Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-377/22 (S. V.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-377/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. travnja 2022. godine, u predmetu broj AP-377/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Veselić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Veselić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 210078 20 Rev od 2. studenog 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Veselić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić odvjetnici iz Banjaluke, podnijela je 31. siječnja 2022. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 210078 20 Rev od 2. studenog 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obavezana je apelantica isplatiti tužiteljici („Sberbank“ a.d. Banja Luka) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je obvezana isplatiti tužiteljici i određeni novčani iznos na ime kamate obračunate za određeno razdoblje.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tužiteljica kao davatelj kredita sa korisnikom kredita („Geokot“ d.o.o. Banjaluka) zaključila ugovor o dugoročnom kreditu, a istog dana su tužiteljica, apelantica i korisnik kredita zaključili ugovor o solidarnom jamstvu (kojim se apelantica obavezala da će ispuniti dospjele obaveze iz navedenog ugovora o kreditu ako to ne učini korisnik kredita kao glavni dužnik). Dalje je utvrđeno da korisnik kredita nije uredno izvršavao obaveze prema tužiteljici, radi čega je tužiteljica jednostrano raskinula ugovor o dugoročnom kreditu i o tome obavijestila apelanticu. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je nakon jednostranog raskida ugovora o kreditu cijelo potraživanje tužiteljice dospjelo na naplatu, ne samo u odnosu na korisnika kredita kao glavnog dužnika već i u odnosu na apelanticu kao jamca. Samim time, istakao je da predmet ove parnice nije naknada štete već ispunjenje obveze koju je apelantica preuzela kao jamac, pa su bez osnova revizijski prigovori da apelantica nije tužiteljici jamčila za naknadu štete i da stoga ona nije pasivno legitimirana u ovome sporu. U svezi s tim, istakao je da je točno da ugovor prestaje raskidanjem i da sa njim prestaju i obaveze ugovornih strana (članak 132. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)) pa se ne može zahtijevati njihovo ispunjenje. Međutim, sukladno stavku 2. članka 132. ZOO, ako je ugovor izvršila jedna ugovorna strana (ovdje: tužiteljica) pa dođe do raskidanja ugovora, ova strana ima pravo na povraćaj onoga što je dala i to u obimu datog, što zavisi od toga da li je ugovor u potpunosti ili djelimično izvršen. Prema tome, istakao je da tužiteljica ima pravo da od korisnika kredita traži povrat sredstava koja mu je dala, a kako apelantica kao jamac odgovara solidarno sa korisnikom kredita, tužiteljica i od nje može zahtijevati povrat danog. Vrhovni sud je istakao da je obligacioni odnos između tužiteljice i apelantice zasnovan na ugovoru o solidarnom jamstvu (članak 997. u svezi s člankom 1004. ZOO), kojim se apelantica kao jamac obavezala ispuniti obaveze koje je korisnik kredita kao glavni dužnik preuzeo prema tužiteljici po osnovu ugovora o kreditu. Stoga, istakao je da tužiteljica utemeljeno zahtijeva od apelantice, kao solidarnog dužnika, ispunjenje njene ugovorne obaveze. Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, između ostalog, ističe da je tužiteljica raskinula ugovor o dugoročnom kreditu, te su prema odredbi članka 132. stavak 1. ZOO ugovorne strane oslobođene svojih obveza izuzev eventualne naknade štete za koju apelantica nije jamčila. Dakle, apelantica ističe da je tužitelj tražio izvršenje ugovora kojeg nema, jer ga je jednostrano raskinuo pa je odluka suda proizvoljna.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. veljače 2019. godine, stavak 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. travnja 2021. godine, stavak 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, stavak 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. ožujka 2018. godine, stavak 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud je primjećuje da apelantica uglavnom ponavlja navode koje je isticala u reviziji protiv drugostupanjske odluke, te da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić