Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-566/22 (F. R.)

Odluka donesena 20. 04. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Posjed
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-566/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-566/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Ferhat Robović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferhat Robović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 091906 21 Gž od 15. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferhat Robović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić advokat iz Bugojna, podnio je 11. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 091906 21 Gž od 15. decembra 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezana je tužena-protivtužiteljka (I.R., kćerka apelanta) da apelantu preda određene pokretne stvari (pobliže označene stavom I izreke prvostepene presude), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena-protivtužiteljka preda u posjed određene pokretne stvari (pobliže označene stavom II izreke prvostepene presude). Usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljke, te je obavezan apelant da tuženoj –protivtužiteljki preda u posjed laptop (pobliže označen stavom III izreke prvostepene presude).

3. U obrazloženju osporene presude, u odnosu na odluku kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva apelanta, Kantonalni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno da li se predmetne pokretne stvari nalaze u posjedu tužene, te da je prvostepeni sud, radi razjašnjenja navedenog spornog pitanja, izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka (I.S., J.R., E.Č. i E.A.), kao i da je izvedene dokaze cijenio shodno odredbama čl. 8., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći naprijed navedene dokaze, utvrdio da apelant nije dokazao da se u stanu tužene-protivtužiteljke nalaze sporne pokretne stvari, pa da je stoga u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelanta. Naprijed navedeno posebno kod činjenice da je tužena-protivtužiteljka iskazala jasnu spremnost da stvari koje se zaista nalaze u stanu već na pripremnom ročište preda apelantu (što apelant nije prihvatio), a apelant je pri tome odustao od izvođenja dokaza izlaska na lice mjesta radi popisa stvari koje se nalaze u stanu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na spornu sliku sa arapskim imenima prvostepeni sud zaključio da je ista u vlasništvu tužene-protivtužiteljke koja je naslijedila H.R. (majku apelanta, a njenu baku) odnosno koja je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između tužene-protivtužiteljke i H.R. 2014. godine naslijedila stan (u kojem se nalazila sporna slika) i svu njenu pokretnu imovinu. Prema tome, kako apelant nije dokazao da je vlasnik predmetne slike, to je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelanta zaključujući da je tužena-protivtužiteljka postala vlasnik iste po osnovu ugovora o izdržavanju iz 2014. godine. Konačno, u odnosu na odluku kojom je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene-protivtužiteljke (te apelant obavezan da joj preda predmetni laptop), Kantonalni sud je naveo da apelant ne spori da je predmeti laptop (koji je apelant samovoljno uzeo iz stana tužene-protivtužiteljke) apelant kupio tuženoj-protivtužiteljki za potrebe studija, tako da narušeni odnosi među njima ne mogu biti osnov, niti daju za pravo apelantu, da predmetni laptop samovoljno oduzima od tužene-protivtužiteljke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da prvostepeni sud nije cijenio iskaze svjedoka u odnosu na dio njegovog tužbenog zahtjeva koji je odbijen, jer su ti svjedoci naveli da su sporne stvari bile u stanu. Nadalje, navodi da je spornu sliku radio njegov otac i da se predmetna slika nalazila u spavaćoj sobi. Takođe ističe da je on kupio predmetni laptop, pa da je, kako nije drugačije mogao ući u stan, „ušao u stan preko balkona“ i isti uzeo, jer je njegov. Ističe da mu je zbog svega navedenog povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka, pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na pristup sudu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje navode je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu (pri čemu Ustavni sud zapaža i da je apelant odustao od izvođenja dokaza izlaska na lice mjesta radi popisa stvari koje se nalaze u stanu), pa se stoga ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje u postupku pred redovnim sudovima u kojem su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-566/22 (F. R.) | Sudska praksa | Aktio