Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/20 (M. M. i A. H.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Upravni postupak
  • Nasljedstvo
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2973/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-2973/20, rješavajući apelaciju Milenka Markovića i Ankice Haltenhof na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Markovića i Ankice Haltenhof podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 016315 18 Uvp od 28.

maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Marković i Ankica Haltenhof (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 016315 18 Uvp od 28. maja 2020. godine.

2. Grad Tuzla – Služba za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Služba) je, odlučujući u ponovnom postupku, donijela rješenje broj 08-31-3884/13-12 DI od 16. decembra 2016. godine. Predmetnim rješenjem je (tačka 1 stav 1. izreke rješenja) usvojen prijedlog JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), pa su u svrhu izgradnje bloka 7 TE ,,Tuzla“ u Tuzli na zemljištu u KO Husino, potpuno eksproprisane nekretnine označene kao precizirane k.č. po starom premjeru, upisane u precizirani ZK uložak KO Husino sa pravom suvlasništva u korist: Mare, Kaje i Mande Šimić sa suvlasničkim dijelovima od po ¼, te Mare (rođ. Pavlović), Marka (Nike), Ante (Nike), Drage (Nike) i Milice Šimić (udato Marković), sa suvlasničkim dijelovima od po 1/20, a kojima odgovaraju nekretnine označene po novom premjeru kao precirane k.č. upisane u precizirani PL KO Husino kao suposjed preciziranih lica (poimenično navedenih u tački 1. stav 1. izreke rješenja) sa preciziranim suposjedničkim dijelovima, među kojim licima su i apelanti sa suposjedničkim dijelovima od po 1/12. U rješenju je navedeno (tačka 1. stav 2. izreke rješenja) da su stvarni i faktički vlasnici predmetnih nekretnina od kojih se nekretnine potpuno eksproprišu precizirana lica sa preciziranim suposjedničkim dijelovima (precizno navedena u tački 1. stav 2. izreke rješenja), među kojima su i apelanti sa suvlasničkim dijelovima od po 1/48. U rješenju je, između ostalog, navedeno i (tačka 4. izreke rješenja) da za eksproprisane nekretnine vlasnicima pripada pravo na naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku nakon pravosnažnosti rješenja.

3. Služba je u obrazloženju rješenja konstatovala da je korisnik eksproprijacije uz prijedlog za eksproprijaciju podnio sve potrebne dokaze (detaljno navedene na str. 2. i 3. rješenja) u smislu člana

24. Zakona o eksproprijaciji FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji). Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je među protivnicima predlagača bilo sporno pitanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, zbog čega je Služba u smislu člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji raspravila to pitanje kao prethodno pitanje, utvrdivši da su stvarni i faktički vlasnici tih nekretnina lica navedena u tački 1. stav 2. izreke rješenja. Pri tome, iz obrazloženja rješenja proizilazi da su u toku ranijih i ponovnog postupka pred Službom u konkretnom predmetu održane usmene rasprave preciziranih datuma (zadnja 22. septembra 2016. godine) i obavljen je uviđaj na licu mjesta uz prisustvo vještaka geometra, te da su izvedeni dokazi saslušanjem poimenično navedenih lica u svojstvu stranaka, punomoćnika stranaka i svjedoka, kao i uvidom u precizirane materijalne dokaze (što je sve detaljno prezentovano na str. 4. do 13. rješenja). Takođe, proizilazi da je punomoćnik apelanata prisustvovao svim održanim usmenim raspravama i uviđaju na licu mjesta, izuzev usmene rasprave od 27. decembra 2013. godine, na koju je uredno pozvan, ali je izostanak opravdao, te je nakon toga dostavio pismeno očitovanje na navode ostalih stranki sa pomenute rasprave.

4. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je Služba na osnovu provedenih dokaza utvrdila da je kao prvobitni vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama bio upisan Franjo Šimić, te da su nakon njegove smrti predmetne nekretnine rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O-704/66 od 17. novembra 1971. godine (koje je postalo pravosnažno 7. aprila 1976. godine) naslijedila njegova djeca sa nasljednim dijelovima od po 1/4, i to kćerke Mara, Kaja i Manda Šimić i sin Niko Šimić, a Niku Šimića na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj O.722/76 od 28. septembra 1977. godine njegova supruga Mara Šimić, te sinovi Marko, Ante i Drago Šimić i kćerka Milica Šimić (udato Marković) sa nasljednim dijelovima od po 1/20, a koja rješenja su bila osnov upisa prava suvlasništva tih lica u zemljišnu knjigu u toku 1977. godine. Iz obrazloženja rješenja dalje proizilazi da su apelanti pravni sljednici (djeca) umrle Milice Šimić (kćerke Nike Šimića) i da su u postupku pred Službom, zajedno sa ostalim pravnim sljednicima iza umrlog Nike Šimića, tvrdili da su Niko Šimić odnosno njegovi pravni sljednici jedini vlasnici i posjednici predmetnih nekretnina, a ne i Nikine sestre Mara, Kaja i Manda Šimić odnosno pravni sljednici navedenih sestara. U vezi sa tim, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je Niko Šimić u posjedovnom listu bio upisan kao posjednik predmetnih nekretnina, a da je rješenjima precizirani broj od 27. aprila 2012. godine i 8. februara 2013. godine dozvoljena promjena upisa posjednika na predmetnim nekretninama u korist apelanata i ostalih preciziranih nasljednika iza Nike Šimića, te da je osnov za promjenu posjednika bilo pravosnažno rješenje o nasljeđivanju (iza Nike Šimića) Općinskog suda broj 32 0 O 0014404 10 O od 29. oktobra 2010. godine. Takođe, proizilazi da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su Mara, Kaja i Manda Šimić još 1978. godine pokrenule vanparnični postupak pred Općinskim sudom radi diobe zajedničke imovine (predmetnih nekretnina) u kojem su protivnici predlagača bili precizirani pravni sljednici iza umrlog Nike Šimića i koji postupak je okončan upućivanjem na parnicu rješenjem precizirani broj od 9. februara 1981. godine, a koju su navedene i pokrenule podnošenjem tužbe protiv preciziranih pravnih sljednika umrlog Nike Šimića radi diobe i predaje u posjed predmetnih nekretnina. Takođe, proizilazi da je taj parnični postupak prekinut rješenjem broj P-638/81 od 27. oktobra 2006. godine i određeno je da će se nastaviti kada nasljednici ili staraoci zaostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud, na prijedlog protivne strane, pozove da to učine.

5. U vezi sa tim, Služba je zaključila da su navedeni postupci radi fizičke diobe predmetnih nekretnina i predaje u posjed, izjava preciziranog lica o problemima vezanim za predmetne nekretnine i rješenje o nasljeđivanju iza umrlog Nike Šimića, dokaz da nasljednici iza umrlog Nike Šimića nisu bili savjesni posjednici odnosno da su znali da prava na predmetne nekretnine polažu i ostali upisani zemljišnoknjižni vlasnici. Pri tome, Služba je ukazala da sama činjenica da su nasljednici iza Nike Šimića bili upisani kao suposjednici u katastarskom operatu i da je došlo do neslaganja u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi ne daje tim licima za pravo da zahtijevaju pravnu zaštitu u skladu sa odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, jer je posjed faktička vlast na stvari, a katastarski podaci su tehnički podaci. Takođe, konstatovala je da između suvlasnika nikada nije izvršena fizička dioba stvari, a da je članom 5. Zakona o zemljišnim knjigama propisano konstitutivno dejstvo upisa i to na način da vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu. Imajući u vidu navedeno, Služba je zaključila da su stvarni i faktički vlasnici tih nekretnina lica navedena u tački 1. stav 2. izreke rješenja (koja su, kako proizilazi iz obrazloženja rješenja, pravni sljednici odnosno nasljednici svih lica koja su kao suvlasnici na predmetnim nekretninama upisani u zemljišnim knjigu).

6. U vezi sa prijedlogom punomoćnika apelanata od 26. septembra 2016. godine za izvođenjem dokaza uvidom u precizirana rješenja i saslušanjem svjedoka Ibrahima Omerdića na okolnosti ko ga je angažovao na poslove košenja i održavanja trave, Služba je obrazložila da ta rješenja ne mogu biti od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari jer je njima eksproprisana nekretnina koje nije predmet konkretnog upravnog postupka, a da saslušanje navedenog svjedoka nije relevantan dokaz u predmetnom slučaju imajući vidu da iz navedenih sudskih postupaka i utvrđenih pokušaja ulaska u posjed predmetnih nekretnina od strane zakonskih nasljednika zemljišnoknjižnih suvlasnika proizilazi da je postojala nesavjesnost posjeda pravnih sljednika umrlog Nike Šimića.

7. Apelanti i druga precizirana lica (svi pravni sljednici Nike Šimića, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije), zastupana po istom punomoćniku, su podnijeli žalbu protiv navedenog rješenja Službe, a koja je odbijena kao neosnovana rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 05-31-2-91/17 od 9. marta 2017. godine.

8. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je odluka Službe pravilna i zakonita. Ukazano je da su rezultati uviđaja pokazali da se radi o zapuštenom zemljištu, u naravi livada, koje je djelomično obraslo živom ogradom i sa kojeg nepoznate osobe kose i koriste travu, a da niko od učesnika u postupku nije naveo, niti predložio konkretne dokaze o tome da bilo ko od stranaka u postupku posjeduje odnosno koristi predmetne nekretnine ili da to čini neko drugi po njihovom nalogu. Pri tome, konstatovano je da je punomoćnik apelanata tek nakon provedenog uviđaja i usmene rasprave podneskom predložio da se sasluša svjedok Ibrahim Omerdić na okolnosti o tome po čijem nalogu koristi predmetno zemljište odnosno kosi travu na zemljištu. U vezi sa tim, ukazano da bi apelanti bez ikakve sumnje znali da su nekog ovlastili da obrađuje zemljište da su stvarni posjednici odnosno da vrše faktičnu vlast na spornim nekretninama i da bi predložili svjedoke vezano za to na nekom od ročišta koja su održana u toku postupka, a da je predlaganje tog dokaza tek nakon održane usmene rasprave, bez ikakvog obrazloženja zašto to nije predloženo ranije, zapravo usmjereno na odugovlačenje postupka. Osim toga, imajući u vidu da se radi o nekretninama u suvlasništvu više osoba, zaključeno je da eventualno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost po čijem nalogu obrađuje odnosno održava zemljište, ne bi ni moglo na nesumnjiv način dati odgovor o odnosima među pojedinim nasljednicima, nego eventualno samo da su neki od njih dali ovlaštenje za košenje trave.

9. Dalje, ukazano je da provedeni ostavinski postupak iza Franje Šimića, a koji je okončan pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-704/66 od 17. novembra 1971. godine, kojim su kao nasljednici proglašeni i drugi nasljednici prvog nasljednog reda, nepobitno dokazuje kako na strani prednika apelanata - Nike Šimića nije bilo savjesnosti posjeda, budući da je znao za sudski postupak u kojem nekretnine zajedničkog prednika Franje Šimića, među kojim su i predmetne nekretnine, potražuju i drugi nasljednici, te kojim je odlukom im je to pravo i priznato. Takođe, ukazano je da su Niko Šimić, odnosno njegovi nasljednici, imali mogućnost u tom ostavinskom postupku osporavati prava ostalih zakonskih nasljednika na ostavinskoj masi ili njenom dijelu, u kojem slučaju bi ostavinski postupak bio prekinut, a stranke upućene na parnični postupak u kojem bi se konačno i meritorno utvrdilo ko ima nasljedno pravo na imovini Franje Šimića, a što nisu učinili. Pri tome, ukazano je da činjenicu da su svi suvlasnici pretendirali na predmetne nekretnine, a ne samo Niko Šimić, odnosno da se ne radi o tzv. golom pravu ostalih suvlasnika, dokazuje pokretanje vanparničnog postupka radi diobe predmetnih nekretnina, a kasnije i parničnog postupka radi diobe i predaje u posjed, koji je prekinut zbog smrti nekih od stranaka, čime je ostalo formalno neraspravljeno pitanje savjesnosti posjednika protiv kojeg je parnični postupak pokrenut, a koje je raspravljeno u konkretnom postupku, pri čemu je utvrđeno je da na strani Nike Šimića, kako je već navedeno, nije moglo biti savjesnosti, a nije je moglo biti ni na strani njegovih nasljednika iz istih razloga, imajući u vidu rješenje broj O-722/76 od 28. septembra 1977. godine, doneseno u ostavinskom postupku iza Nike Šimića, koje njegovi nasljednici nisu osporavali.

10. U vezi sa rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 32 0 O 0014404 10 O od 29. oktobra 2010. godine, iza umrlog Nike Šimića, kojim su kao zaostavština iza imenovanog raspravljene nekretnine upisane kao posjed ostavitelja sa dijelom 1/1, među kojima su u predmetne nekretnine (upisane u PL po novom premjeru), a na kojim su kao su nasljednici proglašeni sinovi Anto i Drago Šimić kao nasljednici prvog nasljednog reda sa po 1/4 dijela, te još sedam drugih sunasljednika kako je bliže navedeno u dispozitivu tog rješenja, ukazano je da je ostavinski postupak iza Nike Šimića već vođen i okončan naprijed navedenim rješenjem od nasljeđivanju iz 1977. godine. Obrazloženo je da se u stvarnosti radi o identičnim nekretninama, iste površine, identificiranim u toku konkretnog postupka, koje imaju različite oznake po starom i novom premjeru i da iste, sa različitim udjelom prava ostavitelja, nikako nisu mogle biti dva puta predmet ostavinskog postupka, i to tako da se kao nasljednici proglašavaju različite osobe, već da je bilo moguće jedino donijeti dopunsko rješenje o nasljeđivanju sa oznakama nekretnina po novom premjeru, kako bi rješenje o nasljeđivanju bilo provodivo u katastru zemljišta. I to u slučaju da je ostavitelj bio upisan sa istim omjerom prava kao i u zemljišnoj knjizi, a što nije slučaj s predmetnim nekretninama. Konstatovano je da su to znali nasljednici Anto i Drago Šimić, jer su sudjelovali i u ostavinskom postupku okončanom pravosnažnim rješenjem iz 1977. godine, što ih svakako čini nesavjesnim. Ocijenivši da se konkretno pitanje može riješiti jedino na isti način prema svim žaliteljima koji pretendiraju na stjecanje vlasništva dosjelošću, jer njihov zahtjev potječe iz istog materijalno-pravnog odnosa, Uprava je zaključila da nema uslova ni za stjecanje vlasništva dosjelošću u korist ostalih nasljednika Nike Šimića.

11. Apelanti i ostala precizirana lica su podnijeli tužbu protiv rješenja Uprave, koja je odbijena kao neosnovana presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016315 17 U od 9. aprila 2018. godine, s obrazloženjem da je odluka organa uprave pravilna i zakonita, da su tužbeni navodi neosnovani i da su organi uprave pravilno postupili po odredbi člana 27. stav 3. Zakona o eksproprijaciji kada su u konkretnom slučaju riješili prethodno pravno pitanje vlasništva na predmetnim nekretninama na način na koji je to izvršeno u izreci prvostepenog rješenja. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da saglasno odredbi stava 2. člana 142. Zakona o u pravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), raspravljanje vlasničkih odnosa na nekretninama kao prethodnog pitanja, ima pravno dejstvo samo u konkretnom postupku eksproprijacije u kome je to pitanje riješeno, te da ne isključuje mogućnost da sud kao stvarni nadležni organ to pitanje drugačije riješi u parničnom postupku, a što bi bio razlog za obnovu postupka eksproprijacije u smislu članka 246. tačke 5. ZUP-a.

12. Apelanti i druga precizirana lica su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 016315 18 Uvp od 28. maja 2020. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da je presuda Kantonalnog suda zakonita, prihvatajući kao pravilne razloge koje je Kantonalni sud dao u osporenoj odluci za odbijanje tužbe apelanata. Pri tome, vezano za prigovore da organ uprave organ nije prihvatio prijedlog punomoćnika apelanata, dat prije okončanja postupka, da se sasluša svjedok Ibrahim Omerdić na okolnost po čijem odobrenju kosi livadu, odnosno na okolnost stvarnih vlasnika, Vrhovni sud je ukazao da se taj prigovor ne može prihvatiti kao osnovan, jer saslušanje svjedoka na ove okolnosti ne bi bilo značajno za rješavanje predmetne stvari, tim prije što ukoliko nadležni sud u pogledu navedenog prethodnog pitanja riješi drugačije, u odnosu na upravni organ, apelanti bi imali mogućnost da u skladu sa odredbama 246. ZUP-a podnesu zahtjev za obnovu postupka eksproprijacije.

14. Apelanti tvrde da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelanti u suštini tvrde da su stvarni vlasnici predmetnih nekretnina isključivo pravni sljednici umrlog Nike Šimića i da im je u konkretnom slučaju onemogućeno da izvedu dokaze na okolnost ko su stvarni vlasnici predmetnih nekretnina, naročito ukazujući da je odbijen njihov prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ibrahima Omerdića, na koji način je, po njihovom mišljenju nemogućeno da raspravljaju pred organom uprave. Takođe, smatraju da je u konkretnom slučaju činjenično stanje pogrešno utvrđeno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da nije odgovoreno na njihove žalbene navode i da obrazloženja osporene i nižestepenih odluka ne zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i dostavljenu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava u obrazloženjima osporene i nižestepenih odluka dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za odluku da rasprave prethodno pitanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama i utvrde da su stvarni i faktički vlasnici tih nekretnina lica navedena u tački 1. stav 2. izreke prvostepenog rješenja(koja su pravni sljednici odnosno nasljednici svih lica koja su kao suvlasnici na predmetnim nekretninama upisani u zemljišnuknjigu, a ne samo pravni sljednici odnosno nasljednici umrlog Nike Šimića)., među kojima su i apelanti sa suvlasničkim dijelovima od po 1/48. U tim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave, razmotrili navode apelanata koje su ocijenili bitnim i jasno i detaljno obrazložili su zašto ti navodi, kakve apelanti u suštini ponavljaju u apelaciji, a prije svega, navodi da im je onemogućeno da izvedu dokaze u postupku pred organom uprave, ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je u osporenim i nižestepenim odlukama jasno i agrumentovano obrazloženo zašto saslušanje svjedoka Ibrahima Omerdića i izvođenje dokaza uvidom u precizirana rješenja ne bi bilo značajno za rješavanje predmetne stvari, u kojima Ustavni sud takođe na može naći elemente proizvoljnosti u primjeni procesnog prava, niti iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantima onemogućeno da učestvuju u postupku pred organom uprave. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova i organa uprave, pa se ne može zaključiti da je ocjena dokaza, utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna i da je apelantima onemogućeno da učestvuju u konkretnom postupku, te smatra da su obrazloženja osporene i nižestepenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

21. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2973/20 (M. M. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio