Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-555/22 (M. R.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-555/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-555/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mira Raljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Raljić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 Rs 024732 21 Rsž od 8. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Raljić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnijela je 10. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 Rs 024732 21 Rsž od 8. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 Rs 024732 19 Rs 2 od 7. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi rješenje tužene (Opština Kneževo) od 11. februara 2016. godine kojim je suprugu apelantkinje (B.R.) prestao radni odnos kod tužene sa 27. junom 2013. godine, te da se obaveže tužena da apelantkinji, kao pravnom sljedniku B.R., isplati naknade za platu, topli obrok, regres i prevoz za period od 1. novembra 2015. godine do 31. maja 2017. godine u određenim novčanim iznosima (pobliže naznačenim izrekom prvostepene presude), kao i da na ime B.R. izvrši uplatu pripadajućih doprinosa.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je B.R. rješenjem Skupštine tužene od 14. decembra 2012. godine izabran za zamjenika načelnika tužene, te da je navedeno rješenje objavljeno u Službenom glasniku tužene broj 9/2012 od 15. decembra 2012. godine. Stoga, Okružni sud je naveo da je B.R. imao status funkcionera u smislu člana 2. Zakona o statusu funkcionera jedinica lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno status zaposlenog lica shodno odredbi člana 9. stav (1) Zakona. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz dokaza koje je izvela apelantkinja proizlazi da je rješenjem Skupštine tužene od 27. juna 2013. godine B.R. razriješen dužnosti zamjenika načelnika tužene, te da je navedeno rješenje objavljeno u Službenom glasniku tužene broj 2/13 od 3. jula 2013. godine. Takođe, da je rješenjem tužene od 11. februara 2016. godine prestao radni odnos B.R. u opštinskoj upravi tužene sa 27. junom 2013. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je apelantkinja u toku prvostepenog postupka isticala da se radi o izvodu iz nevažećeg Službenog glasnika tužene, a u žalbi je navela da se radi o ispravi koja je falsifikovana, ali da apelantkinja prednje navode nije dokazala, jer se takve činjenice dokazuju i utvrđuju vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, a koji dokaz apelantkinja nije predlagala, niti izvodila u toku prvostepenog postupka. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 27. stav (1) tačka 5) Zakona propisano da funkcioneru jedinice lokalne samouprave funkcija prestaje u slučaju razrješenja. Takođe, Okružni sud je naveo da je apelantkinja predmetnom žalbom ukazivala da B.R. nije imao saznanje o rješenju kojim je razriješen dužnosti zamjenika načelnika tužene jer mu isto nikad nije dostavljeno, ali kod činjenice da je predmetno rješenje objavljeno u Službenom glasniku tužene od 3. jula 2013. godine B.R. je mogao imati saznanje o tom rješenju. Dalje, Okružni sud je naveo da iz izjava saslušanih svjedoka B.L. (koji je u spornom periodu vršio funkciju predsjednika Skupštine tužene) i B.Š. (koji je obavljao funkciju načelnika tužene), proizlazi da su o razrješenju sa funkcija koje su obavljali saznali u sredstvima javnog informisanja, a prema izjavi B.Š. i B.R. je na isti način imao saznanje o njegovom razrješenju sa funkcije zamjenika načelnika tužene. Nadalje, da je B.Š. u svojoj izjavi naveo da niko od razriješenih funkcionera nije pokretao upravni spor „jer su sve donesene odluke bile nevažeće“. Dakle, Okružni sud je zaključio da, kako je B.R. imao saznanje da je razriješen funkcije zamjenika načelnika tužene, a da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je osporavao rješenje o razrješenju u upravnom sporu, pravilno je prvostepeni sud odbio predmetni zahtjev apelantkinje (da se poništi rješenje tužene od 11. februara 2016. godine). Takođe, kako je prvostepeni sud pravilno odbio naprijed navedeni zahtjev apelantkinje, pravilan je i odluka kojom su odbijeni ostali zahtjevi apelantkinje (za isplatu naknade plata, toplog obroka, regresa, troškova prevoza i uplate doprinosa) jer je B.R. razrješenjem sa funkcije zamjenika načelnika tužene prestao status funkcionera, a time i zaposlenog lica, zbog čega apelantkinji ne pripada pravo na tražene naknade. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, između ostalog, navodi da su se nižestepeni sudovi „paušalno osvrnuli na činjenicu da odluka o razrješenju B.R. nikada nije stupila na snagu“, te da se osporene presude zasnivaju na nepostojećem broju Službenog glasnika tužene. Takođe ističe da tužena nije dokazivala da je B.R. izvršeno lično dostavljanje rješenja tužene od 27. juna 2013. godine, pa da stoga B.R. nije ni mogao u upravnom sporu osporavati odluku koja mu nije dostavljena.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelantkinja u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić