Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4244/20 (R. E.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4244/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4244/20, rješavajući apelaciju Roberta Ereša na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav 4., člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Ereša podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404718 15 Rsž od 8. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Roberta Ereša podnesena zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, zbog nenadle žnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Robert Ereš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 30. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 404718 20 Rev od 23. jula 2020. godine, Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404718 15 Rsž od 8. januara 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404718 14 Rs od 4. februara 2015. godine.
Uvodne napomene
2. Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti broj AP-4244/20 od 22. decembra 2020. godine, odbacio zbog proteka roka apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Vrhovnog suda od 23. jula 2020. godine, rješenja Kantonalnog suda od 8. januara 2020. godine i presude Općinskog suda od 4. februara 2015. godine.
3. Apelant je 4. januara 2021. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke.
4. Rješenjem broj AP-4244/20 od 7. aprila 2021. godine usvojen je zahtjev za preispitivanje odluke u predmetu broj AP-4244/20.
Predmetni postupak
5. Ustavni sud konstatuje da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP-631/20 od 26. marta 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. januara 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 404718 20 Rev od 23. jula 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404718 15 Rsž od 8. januara 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 404718 14 Rs od 4. februara 2015. godine obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u toku rada (topli obrok) u periodu od 1. septembra 2012. godine do 31. decembra 2013. godine, te na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora u 2012. godini (regres), isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, sve bliže precizirano u izreci presude. Istovremeno, obavezana je tužena da apelantu nadoknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. februara 2015. godine pa do isplate.
7. U obrazloženju presude, Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je odluku o parničnim troškovima donio na osnovu člana 383. st. 1. i 2., člana 386. stav 3. i člana 396. st. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, ukazano je da se ti troškovi sastoje od priznatih troškova apelanta za zastupanje putem punomoćnika - advokata opredijeljenih troškovnikom, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za sastav tužbe iznos 240,00 KM, te za zastupanje na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravna iznose od po 240,00 KM, što ukupno iznosi 720,00 KM, što uz pripadajući PDV u iznosu od 122,40 KM, ukupno iznosi 842,40 KM. Nadalje, Općinski sud je istakao da apelantu nije dosudio potraživane troškove koji se odnose na prevoz punomoćnika apelanta na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški radi njegovog prisustva na ročištima pred sudom, odnosno za odsustvo punomoćnika apelanta iz kancelarije na te dane, sve budući da nije našao opravdanim da tužena te troškove snosi, pa su tako troškovi postupka apelantu dosuđeni kao da je zastupan putem punomoćnika iz Kantona Sarajevo. Naime, Općinski sud je naveo da nije našao osnovanim da tužena snosi troškove izabranog punomoćnika apelanta izvan Kantona Sarajevo, budući da je apelant mogao tužbu prema izberivoj nadležnosti u radnim sporovima (član
40. ZPP) podnijeti i pred sudom pred kojim zastupanje ne bi izazvalo dodatne troškove prevoza odnosno cjelodnevnog odsustva punomoćnika iz kancelarije, tako da tužena te troškove ne treba da snosi, odnosno ti troškovi se ne ukazuju nužnim i opravdanim u smislu člana 387. ZPP.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 404718 15 Rsž od 8. januara 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Istovremeno, odbijen je apelant sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
9. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je ukazao da je neosnovano apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud propustio u izreci presude odlučiti i o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva vezanog za troškove postupka iznad dosuđenih, odnosno o troškovima putovanja i troškovima odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja. Naime, Kantonalni sud je naveo da suprotno ovim navodima iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je sud odlučio o svim troškovima postupka apelanta, pa i o troškovima putovanja kao i odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja dosuđujući ukupne troškove postupka u iznosu od 842,40 KM, kako je i navedeno u izreci pobijane presude. Također, navedeno je da je, suprotno navodima žalbe, pravilno prvostepeni sud odbio apelanta za naknadu troškova za odsustvo iz kancelarije i za troškove prijevoza njegovog punomoćnika iz razloga što je odredbom člana 387. stav 1. ZPP propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice.
10. Dakle, ukazano je da o tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da smatra da se navedenom odredbom daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda jer slobodan izbor advokata na područja cijele Bosne i Hercegovine istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Dakle, ukazano je da u konkretnom slučaju angažiranje advokata čije je sjedište izvan područja suda se ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice pa je prvostepeni sud, suprotno žalbenom prigovoru, pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njegovog punomoćnika.
11. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da Tarifa kao lex specialis, u odnosu na ZPP, nalaže da se nadoknade svi troškovi koje stranka u postupku opravdano trpi, i koji su neophodno potrebni za vođenje postupka. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad) kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I. Nenadležnost za odlučivanje
13. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima „koja su sadržana u ovom Ustavu“. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“, u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
II. Dopustivost prima facie
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35) zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
16. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, AP-592/18 od 6. juna 2018. godine, AP-1886/19 od 17. decembra 2019. godine, AP-695/20 od 22. aprila 2020. godine, AP-4239/20 od 22. decembra 2020. godine, AP-570/21 od 7. aprila 2021. godine i AP-3596/21 od 9. marta 2022. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić