Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3659/20 (R.M. i N.M.)

Odluka donesena 11. 05. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Bračna stečevina
  • Suvlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3659/20

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 05. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3659/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli R. M. i N. M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijeli R.

M. i N. M. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. septembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelanti R. M. i N. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, odnosno Prijedora, koje zastupa Mila Baltić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. septembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužiteljice Sm. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i tuženih S. M., T. M., M. M. i I. M. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) zatraženo je 25. januara, odnosno 23. februara 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i ostali tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. februara do 7. marta 2022. godine.

4. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

5. Odgovori na apelaciju su dostavljeni zastupnici apelanata 15. februara, odnosno 7. marta 2022. godine radi eventualnog izjašnjenja. Zastupnica apelanata nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 002362 19 P 3 od 26. septembra 2019. godine, stavom I, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tužiteljica u braku sa O. M., pravnim prednikom apelanata i ostalih tuženih (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao bračnu stečevinu stekla nepokretnosti u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: nepokretnosti, oznaka bliže preciziranih u izreci presude, koje u naravi predstavljaju plac i nedovršenu stambenu zgradu). Dalje je utvrđeno da tužiteljicin udio u nepokretnostima iznosi 1/4, što su apelanti i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica bez njihovog daljnjeg znanja i pitanja, na osnovu presude, nakon njene pravosnažnosti, može uknjižiti kao suvlasnik nepokretnosti sa dijelom od 1/4, na teret suvlasničkih idealnih dijelova apelanata i ostalih tuženih na nepokretnostima. Osim toga, određeno je da je dozvoljena fizička dioba nepokretnosti, a u nemogućnosti toga civilna dioba (javna prodaja), što su apelanti i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti. U preostalom dijelu, do tražene 1/2 dijela nepokretnosti, tužiteljicin zahtjev je odbijen.

8. Nadalje je, stavom II presude, odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je u braku sa prednikom apelanata kao bračnu stečevinu stekla nepokretnosti u Gornjem Crnjelovu, stavom III je obustavljen parnični postupak u dijelu tužbe kojim je tužiteljica tražila da se dozvoli fizička dioba nepokretnosti u Gornjem Crnjelovu, dok je stavom IV presude odbačena tužba u dijelu kojim je tužiteljica tražila da se utvrdi da je u braku sa prednikom apelanata kao bračnu stečevinu stekla pokretne stvari (sve detaljno navedeno u izreci presude). Istom presudom, u stavu V, apelanti su obavezani da tužiteljici nadoknade troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.

9. Osnovni sud je, prije svega, naveo da je, cijeneći izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem postupku: ZPP), utvrdio da su tužiteljica i prednik apelanata sklopili brak 1981. godine, da je brak faktički prestao postojati 2004. godine, a da je razveden 2005. godine, kao i da je prednik apelanata preminuo u toku parničnog postupka. Osnovni sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je prednik apelanata prije zaključenja braka sa tužiteljicom kupio plac u Banjoj Luci, ali je sporno da li je tužiteljica i na koji način učestvovala u izgradnji stambenog objekta. Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama čl. 270 stav 5, 272 stav 1, 273 st. 1, 2 i 3 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je u toku trajanja braka tužiteljice i prednika apelanata njihovim zajedničkim radom i sredstvima stambeni objekat ozidan, pokriven i osposobljen za stanovanje u prizemlju, sa uvedenom strujom i vodom i postavljenom vanjskom i unutrašnjom stolarijom. Imajući to u vidu, Osnovni sud je naveo da tužiteljica srazmjerno svom doprinosu u izgradnji ima odgovarajući stvarnopravni udio u stambenom objektu i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta, budući da zemljište i objekat čine pravno jedinstvo.

10. Osnovni sud je naveo da nije poklonio povjerenje iskazu prednika apelanata koji je tvrdio da je odmah po kupovini placa, a prije zaključenja braka sa tužiteljicom, svojim novčanim sredstvima kupio građevinski materijal i stambeni objekat ozidao „na grubo“, budući da te tvrdnje nisu dokazane van svake razumne sumnje. Osnovni sud je naveo da nije poklonio povjerenje ni iskazima apelanata koji su takođe naveli da su grubi građevinski radovi izvedeni prije zaključenja braka, ali su oni, suprotno navodima njihovog prednika, tvrdili da su novčana sredstva i za kupovinu placa i za građevinski materijal i izvođenje radova stečena tokom trajanja braka njihovog prednika i njihove majke J. M. (prva supruga prednika apelanata). S druge strane, Osnovni sud je naveo da je iz iskaza tužiteljice i međusobno saglasnih, uvjerljivih i nepristrasnih iskaza saslušanih svjedoka G. V. i B. J (privatnih autoprevoznika) utvrdio da su za potrebe i po nalogu tužiteljice i prednika apelanata dovozili građevinski materijal koji su istovarili na plac koji je bio u naravi livada, bez izgrađenih objekata i započetih građevinskih radova. Osnovni sud je istakao da je navode o izgradnji stambenog objekta potvrdila i svjedokinja Lj. R. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz iskaza tužene S. M. proizlazi da je izvođenje radova na izgradnji stambenog objekta započelo po zaključenju njihovog braka, a Osnovni sud je naveo da taj iskaz ima poseban značaj s obzirom na to da je tužena S. M., zajedno sa apelantima i ostalim tuženim, naslijedila nepokretnosti.

11. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je vještak građevinske struke A. N. izradio nalaz i mišljenje, ali da ga nije obrazložio na ročištu za glavnu raspravu budući da je preminuo. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su tačni navodi apelanata da se vještak građevinske struke u nalazu i mišljenju nije izjašnjavao o zemljištu za redovnu upotrebu stambenog objekta, što je bio u obavezi u sadejstvu sa vještakom geodetske struke D. M., te da u tom dijelu vještak, zbog smrti, nije mogao dopuniti svoj nalaz. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz izjašnjenja vještaka geodetske struke, na koji parnične stranke nisu imale prigovora, slijedi da cijela površina parcele predstavlja zemljište koje je neophodno potrebno za redovnu upotrebu stambenog objekta. Predmetna parcela predstavlja građevinsku parcelu jer se nalazi u urbanom dijelu grada, koje područje je pokriveno regulacionim planom, a parcela je sa mjerama i površinom unijeta u regulacioni plan koji je važeći na dan izrade nalaza vještaka geodetske struke. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se i vizuelnim pregledom nepokretnosti s fotografija koje je dostavio vještak građevinske struke jasno može zaključiti da predmetna parcela svojom cjelokupnom površinom predstavlja zemljište za redovnu upotrebu izgrađenog stambenog objekta.

12. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelanata da su kao nužni i jedinstveni suparničari trebali biti obuhvaćeni svi upisani zemljišnoknjižni suvlasnici iz zemljišnoknjižnog uloška u koji su upisane nepokretnosti – ukupno 60 upisanih suvlasnika. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica postavljenim zahtjevom tražila uknjižbu svog prava s odgovarajućim idealnim dijelom na teret upisanih suvlasničkih prava apelanata i ostalih tuženih, a ne preko toga. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nesporno da nepokretnosti isključivo drže u posjedu apelanti i ostali tuženi, te da druga lica nemaju bilo kakva prava na tim nepokretnostima. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio da tužiteljicin doprinos u sticanju nepokretnosti i njen suvlasnički udio iznosi 1/4, a prednika apelanata 3/4.

13. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 002362 20 Gž 2 od 31. januara 2020. godine tužiteljicina žalba je djelimično uvažena pa je odluka o troškovima postupka preinačena tako što su apelanti i ostali tuženi obavezani da tužiteljici isplate veći novčani iznos. U preostalom dijelu tužiteljicina žalba je odbijena, kao i žalba apelanata u cjelini i prvostepena odluka je potvrđena.

14. Okružni sud je, prije svega, naveo da je izreka prvostepene presude u odnosu na nepokretnosti potpuno jasna, te da tokom postupka nije bilo dvojbe o predmetu spora u tom dijelu. Okružni sud je naveo da su nepokretnosti tačno identifikovane, da su prava utvrđena u odnosu na konkretne nepokretnosti i da se sva utvrđena prava tiču samo tih nepokretnosti i stranaka u predmetnom postupku, bez obzira na to što se u zemljišnom izvatku vode i druge parcele. Okružni sud je, dalje, naveo da činjenična utvrđenja proizlaze iz izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud ocijenio savjesno, pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, te je dao razloge koje prihvata i taj sud. Okružni sud je naveo da je nesporno da parcela na kojoj je sagrađen stambeni objekat nije prihvaćena kao tužiteljicin doprinos u novonastaloj građevinsko-pravnoj cjelini, te da je bez bitnog uticaja na odluku tvrdnja apelanata da je parcela bračna stečevina njihove majke i njihovog prednika (preminulog oca). Okružni sud je naveo da to nema bitan uticaj na tužiteljicina prava koja proizlaze iz činjenice da su tužiteljica i prednik apelanata zajedno gradili na tom zemljištu, pa su, sa ili bez odobrenja majke apelanata, građenjem stvorili novu, neraskidivu faktičku i pravnu cjelinu, odnosno stekli prava svojine na zemljištu i objektu građenjem u skladu sa tada važećim Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima SFRJ. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je majka apelanata živa i da je samo ona legitimisana da postavlja zahtjeve u vezi sa svojinskim pravima na zemljištu (ili objektu), te da su irelevantni navodi apelanata kao njene djece u odnosu na tužiteljicino pravo.

15. Takođe, Okružni sud je naveo da je površina zemljišta od 430 m² prema prikazanim fotografijama i skici vještaka geometra apsolutno adekvatna površini potrebnoj za korišćenje stambenog objekta, kao dvorište u urbanom dijelu grada, budući da je stambeni objekat lociran u središnjem dijelu parcele.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. septembra 2020. godine odbijena je revizija apelanata.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, prije svega, naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite i da nisu dovedene u pitanje revizionim navodima. Vrhovni sud je istakao da je izreka presude potpuno jasna, da su nepokretnosti identifikovane i da je opisano šta one u naravi predstavljaju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da su nepokretnosti stečene u braku tužiteljice i prednika apelanata, da je tužiteljicin udio u sticanju 1/4, te da se tim dijelom može uknjižiti kao suvlasnica na nepokretnostima, i to na teret suvlasničkih dijelova apelanata i ostalih tuženih, a ne i na teret suvlasničkih dijelova ostalih suvlasnika koji su upisani u istom zemljišnoknjižnom ulošku. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije povrijeđena odredba člana 6 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, koja daje definiciju nepokretnosti, a na koju se pozivaju apelanti, ali ne objašnjavaju u čemu se ogleda pogrešna primjena te zakonske odredbe. Vrhovni sud je istakao i šta je propisano odredbom člana 26 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, te je naveo da ne stoji tvrdnja da je pri donošenju nižestepenih odluka pogrešno primijenjena ta zakonska odredba. Vrhovni sud je naveo da su nepokretnosti jasno označene po katastarsko-knjižnim podacima, te da pri donošenju nižestepenih presuda nije povrijeđena ni odredba člana 11 st. 1 i 2 Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta. Takođe je naveo da su nepokretnosti jasno označene i prema podacima iz zemljišne knjige, slijedom čega apelanti neosnovano ukazuju na pogrešnu primjenu odredbe člana 10 Zakona o zemljišnim knjigama.

18. Vrhovni sud je naveo da je tužiteljicin suvlasnički udio od 1/4 određen na osnovu činjenice da je prednik apelanata u sticanje imovine unio zemljište koje je stekao prije zaključenja braka s tužiteljicom, što njegov doprinos u odnosu na tužiteljicu čini očigledno većim (član 273 stav 1 Porodičnog zakona). Pri tome, Vrhovni sud je naveo da nije od značaja okolnost kako i na koji način je prednik apelanata stekao to zemljište i da li, eventualno, dio pripada njegovoj prvoj ženi (majci apelanata), koja nije stranka u postupku, kako je ispravno i jasno obrazložio drugostepeni sud, koje obrazloženje u svemu prihvata i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da se ne radi o sticanju prava svojine građenjem na tuđem zemljištu, budući da je građeno na zemljištu koje je bilo u svojini prednika apelanata, odnosno jednog od bračnih supružnika. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da nema mjesta primjeni odredbi čl. 24, 25 i 26 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, u vezi sa članom 344 stav 2 Zakona o stvarnim pravima, na koje se pozivaju apelanti. Vrhovni sud je, dalje, naveo da bračni supružnici imovinu dijele u onom stanju u kakvom se zatekla u vrijeme raskida bračne zajednice, te je istakao šta je propisano odredbom člana 273 stav 3 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da nije bilo nužno da sud cijeni sadašnji stepen izgrađenosti stambenog objekta, koji je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u pretežnom dijelu bio izgrađen u toku trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika apelanata.

19. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka N. A., koji je umro prije održavanja ročišta, pročitan kao dokaz, da kao takav nema svojstvo dokaza izvedenog vještačenjem, ali da je dokaz, i da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su ga uzeli u obzir pri utvrđivanju činjeničnog osnova. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zaključili da cijela površina zemljišta (430 m²) služi redovnoj upotrebi stambenog objekta, te da je to drugostepeni sud jasno i argumentovano obrazložio. Vrhovni sud je naveo da to proizlazi i iz činjenice da je prema opštim pravilima urbanističke regulacije najmanja površina građevinske parcele u zonama porodične gradnje 300 m², što podrazumijeva da ta površina može biti i veća, kao u predmetnom slučaju. Vrhovni sud je naveo da je predmetna građevinska parcela formirana i određena regulacionim planom za to područje i da kao takva ima površinu i oblik koji obezbjeđuje izgradnju i korišćenje stambenog objekta u skladu s regulacionim planom, urbanističkim i tehničkim propisima, kako propisuje odredba člana 26 Zakona o uređenju prostora, a o čemu je vodio računa organ koji je donio taj regulacioni plan. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da za rješenje konkretne pravne stvari nije bilo nužno provesti „arhitektonsko-građevinsko vještačenje (...) radi utvrđivanja građevinske parcele spornog objekta“, na čemu su neosnovano insistirali apelanti.

20. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava koje se odnose na imovinske odnose bračnih supružnika i ostale, koje su relevantne za rješenje tog spora, te da nisu osnovani ni navodi o povredi odredaba parničnog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da su sudovi proizvoljno postupali prilikom utvrđivanja činjenica, ocjene izvedenih dokaza i primjene relevantnih propisa, da Vrhovni sud nije ocijenio revizione navode od odlučnog značaja, kao i da se odluke sudova zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka, iako apelantima nije data mogućnost da na glavnoj raspravi vještaku postavljaju pitanja. Apelanti navode da je izreka prvostepene presude nejasna u pogledu predmeta spora, odnosno da je nejasno da li bračnu stečevinu čini „realna čestica i realan objekat“ ili idealni suvlasnički udio u nepokretnostima, te da su uz to ukazali na odredbe relevantnih propisa – Zakona o stvarnim pravima, Zakona o održavanju premjera i katastra zemljišta i Zakona o zemljišnim knjigama, a o čemu se Vrhovni sud nije izjasnio. Apelanti, dalje, navode da je pogrešno utvrđeno da je stambeni objekat u pretežnom dijelu bio izgrađen u vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i njihovog prednika. U vezi s tim, ukazuju na iskaze tužiteljice, tužene S. M., njenog preminulog supruga Ž. M., te vještaka D. M. Apelanti navode i da su proizvoljni zaključci Vrhovnog suda u odnosu na pravno stanje zemljišta prije građenja stambenog objekta. Naime, apelanti smatraju da iz provedenih dokaza proizlazi da predmetno zemljište, u skladu s odredbom člana 250 stav 5 Porodičnog zakona, predstavlja zajedničku imovinu njihovog prednika i njihove majke J. M., a ne posebnu imovinu njihovog prednika. Zbog toga proizlazi da je građeno na tuđem zemljištu. Nadalje, apelanti navode da su sudovi proizvoljno utvrdili zemljište neophodno za redovnu upotrebu stambenog objekta. Naime, apelanti navode da se presude zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke N. A. u sadejstvu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke D. M. Međutim, apelanti navode da se vještak N. S. nije izjasnio na okolnost neophodno potrebnog zemljišta, a nije ni saslušan na glavnom pretresu i apelantima nije data mogućnost da ga ispitaju. Apelanti navode da je trebao biti angažovan novi vještak, budući da je vještak N. A. preminuo prije održavanja ročišta. Apelanti, dalje, navode da se zemljište neophodno potrebno za redovnu upotrebu stambenog objekta nije moglo utvrđivati prema regulacionom planu budući da je stambeni objekat izgrađen prije donošenja regulacionog plana. S obzirom na izneseno, apelanti smatraju da su sudovi neosnovano utvrdili da cijela katastarska čestica predstavlja zemljište neophodno potrebno za korišćenje stambenog objekta.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz osporene odluke, da su na utvrđene činjenice primijenjene relevantne zakonske odredbe, te da je taj sud iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku i izjasnio se o pitanjima koja su apelanti ponovo istakli u apelaciji. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, da je odluku donio imajući u vidu navode stranaka, o kojima se izjasnio, te da smatra da nisu povrijeđena prava apelanata.

24. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz prvostepene presude, da je apelantima data mogućnost da se izjasne o svim tužiteljicinim navodima i prijedlozima, kao i da izvode svoje dokaze, te da izjavljuju pravne lijekove. S obzirom na izneseno, Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Ostali tuženi su naveli da je prvostepeni sud proveo temeljan dokazni postupak, ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje su naveli da je takvo utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava prihvatio Okružni sud, kao i Vrhovni sud, slijedom čega su neosnovani navodi apelanata da su im povrijeđena prava.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

27. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav (5) (5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav (1) (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 273. st. (1) i (3) (1)Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.

(...)

(3)Na visinu udjela bračnog supružnika u imovini koja je pretežnim dijelom stečena u bračnoj zajednici neće uticati okolnost što je tu imovinu drugi bračni supružnik uvećao nakon raskida bračne zajednice, ako je svojim ponašanjem spriječio učešće bračnog supuržnika u daljem sticanju.

28. Zakon o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 84/02 – prečišćeni tekst, 14/03 – ispravka, 112/06 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:

4. Parcelacija građevinskog zemljišta Član 26. stav 3.

(...)

Građevinska parcela mora da ima površinu i oblik koji obezbjeđuje izgradnju građevina u skladu sa planom, urbanističkim i tehničkim propisima.

(...)

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 002362 20 Rev od 1. septembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelacija podnesena 14. oktobra 2020. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

35. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđenje suvlasničkog dijela na nepokretnostima, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

37. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih presuda proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da Vrhovni sud nije odgovorio na sve navode iz revizije.

38. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud ocijenio sve izvedene dokaze u smislu odredbe člana 8 ZPP-a i da je utvrdio da je stambeni objekat izgrađen u toku trajanja braka tužiteljice i prednika apelanata njihovim zajedničkim radom i sredstvima. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud jasno obrazložio da je u pogledu izgradnje stambenog objekta poklonio vjeru tužiteljicinom iskazu, koji je potvrđen iskazima svjedoka G. V. i B. J., te iskazima svjedoka Lj. R. i tužene S. M. S druge strane, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud obrazložio da nije poklonio vjeru iskazu pravnog prednika apelanata, a niti iskazima apelanata, budući da su njihove tvrdnje bile kontradiktorne i nisu dokazane van svake razumne sumnje. Ustavni sud zapaža da su apelanti identične prigovore isticali u reviziji, te da je Vrhovni sud jasno naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju stambeni objekat u pretežnom dijelu izgrađen u toku trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika apelanata. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrde da predmetno zemljište predstavlja zajedničku imovinu njihovih roditelja. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su tužiteljica i prednik apelanata zajedno gradili na zemljištu, pa su, sa ili bez odobrenja majke apelanata, građenjem stvorili novu, neraskidivu faktičku i pravnu cjelinu, odnosno stekli pravo svojine na zemljištu i objektu građenjem u skladu s tada važećim Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima SFRJ, odnosno da nije od značaja kako i na koji način je prednik apelanata stekao zemljište i da li, eventualno, dio pripada njegovoj prvoj ženi, koja nije stranka u postupku. Nadalje, vezano za navode apelanata da je proizvoljno utvrđeno zemljište neophodno za redovnu upotrebu stambenog objekta, zatim prigovore vezano za nalaz i mišljenje vještaka koji je preminuo, određivanje novog vještačenja, te da je nejasno šta predstavlja predmet spora, Ustavni sud nalazi da su se redovni sudovi o navedenom detaljno izjasnili (vidi činjenični dio odluke), u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise ocjenjuje neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude slijedi da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, odgovorio na sve navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i ovaj navod smatra neosnovanim.

41. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja svojih odluka, a koja obrazloženja ne djeluju proizvoljno u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali, te kada je Vrhovni sud odgovorio na sve navode koje je ocijenio relevantnim za odluku.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3659/20 (R.M. i N.M.) | Sudska praksa | Aktio