Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2918/20 (Ž.B.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Isplata duga
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zabrani diskriminacije · čl. 420
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
Predmeti (1)
AP-2918/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2918/20, rješavajući apelaciju Ž. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Ž. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054897 19 Gž 3 od 7. maja 2020. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Ž. B. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Ž. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054897 19 Gž 3 od 7. maja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ž. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054897 19 Gž 3 od 7. maja 2020. godine. Apelant je 14. decembra 2020. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tuženog Petrolinvesta d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. januara i 13. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 21. januara do 29. aprila 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 21. marta 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 16. novembra 1998. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi potraživanja iz radnog odnosa. Tuženi je 1. aprila 1999. godine istakao protivtužbeni zahtjev protiv apelanta radi naknade duga.
6. Odlučujući o tužbi i protivtužbi, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-225/98 od 7. marta 2006. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i protivtužbeni zahtjev tuženog i ta presuda je po žalbi parničnih stranaka Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001412 od 20. maja 2008. godine ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 054897 98 P od 31. decembra 2014. godine kojom su u cijelosti odbijeni i tužbeni i protivtužbeni zahtjevi, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 054897 15 Gž od 27. maja 2016. godine po apelantovoj žalbi ukinuta u pobijanom dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev i predmet je ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. Općinski sud je u ponovnom postupku, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv tuženog, donio Presudu broj 65 0 P 054897 17 P 2 od 31. maja 2017. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, koja je Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 054897 17 Gž 2 od 7. decembra 2017. godine po apelantovoj žalbi ponovo ukinuta i predmet je ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u rad drugom sudiji.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 054897 18 P 3 od 12.
septembra 2019. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime manje isplaćene naknade za terenski dodatak isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, kao i da mu naknadi troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, ocjenom dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelant rješenjem tuženog upućen na rad u Libiju sa početkom rada 18. juni 1991. godine, da je rješenjem tuženog utvrđeno pravo na plaću prema Pravilniku o plaćama i odluci tuženog, te pravo na terenski dodatak prema Pravilniku o radu u inostranstvu. Zbog nemogućnosti izvođenja ugovorenih radova u Libiji u septembru 1993. godine, naručilac radova je odlučio okončati ugovor po osnovu kojeg su radnici tuženog obavljali rad u Libiji, nakon čega je direktor tuženog radnike, pa tako i apelanta, uputio na čekanje posla počev od 1. decembra 1993. godine, koje može trajati najduže tri mjeseca, a ako ne budu angažirani na drugim poslovima vratit će se u zemlju, uz pravo na naknadu u iznosu od 600,00 USD. Nakon prestanka čekanja posla, apelant je po nalogu direktora tuženog, upućen na izvršavanje poslova po drugom ugovoru (pobliže navedenom u obrazloženju presude), koji nalog apelant nije izvršio, pa mu je rješenjem tuženog od 5. decembra 1994. godine prestao radni odnos sa 10. decembrom 1994. godine jer je odbio nalog rukovodioca. Za vrijeme rada u Libiji apelantu i drugim radnicima vršene su periodične novčane isplate. Pravo na isplatu terenskog dodatka apelantu je priznato rješenjem tuženog o upućivanju na rad u inostranstvo od 18. juna 1991. godine, a među parničnim strankama je nesporno da su mu u toku rada u Libiji isplaćivane određene naknade u vidu akontacije, te naknade za vrijeme čekanja posla. Općinski sud je naveo da apelant smatra da mu je tuženi na ime terenskog dodatka ostao dužan isplatiti određeni novčani iznos iskazan u USD i KM, dok je tuženi tvrdio da su apelantu isplaćene sve naknade. Općinski sud je pojasnio da terenski dodatak, u suštini, predstavlja naknadu za rad na terenu, odnosno za rad van stalnog mjesta rada. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je apelant mogao ostvariti pravo na terenski dodatak samo u periodu rada od 25. juna 1991. do 1. decembra 1993. godine, a nikako i u periodu poslije toga, jer je uslijed okončanja ugovora po osnovu kojeg je obavljao rad u Libiji upućen na čekanje posla počev od 1. decembra 1993. godine najduže tri mjeseca, dakle do 1. marta 1994. godine, te mu je za to vrijeme rješenjem utvrđena naknada u iznosu od 600,00 USD, koja je nesporno plaćena. U periodu od 1. marta 1994. godine do prestanka radnog odnosa, odnosno povratka u BiH, apelant nije obavljao rad za tuženog, pa u vezi s tim i nema pravo na isplatu naknada po osnovu rada.
11. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da su Odlukom o uređivanju odnosa po osnovu rada i izvršavanja radnih obaveza radnika tuženog u inostranstvu regulirana statusna pitanja i odnosi vezani za rad, plaće, te prava i obaveze radnika tuženog koji od 1. jula 1992. godine pa nadalje, za vrijeme trajanja rata u RBiH, obavljaju poslove i radne zadatke i izvršavaju radne obaveze u inostranstvu. Predmetnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da se mjesečna zarada – plaća utvrđuje i isplaćuje u neto iznosu i obuhvaća, odnosno isključuje i pokriva cjelokupne troškove koje radnik ima za vrijeme rada i boravka u inostranstvu i isključuje sve posebne naknade i dodatke koji su do 30. juna 1992. godine obračunavani i isplaćivani radnicima u inostranstvu po osnovu tada važećih i primjenjivih pravilnika tuženog (terenski dodaci, troškovi ishrane i stanovanja, naknade za odvojeni život od porodice, prevozni i drugi troškovi zaposlenih i njihovih porodica, troškovi školovanja djece radnika i sl.). Općinski sud je naveo da se sastavnim dijelom navedene odluke smatra akt, odnosno Pravila o plaćama – zaradama radnika tuženog koja se primjenjuju od 1. jula 1992. godine. Navedena odluka je stupila na snagu odmah, a primjenjivala se sve vrijeme trajanja rata i neposredne ratne opasnosti u Republici Bosni i Hercegovini.
12. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, s kojim su se u konačnom saglasile i parnične stranke, utvrdio da je tuženi apelantu izvršio obračun svih naknada do 28. februara 1994. godine u ukupnom iznosu od 46.545,55 USD, a isplatio mu je iznos od 60.631,70 USD, dok za period od 1. marta 1994. godine obračun nije izvršen, jer, prema ocjeni suda, apelant nakon tog perioda nije obavljao rad za tuženog. Općinski sud je naglasio da je vještak na glavnoj raspravi pojasnio da je nalaz sačinio na bazi raspoložive dokumentacije i da on odražava najbolju procjenu, najtačniji iznos obračuna i potraživanja.
13. Općinski sud je ocijenio da se na apelantovo potraživanja ne može primijeniti kurs primijenjen u sporazumu broj 83/95 zaključen između tuženog i radnika J. G. od 7. februara 1995. godine, jer taj sporazum predstavlja nagodbu kojom su njegove strane iskazale volju za mirno rješenje spora i ne može biti osnov za rješavanje konkretnog spora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nesporno da su i drugi radnici zaključivali slične sporazume s tuženim, ali tokom postupka apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je i za obračun njihovih potraživanja primijenjen isti kurs. Općinski sud je zaključio da se za obračun apelantovih potraživanja trebao koristiti kurs saglasno aktima tuženog, što bi u konkretnom značilo kurs iz obračuna tuženog, jer je direktor tuženog u uvjetima ratnog stanja donio Odluku o uređivanju odnosa po osnovu rada i izvršavanja radnih obaveza radnika kojom je utvrđeno da se mjesečna zarada – plaća utvrđuje i isplaćuje u neto iznosu i pokriva cjelokupne troškove koje radnik ima za vrijeme rada i boravka u inostranstvu i isključuje sve posebne naknade i dodatke koji su do 30. juna 1992. godine obračunavani i isplaćivani zaposlenim u inostranstvu. Za period do 30. juna 1992. godine apelantu je isplaćen terenski dodatak koji mu je prema rješenju o upućivanju na rad i pripadao, a nakon tog perioda, shodno navedenoj odluci direktora, apelant nema pravo na isplatu terenskog dodatka.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 054897 19 Gž 3 od 7. maja 2020. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
15. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP zaključio da je žalba neosnovana. U vezi s tim Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iako je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog do 10. decembra 1994. godine, ne pripada mu pravo na terenski dodatak s obzirom na nesporne činjenice da je apelant nakon 1. marta 1994. godine odbio izvršavati poslove za tuženog, te obavljao poslove za drugog poslodavca, pa se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi da mu pripada terenski dodatak i nakon 1. marta 1994. godine pa do prestanka radnog odnosa kod tuženog.
16. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je apelant diskriminiran u odnosu na radnika J. G. jer je tuženi tom radniku u pogledu obračuna naknada iz radnog odnosa primijenio drugačiji kurs kod preračunavanja libijskih dolara u USD nego u odnosu na apelanta. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je sa svim radnicima tuženog postignut sporazum o reguliranju zaostalih potraživanja, osim s apelantom, te da je apelant svoje potraživanje zasnivao na sporazumu koji je tuženi zaključio s radnikom J. G., u kojem je izvršen obračun svih naknada za vrijeme rada u Libiji, s tim da je obračun sačinjen uz uzajamno popuštanje obje strane iz sporazuma u odnosu na visinu potraživanja i predstavlja njihovu volju da se spor riješi mirnim putem. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je i s apelantom bio u toku sporazum o mirnom rješenju spora, koji apelant, jedini od svih radnika koji su radili u Libiji, nije prihvatio. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije, koje je citirao, naglasivši da se apelant nije nalazio u istoj ili sličnoj situaciji kao J. G., s obzirom na to da apelant nije prihvatio zaključivanje sporazuma s tuženim. Naime, postojanje diskriminacije bi se moglo razmatrati samo u slučaju da je apelant prihvatio zaključivanje sporazuma s tuženim jer bi samo u toj situaciji apelant i J. G. bili u istoj situaciji, što u konkretnom nije bio slučaj. Pri tome je Kantonalni sud naveo da su tačni žalbeni navodi da je tuženi kod preračuna libijskih dinara u USD za potraživanja J. G. primijenio različit kurs u odnosu na apelantova potraživanja, kako je regulirano članom 61. Kolektivnog ugovora iz augusta 1991. godine, dok je obračun prema potraživanjima J. G. izvršen prema drugačijem, odnosno povoljnijem kursu, što je posljedica uzajamnog popuštanja i iskazane volje, te rezultat zaključenog sporazuma.
17. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je tuženi diskriminiran i u odnosu na druge radnike kojim je obračun plaće i drugih naknada vršen u USD, a apelantu u libijskim dinarima s obzirom na to da iz nalaza vještaka proizlazi da je apelantu obračun vršen u USD, libijskim dinarima i YU dinarima. Kako je prvostepeni sud utvrdio da se obračun terenskog dodatka ne može vršiti prema kursu libijskog dinara iz sporazuma sa J. G., Kantonalni sud je ocijenio da je taj sud pravilno zaključio da je tuženi apelantu 5. oktobra 1993. godine izvršio uplatu cjelokupnog duga po osnovu terenskog dodatka za period do 30. juna 1992. godine.
18. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantu ne pripada terenski dodatak nakon 30. juna 1992. godine. Naime, direktor tuženog je u vrijeme ratnog stanja u BiH, što svakako predstavlja vanredne okolnosti, donio odluku da će se radnicima tuženog koji su se zatekli na radu u inostranstvu počev od 1. jula 1992. godine isplaćivati mjesečna plaća u neto iznosu koji obuhvaća cjelokupne troškove koje radnik ima za vrijeme rada i boravka u inostranstvu i isključuje sve posebne naknade i dodatke koji su se do 30. juna 1992. godine obračunavali i isplaćivali radnicima, kao što su terenski dodatak i troškovi ishrane i stanovanja, naknade za odvojeni život, prevoz i drugi troškovi. Pri tome je Kantonalni sud pojasnio da je za donošenje navedene odluke direktor tuženog imao ovlaštenje koje je sadržano u članu 28. Pravilnika o radu u inostranstvu iz 1991. godine. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da je tuženi jednostrano izjavom svoje volje promijenio dvostrano ugovorene odnose.
19. Iz dopune apelacije proizlazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 P 054897 20 Rev od 13. oktobra 2020. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedozvoljenu u smislu odredbe člana 237. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
21. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, apelant ističe da Kantonalni sud nije obrazložio drugostepenu osporenu odluku kada je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada pravo na terenski dodatak nakon 30. juna 1992. godine. Nadalje, navodi da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva cijenili dokument koji nije proveden kao dokaz u postupku. Naime, apelant ističe da je sud cijenio dio nalaza vještaka finansijske struke koji je sačinjen po nalogu tuženog, iako dio nalaza sačinjen po osnovu naloga tuženog (koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev) nije proveden kao dokaz u ponovnom postupku koji je prethodio prvostepenoj odluci.
22. Navodi da tuženi tokom postupka, ni sud u pobijanoj presudi, nije obrazložio zbog čega smatra opravdanim različito postupanje tuženog kad je riječ o radniku J. G. u odnosu na apelanta. Smatra da je sasvim nelogično i nezakonito da tuženi po svom nahođenju primjenjuje kurs po kojem se vrši isplata naknada iz radnog odnosa apelantu.
23. Apelant ukazuje i na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje i traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede tog prava. Smatra da ne postoji razumno objašnjenje ni obrazloženje zbog čega radni spor traje 22 godine.
II.Odgovori na apelaciju
24. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj presudi dao činjenične razloge, te se pozvao na odredbe materijalnog prava zbog čega je cijenio neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev.
25. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je postupao u okviru razumnih rokova i da nijednom svojom radnjom nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Pri tome je Općinski sud naglasio da je i apelant doprinio dužini trajanja predmetnog postupka budući da su ročišta u pet navrata (14. aprila i 19. oktobra 1999, 6. jula i 28. septembra 2000. i 19. maja i 17. juna 2014. godine) odgađana po prijedlogu apelantovog punomoćnika.
26. Tuženi je također opisao hronologiju predmetnog postupka, istakavši da su apelantove tvrdnje o povredi prava na suđenje u razumnom roku potpuno neosnovane i kontradiktorne. Smatra da je jedini razlog apelantovih tvrdnji da se radi o povredi prava na suđenje u razumnom roku njegovo nezadovoljstvo donesenim odlukama suda. Nadalje, tuženi navodi da su apelantove tvrdnje da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i sa aspekta prava na obrazloženu presudu u najmanju ruku besmislene, neodgovorne, nezakonite i neosnovane kada se imaju u vidu dokazi izvedeni tokom postupka i donesene sudske odluke koje su ne samo obrazložene već i u materijalno-pravnom smislu pojašnjene. Pored toga, tuženi ističe da apelant nije diskriminiran u odnosu na druge radnike, a posebno ne u odnosu na J. G., jer su primjenu drugačijeg i odgovarajućeg kursa kod preračunavanja libijskih dolara tuženi i J. G. sporazumno dogovorili prema načelu slobode ugovaranja međusobnih prava i obaveza, čije ugovaranje nije suprotno moralu društva i prinudnim propisima, te zaključili sporazum kojim su svoja međusobna prava uredili na zakonit način. Tuženi navodi da apelant takvo ili slično uređenje odnosa s tuženim kao svojim bivšim poslodavcem nije želio urediti, a provedena vještačenja po vještaku finansijske struke jasno i nesumnjivo ukazuju na mogućnost i zakonitost postupanja tuženog u datim okolnostima. U vezi s tim, tuženi je naveo da se apelant ne može pozvati na diskriminaciju jer je odustao od zaključenja nagodbe pod uvjetima kao sa J. G., a zatim se pozvao da mu sud takvo pravo prizna kao zakonom određeno u njegovoj ugovornoj mjeri i visini. Na osnovu svega navedenog, tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu i utvrdi da pravo na pravično suđenje, pravo na zabranu od diskriminacije, kao i pravo na imovinu apelanta nisu povrijeđeni.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
28. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2.
(Diskriminacija) (1) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.
(2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Član 3.
(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.
(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 054897 19 Gž 3 od 7. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena). Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija osporenu presudu tvrdeći da su mu tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu prava na suđenje u razumnom roku, prava na obrazloženu sudsku odluku i da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva cijenili dokument koji nije proveden kao dokaz u postupku.
38. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocjene dokaza i da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tačke 24–27). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Razmatrajući obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud ispitali sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, koje su doveli u kontekst činjenice da je direktor tuženog u vrijeme ratnog stanja u BiH, što predstavlja vanredne okolnosti, uz pozivanje na odredbe člana 28. Pravilnika o radu u inostranstvu iz 1991. godine, donio odluku da se njegovim radnicima, koji su se zatekli na radu u inostranstvu počev od 1. jula 1992. godine, isplaćuje mjesečna plaća u neto iznosu koji obuhvaća cjelokupne troškove koje radnik ima za vrijeme rada i boravka u inostranstvu, što isključuje sve posebne naknade i dodatke koji su se do 30. juna 1992. godine obračunavali i isplaćivali radnicima (terenski dodatak), nakon čega su utvrdili da apelantu ne pripada terenski dodatak nakon 30. juna 1992. godine. U vezi s apelacionim navodima kojim apelant ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva cijenili dokument koji nije proveden kao dokaz u postupku, odnosno da je sud cijenio dio nalaza vještaka finansijske struke koji je sačinjen po nalogu tuženog koji nije proveden kao dokaz u ponovnom postupku koji je prethodio prvostepenoj odluci, Ustavni sud smatra da je taj navod paušalan budući da se sa spornim nalazom vještaka saglasio i apelantov punomoćnik koji nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud konstatirao da je nalaz sačinjen na bazi raspoložive dokumentacije i da on odražava najbolju procjenu, najtačniji iznos obračuna i potraživanja. Dalje, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi dali dovoljno jasne i logične razloge za svoj zaključak da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu terenskog dodatka, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi taj zaključak zasnovali ne samo na nalazu vještaka već i na drugim materijalnim dokazima i iskazima saslušanih svjedoka, pri čemu je prvostepeni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, dao dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak. U vezi s apelacionim navodima da sud u pobijanoj presudi nije obrazložio zbog čega smatra opravdanim različito postupanje tuženog kada je riječ o radniku J. G., kao i kada je riječ o drugim radnicima u odnosu na apelanta, Ustavni sud zapaža da se tim pitanjem bavio Kantonalni sud, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je sa svim radnicima tuženog postignut sporazum o reguliranju zaostalih potraživanja, osim sa apelantom (apelant nije prihvatio sporazum o mirnom rješenju spora), tako da je preračunavanje libijskih dinara u USD u odnosu na J. G. i ostale radnike izvršeno po povoljnijem kursu, a u skladu sa zaključenim sporazumima, kao rezultat uzajamnog popuštanja i iskazane volje, dok je preračunavanje libijskih dinara u USD u odnosu na apelanta izvršeno u skladu sa članom 61. Kolektivnog ugovora iz augusta 1991. godine budući da, kao što je već navedeno, apelant nije prihvatio zaključivanje sporazuma s tuženim. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude zaključio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je diskriminiran u odnosu na J. G. i u odnosu na druge radnike. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u „razumnom roku“
43. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Period koji se uzima u obzir
46. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 16. novembra 1998. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 7. maja 2020. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 21 godinu i pet mjeseci, što je period koji će Ustavni sud razmatrati.
c)Analiza dužine trajanja postupka
47. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odgodio pet ročišta po apelantovom zahtjevu, što je u određenom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka.
48. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu nakon sedam godina i tri mjeseca (7. marta 2006. godine), dok je Kantonalni sud, odlučujući u žalbenom postupku, rješenjem donesenim nakon dvije godine i dva mjeseca (20. maja 2008. godine) ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon šest godina i sedam mjeseci (31. decembra 2014. godine), računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda, ali je presuda ponovo ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak rješenjem Kantonalnog suda koje je doneseno u roku od godinu i četiri mjeseca (27. maja 2016. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon jedne godine (31. maja 2017. godine), ali je ona ponovo ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak rješenjem Kantonalnog suda donesenim nakon šest mjeseci (7. decembra 2017. godine). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon godinu i devet mjeseci (12. septembra 2019. godine), a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda donesenom nakon sedam mjeseci (7. maja 2020. godine). Osim toga, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu dali objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdali dužinu trajanja predmetnog postupka.
49. Iako je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka, koji je po zakonu hitne prirode, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji nije složen trajao 21 godinu i pet mjeseci, pri čemu je predmet u tri navrata vraćen na ponovni postupak, što je u svojoj ukupnosti doprinijelo dužini trajanja postupka.
50. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d)Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stava (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1888/18 od 11. ožujka 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
53. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
54. Apelant smatra da mu je zbog proizvoljne primjene prava prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ove tvrdnje, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
55. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminiran, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran zbog toga što je tuženi primijenio drugačiji kurs u odnosu na radnika G. J., kao i u odnosu na druge radnike prilikom obračuna terenskog dodatka. Ove apelantove navode Ustavni sud je već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu osporenu presudu, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak koji nije naročito složen trajao 21 godinu i pet mjeseci, pri čemu je predmet u tri navrata vraćan na ponovni postupak, što je u svojoj ukupnosti doprinijelo dužini trajanja postupka.
57. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge, te kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa.
58. Ustavni sud također zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
59. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić