Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-740/22 (A. B.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-740/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-740/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Aleksandra Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. a) i h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aleksandra Blagojević protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001132 21 od 24.
decembra 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aleksandra Blagojević protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTPR 0001132 21 od 24.
decembra 2021. godine, zbog navodne povrede odredbi Ustava Republike Srpske i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandra Blagojević(u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 24. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTPR 0001132 21 od 24. decembra 2021. godine.
2. Naredbom o obustavi istrage Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno javno tužilaštvo) broj T13 0 KT 0047472 21 od 5. oktobra 2021. godine odlučeno je da se neće provoditi istraga povodom krivične prijave koju je apelantica podnijela protiv Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske Banjaluka (u daljnjem tekstu: UKC RS) zbog izvršenja krivičnog djela Nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 197. stav 5. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) jer ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno pravno lice učinilo predmetno krivično djelo.
3. U obrazloženju naredbe je navedeno da su vještaci prof. dr. Zdenko Cihlarž i prof. dr. Zlatan Faušić naveli da u postupcima ljekara i ostalih medicinskih radnika UKC RS-a, koji su učestvovali u pružanju medicinske pomoći, te učestovali u praćenju trudnoće apelantice, njenog poroda i tokom njenog boravka u bolnici nije bilo elemenata propusta i nesavjesnog liječenja, odnosno primjene očito neprikladnog sredstva ili načina liječenja. Također, da su svi postupci učinjeni po principima medicinske struke i nauke i bili svrsishodni objektivnom i postojećem aktuelnom stanju apelantice, kao i njenog prijevremeno porođenog novorođenčeta, te da se u konkretnom slučaju uzrok smrti u vidu akutnog respiratornog distress sindroma novorođenčeta, uprkos promptnom i blagovremeno ispravnom reagovanju, nije mogao spriječiti. Konačno, da je tužilaštvo u potpunosti prihvatilo nalaz i mišljenje vještakâ kao stručan, detaljan, argumentovan i zasnovan na objektivnim medicinskim činjenicama. Također, imajući u vidu da ni jednim drugim pribavljenim dokazom nalaz i mišljenje ovih vještaka nije doveden u sumnju, tužilaštvo je konačno zaključilo da praćenje trudnoće apelantice, njen porod i boravak u UKC RS-a i smrt novorođenčeta nije u uzročnoj vezi sa bilo kakvim propustima ljekara i ostalih medicinskih radnika UKC RS-a, zbog čega je, zbog nepostojanja osnova sumnje, na osnovu člana 224. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, donesena naredba o nesprovođenju istrage.
4. Rješenjem Glavnog okružnog javnog tužioca u Banjaluci broj T13 0 KT 0047472 21 od 20. oktobra 2021. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelantice izjavljena protiv naredbe o obustavi istrage Okružnog javnog tužilaštva od 5. oktobra 2021. godine.
5. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva broj T12 0 KTPR 0001132 21 od 24. decembra 2021. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelantice na zakonitost u postupanju Glavnog okružnog javnog tužioca u Banjaluci. U obrazloženju osporene odluke Republičko javno tužilaštvo je navelo da je, nakon izvršenog uvida u spis predmeta, pravilno pobijanim rješenjem ocijenjeno, na osnovu analize provedenih dokaza, da se u konkretnom slučaju, ne može izvesti zaključak o postojanju osnova sumnje da je neko od zaposlenih kod prijavljenog UKC RS-a počinio predmetno krivično djelo. Također, da se prihvata kao pravilan i na izvedenim dokazima utemeljen zaključak iz pobijanog rješenja da su vještaci detaljno i obrazloženo odgovorili na sva pitanja u ovom predmetu, čime se ne dovodi u pitanje njihova stručnost niti vjerodostojnost medicinske dokumentacije.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelantica se pozvala na povredu prava iz čl. 23. i 24. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim i socijalnim pravima, člana I/14.3 Konvencije o pravima djeteta, člana 37. Ustava Republike Srpske i člana 25. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelantica, između ostalog, navodi da su joj donošenjem naredbe o nesprovođenju istrage zbog krivičnog djela Nesavjesno pružanje ljekarske pomoći iz člana 197. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZ RS, koju je ona podnijela protiv UKC RS-a nakon smrti njezinog novorođenčeta, povrijeđena navedena prava, te da nadležno tužilaštvo nije sprovelo efikasnu istragu kako bi se utvrdila eventualna odgovornost UKC RS-a zbog smrti njezine novorođene bebe.
Relevantni propisi
7. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989)
8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
8. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (http://www.mhrr.gov.ba/PDF/medunarodniPakt%20B.pdf) Član 23.
l. Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo da je društvo i država štiti.
2. Priznaje se pravo muškaraca i žena u dobi bračne zrelosti da stupaju u brak i osnivaju porodicu.
3. Nikakav brak ne može se zaključiti bez slobodne i pune saglasnosti budućih supružnika.
4. Države članice ovog Pakta preduzet će potrebne korake da osiguraju jednakosti u pravima i dužnostima s obzirom na brak, u vrijeme trajanja braka i prilikom razvoda. U slučaju razvoda, izdat će se odredba za osiguranje potrebne zaštite djece.
Član 24.
l. Svako dijete, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili društveno porijeklo, imovinu ili rod, ima pravo na takve mjere zaštite, od strane svoje porodice, društva, države, kakve zahtijeva njegov položaj maloljetnika.
2. Svako dijete treba da se registruje odmah poslije rođenju i da ima ime.
3. Svako dijete ima pravo na državljanstvo.
9. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (unmissions.org)) Član 10.
Države članice ovog pakta priznaju da:
1. Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć obitelji koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i odgajanje djece o kojima se brine. Na sklapanje braka budući supružnici moraju slobodno pristati.
2. Treba da bude pružena posebna zaštita majkama za razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece. Zaposlene majke treba da uživaju, za vrijeme ovog perioda, plaćeno odsustvo ili odsustvo uz odgovarajuća davanja iz socijalnog osiguranja.
3. Treba poduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih, bez ikakve diskriminacije iz rodbinskih ili drugih razloga. Djeca i omladina moraju da budu zaštićeni od ekonomske i socijalne eksploatacije. Zakonom treba da se zabrani zapošljavanje na poslovima koji su takve prirode da mogu da izlože opasnosti njihov moral ili njihovo zdravlje, da dovedu u opasnost njihov život ili da naškode njihovom normalnom razvoju. Države treba isto tako da utvrde granice starosti ispod koji je plaćeni rad dječije radne snage zakonom zabranjen i kažnjiv.
10. Konvencija o pravima djeteta (Konvencija o pravima djeteta (unicef.org)) Član 14.
(…)
3. Sloboda da se ispoljava vjera ili uvjerenja može se ograničiti samo na način propisan zakonom, i ako je to neophodno da bi se zaštitila javna sigurnost, red, zdravlje ili moral, ili osnovna prava i slobode drugih.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
Dopustivost ratione matieriae
12. Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelantica u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
13. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred Republičkim javnim tužilaštvom odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelantica pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član
6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o pravima apelantice iz čl. 23. i 24. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, člana 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim i socijalnim pravima, člana 14.3 Konvencije o pravima djeteta, slijedom čega su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredbi Ustava Republike Srpske i odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
16. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu.
17. S obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredbi Ustava Republike Srpske, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Ustava Republike Srpske jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome ustavu“ u smislu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić