Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-542/22 (Ž.J.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-542/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-542/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ž. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. J.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 056233 15 Rsž od 18. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 056233 21 Rev od 18. novembra 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 056233 15 Rsž od 18. avgusta 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3723/21 od 16. decembra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. novembra 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 056233 14 Rs od 15. aprila 2015. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova) da apelantu, na ime razlike u plati za period od januara 2011. godine do avgusta 2012. godine, isplati pojedinačne novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kako je pobliže naznačeno izrekom predmetne presude, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. aprila 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 53 0 Rs 056233 15 Rsž od 18. avgusta 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev apelanta.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz nespornog činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant rješenjem od 1. aprila 2007. godine raspoređen na mjesto Zapovjednika Policijske ispostave Buturović polje, PS/PU Konjic i da je tada imao čin „Mlađi inspektor“. Nadalje, da je tuženi 3. avgusta 2012. godine donio posebno rješenje o unapređenju i apelantu dodijelio viši čin inspektora, te da je u periodu obuhvaćenom predmetnom tužbom tuženi isplaćivao apelantu platu u skladu sa činom koji je imao u tom periodu („Mlađi inspektor“) i po koeficijentu 1,90, a ne po činu radnog mjesta koje je obavljao („Inspektor“) i po koeficijentu 2,20. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama čl. 13., 15. 18. i 23. Uredbe o činovima i znakovima Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uredba) propisana i uređena procedura u dodjeli činova, zasnovana na provjeri i preporukama komisije ustanovljene za tu namjenu i u odnosu na sugestije policijskog komesara. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je dodjela višeg čina zaposlenika tuženog diskreciono pravo poslodavca, a ne obaveza. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 75. Zakona o policijskim službenicima Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da policijski službenik dobija naredni viši čin kad su ispunjeni sljedeći uslovi: da je za čin u kojem bi službenik mogao biti promaknut u skladu sa tim zakonom interno oglašeno slobodno radno mjesto, da se policijski službenik prijavio za slobodno radno mjesto i da policijski službenik ima preporuku Komisije. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da, budući da je nesporno da je apelantu u predmetnom periodu plata isplaćivana u skladu sa koeficijentom prema činu (mlađeg inspektora) koji je tada imao, shodno odredbama člana 84. Zakona o policijskim službenicima Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon), to nema mjesta zaključku o kršenju prava i diskriminaciji apelanta. Pri tome, Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1592/19 od 25. juna 2019. godine. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je tuženi apelantu trebao dodijeliti viši čin (a nije to učinio), te da mu u spornom periodu nije isplaćivana plata za poslove i radne zadatke koje je obavljao (a obavljao je poslove i radne zadatke sa činom inspektora), nego da mu je isplaćivana manja plata (plata koja se isplaćuje zaposlenom sa činom mlađeg inspektora).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Uredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1592/19 od 25. juna 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić