Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4097/20 (V. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4097/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4097/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vlado Maksimčuk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vlado Maksimčuk protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 78 0 P 029466 20 Gž od 28. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Maksimčuk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Radomir Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnio je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 029466 20 Gž od 28. septembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 029466 18 P od 5. decembra 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 029466 18 P od 5. decembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Ž. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu kao vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganje parcelu preciznije označenu u izreci (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Istom presudom utvrđeno je da je tuženi na spornoj parceli na osnovu člana 28. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa stekao pravo svojine održajem. Takođe istom presudom određeno je da je dužan apelant da dozvoli i trpi da se tuženi na spornoj parceli upiše kao vlasnik-posjednik sa dijelom 1/1 u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi 24. maja 1990. godine sa prodavcem (Š.A.) zaključio kupoprodajni ugovor o kupovini nepokretnosti preciznije označene u presudi, da je prilikom ulaska u posjed, uz prisustvo prodavca i tuženog geometar označio međe kupljene parcele, da je tuženi po označenim međnim biljegama stavio ogradu i na toj parceli sagradio kuću u periodu od 1992-1994 godine.
4. Navedeno je da tuženi u korištenju kupljene parcele nije imao osporavanja sve do avgusta 2018. godine, tj. nakon što je apelant 31. jula 2018. godine od prodavaca (A. B. i S. J.) kupio susjednu parcelu preciznije označenu u presudi. Zatim je navedeno da je apelant odmah nakon kupovine susjedne parcele angažovao Agenciju ,,Geoastor“ radi utvrđivanja međe, da su prilikom premjera geometri utvrdili da je 92 m2 apelantove parcele u faktičkom posjedu tuženog, te je za taj dio sporne površine formirana nova parcela, tj. sporna parcela. Nadalje je navedeno da je tokom postupka provedeno vještačenje, te da je vještak geometar u svom iskazu istakao da je u ranijem radu geometara (prilikom premjera parcele koju je kupio tuženi) načinjena minimalna greška u planu koja je na terenu mogla prouzrokovati tu razliku i nastanak sporne površine.
5. Nadalje je navedeno da je tuženi savjestan držalac sporne parcele od maja 1990. godine pa do avgusta 2018. godine, te da je u konkretnom slučaju primjenljiv član 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa. Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Ukazano je da iz provedenih dokaza proizilazi da je tuženi od maja 1990. godine kada je stupio u posjed kupljene parcele sa spornom površinom, pa do avgusta 2018. godine nije znao da sporna površina nije njegova, te da je ispunio zakonske uslove za sticanje vlasništva nad spornom parcelom, zbog čega je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan i usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog.
6. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 029466 20 Gž od 28. septembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 78 0 P 029466 18 P od 5. decembra 2019. godine.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da se suština apelantovih žalbenih navoda odnosi na to da apelant smatra da je određenim zk. izvodkom iz zemljišne knjige dokazao da ima pravo vlasništva na spornoj parceli, da ima pravo na njeno vraćanje u smislu odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, te da Osnovni sud u prvostepenoj presudi ne navodi na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je tuženi savjestan posjednik sporne parcele. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je ukazao da se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Nadalje je citirao član 28. stav (4) Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa (koji je važio u vrijeme sticanja prava svojine). Ukazano je da je tuženom sporna površina predata u posjed prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora 24. maja 1990. godine kao sastavni dio parcele koju je kupio i da je nju držao u nesmetanom posjedu sve do avgusta 2018. godine, ne znajući da na njoj drugo lice ima pravo svojine. Iz navedenog proizilazi da je tuženi bio u savjesnom posjedu sporne parcele preko 20 godina, te je na osnovu člana 28. stav (4) Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa stekao pravo svojine održajem, kako je to pravilno zaključio i Osnovni sud. Navedeno je kako je tuženi izvedenim dokazima dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva to u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima da se udovolji tužbenom zahtjevu apelanta za predaju u posjed sporne parcele. Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Apelant ističe da je pravo svojine na spornoj parceli stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji od 31. jula 2018. godine, te da je njegovo pravo svojine, na osnovu navedenog ugovora upisano u odgovarajuće zemljišne knjige. Apelant ističe da se u konkretnom slučaju pouzdao u istinitost javnih knjiga, da nije znao niti je mogao znati da sporna parcela ne pripada prodavcima, tj. da je različito knjižno od vanknjižnog stanja. Apelant smatra da pravo stečeno dosjelošću ili zastarom ne može ići na štetu onome koji je oslanjajući se na javne knjige stekao pravo svojine, te da je načelo povjerenja u zemljišne knjige od suštinskog značaja za zemljišne knjige bez čije primjene bi i egzistencija zemljišnih knjiga bila suvišna. Apelant ističe da presuda Okružnog suda od 28. septembra 2020. godine ne sadrži potrebno obrazloženje, da Okružni sud u žalbenom postupku nije cijenio sve žalbene navode koji su od odlučujućeg značaja i nije naveo razloge koje je uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke.
10. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 28. stav (4) Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer su sudovi zaključili da je tuženi kao savjestan držalac sporne parcele na osnovu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa stekao pravo vlasništva na spornoj parceli održajem, zbog čega su usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog. Za takvo činjenično utvrđenje Osnovni sud je dao jasne, uvjerljive i logične razloge koji imaju činjenični osnov u izvedenim dokazima, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a koji zaključak je u cijelosti kao pravilan prihvatio Okružni sud ističući da se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Iz navedenog proizilazi da su neosnovani i apelantovi navodi da presuda Okružnog suda ne sadrži potrebno obrazloženje, da u žalbenom postupku Okružni sud nije cijenio sve žalbene navode koji su od odlučujućeg značaja, te da sud nije naveo razloge koje je uzeo u obzir prilikom donošenja osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić