornoj jedinici, a izvan izbornog perioda 30% od tog iznosa.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, a da apelantica ukazuje samo na pravo na imovinu Ustavni sud će ispitati navode apelacija u odnosu na apelantičino pravo na imovinu iz čl. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u obrazloženju odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Odluke o visini naknade i Izbornog zakona, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da je apelantica morala isplaćivati naknadu tužiteljima za njihov rad koja je za njih povoljnija. Ustavni sud u ovakvom zaključku Općinskog suda i Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-924/20 od 6. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud uočava da je u navedenom predmetu, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda obavezana apelantica (Općina Maglaj) da tužitelju na ime razlike između isplaćenih naknada i iznosa naknada koje je tužena bila u obavezi isplaćivati po Odluci o visini naknade. Ustavni sud je navode apelantice o povredi prava na imovinu ocijenio kao prima facie neosnovane.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4448/20 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio