Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2971/20 (JP „Rad“ d.o.o. Lukavac)
Odluka donesena 11. 05. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Vještak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 231
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2971/20
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 05. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2971/20, rješavajući apelaciju JP „Rad“ d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 11. maja 2022. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Rad“ d.o.o. Lukavac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 127083 19 Rev od 12. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP „Rad“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 127083 19 Rev od 12. marta 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 127083 19 Pž od 6. septembra 2019. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 1270833 14 Ps 2 od 19. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. i 19. novembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 22. do 29. novembra 2021. godine.
4. Apelantu su 4. januara 2022. godine, u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda i Zaključku Ustavnog suda broj SU-02-1056/21 od 17. decembra 2021. godine, dostavljeni odgovori na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 127083 19 Ps 2 od 19. novembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je ništava i bez pravnog značaja odredba člana 5. Ugovora o ustupanju vode sa izvorišta Toplice od 15. travnja 1996. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je dosljedno tome, tuženi dužan platiti apelantu na ime naknade štete za period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2016. godine određene novčane iznose detaljnije navedene u izreci presude.
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je 1977. godine između općina Tuzla, Lukavac i Živinice zaključen Sporazum (na osnovu Društvenog dogovora o utvrđivanju načela i odnosa u zajedničkom obezbjeđivanju pitke vode iz 1977. godine koji je usvojen od osam općina tadašnje regije Sjeveroistočne Bosne - nije izveden dokaz) o zajedničkom finansiranju izgradnje vodoopskrbnih objekata za dovod pitke vode sa izvorišta „Toplice“. Odlukom Općine Lukavac iz 1977. godine prihvaćeno je učešće u finansiranju izgradnje regionalnog vodovoda, te je određeno da prema investiranju i ugovorenim pravima Općina Lukavac ima oko 25 % ili oko 50 l/s kapaciteta. Između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca zaključen je sporni Ugovor na osnovu kojega se apelant obavezao tuženom ustupiti mjesečno oko 40 l/s od svog prava na izvorište Toplice u trajanju od dvije godine. U članu 3. Ugovora stranke su se sporazumjele da u cilju realnog balansiranja distribucije vode potrošačima, prodavac u ugovorenom periodu može povlačiti ustupljeno pravo na korištenje vode u količini utvrđenoj ugovorom; članom 5. Ugovora određeno je da cijena vode za 1 m3 iznosi 0,11 DEM, dok je u članu 6. Ugovora reguliran način plaćanja. Stranke su do 31. decembra 2014. godine zaključivale anekse ugovora na navedeni osnovni ugovor (aneksi I - XIII) kojima su mijenjale periode važenja ugovora, dok su ostale ugovorene odredbe ostale neizmijenjene, pa tako i cijena vode. Aneksom VI koji je zaključen za period važenja od 1. januara 2006. do 31. decembra 2006. godine, izvršena je izmjena osnovnog Ugovora u skladu sa prinudnim propisima za valutu plaćanja. Zatim slijedi, da je apelant dostavljao tuženom obračune za preuzete količine vode, koje je tuženi i plaćao, te da je za cijeli sporni period izvršio plaćanje preuzetih količina vode.
8. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu da smislu člana 103 u vezi sa članom 105. Zakona o obligacionim odnosim (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdi ništavost odredbe člana 5. Ugovora, Općinski sud je naveo da apelant provedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje o ništavosti člana 5. Ugovora od 15. aprila 1996. godine. Naime, Općinski sud je naveo da sporni Ugovor zaključen suglasnošću volja ugovornih strana, a nakon toga je zaključenim aneksima produžavan, pa činjenica da apelant smatra da ugovorena visina cijene vode koju mu tuženi isplaćuje nije adekvatna stvarnim troškovima koje ima, ne predstavlja činjenicu koja je suprotna prinudnim propisima, odnosno javnom poretku i zbog kojeg bi predmetna odredba bila ništava.
9. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je cijenio dokaze koje je apelant tokom postupka proveo, i to Nalaz i mišljenje vještaka Z.B, diplomiranog inženjera građevinarstva od 20. oktobra 2016. godine. Taj vještak se, postupajući po zadatku apelanta, između ostalog izjasnio o načinu kako je uređeno vodosnabdijevanje u zajedničkom čvorištu, odnosno koji resursi daju vodu za korištenje; o kvalitetu vode; o načinu distribucije prema gradovima Živinice, Tuzla i Lukavac; te o uređenosti stanja u pogledu distribucije vode u tehničkom smislu do grada Lukavac. U dopunskom nalazu i mišljenju od 6. februara 2017. godine, vještak se izjašnjavao o prosječnoj godišnjoj količini utrošenog klora i tvrdoći vode. U vezi s navedenim, Općinski sud je zaključio da se nalaz i mišljenje navedenog vještaka ne može cijeniti u vezi sa tvrdnjom apelanta da je ništava odredba člana 5. Ugovora, obzirom da su nalazom vještaka obrađena stručno tehnička pitanja vezana za način organizacije isporuke vode te fizičko - hemijske karakteristike vode. Uslijed toga, nalaz vještaka građevinske struke ne može se cijeniti ni u vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje naknadu štete za svaku godinu počev od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2016. godine, kako je to konačno opredijelio. Također, Općinski sud je naveo da ne prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanta da se ništavost člana 5. Ugovora treba cijeniti i „kroz vraćanje u istoriju“, odnosno izjednačavanje društvenog dogovora sa zakonom, obzirom da apelant traži ništavost konkretnog ugovora te da su ti navodi uopćeni i neodređeni.
10. Nadalje, u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 367.525,33 KM koju potražuje za 2015. godinu, te iznos od 354.755,47 KM koji potražuje za 2016. godinu, Općinski sud je utvrdio da apelant u tom dijelu nije dokazao ni visinu potraživanja. Naime, tačno je da je Nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke D.H., utvrđeno da postoji razlika između cijene koju apelant plaća dobavljaču ,,GIKIL“ d.o.o. Lukavac i ekonomske cijene po 1 m vode kojom upravlja tuženi, te da ona za period do 31. jula 2014. godine iznosi 0,0647 KM/m , a od 1. augusta 2014. godine iznosi 0,2171 KM/m . Iz toga slijedi da je ekonomska cijena vode kojom upravlja tuženi niža od cijene koju apelant plaća GIKIL. Međutim, apelant je, da bi ostvario pravo na naknadu štete koja se ogleda u višoj cijeni vode, trebao predočiti dokaze da je u spornom periodu nabavljao vodu od GIKIL-a, u kojoj količini, te da je isporučenu vodu i platio po toj višoj cijeni, za koje nije provodio relevantne dokaze. Općinski sud je naveo da je cijenio ostale provedene dokaze koje je apelant predočio sudu, ali obzirom da nisu od utjecaja na donošenje odluke te isprave nisu posebno obrazlagane, imajući u vidu da se veći dio isprava odnosi na akte koji su prethodili zaključenju Ugovora od 15. aprila 1996. godine te na prepisku između apelanta i tuženog vezanu za dostavljanje obračuna preuzete količine vode i prepisku sa GIKIL.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 127083 19 Pž od 6. septembra 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nalaz i mišljenje vještaka građevinske od 20. oktobra 2016. godine i dopuna nalaza od 6. februara 2017. godine ne mogu biti relevantni za apelantovu tvrdnju da je ništava odredba člana 5. Ugovora. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su nalazom vještaka obrađena stručno tehnička pitanja vezana za način organizacije isporuke vode te karakteristike vode, što se posebnim žalbenim prigovorima i ne dovodi u pitanje, kao ni utvrđenje prvostepenog suda da se iz navedenih razloga taj nalaz nije mogao cijeniti ni u vezi dijela zahtjeva za naknadu štete. Također, iz razloga pobijane odluke (strana 11., pasus treći) slijedi, da je prvostepeni sud cijenio isprave koje je apelant predočio sudu kao dokaze, te je izveo pravilan zaključak, da u situaciji kada se veći dio tih isprava odnosi na akte koji su prethodili zaključenju ugovora od 15. aprila 1996. godine, te na prepiskukorespondenciju između apelanta i tuženog vezano za dostavljanje obračuna preuzete količine vode i prepisku sa GIKIL, ti dokazi nisu od utjecaja na donošenje pobijane odluke, zbog čega nisu posebno ni obrazlagani, pa se neprihvatljivim ukazuju navodi da je takvim postupkom apelantu oduzeto pravo raspravljanja u kontradiktornom raspravljanju pred sudom. Također, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada tuženi nije pobijao zaključene anekse na osnovni ugovor o ustupanju izvorišta Toplice, da su neosnovani navodi žalbe da je anekse ugovora zaključivao pod prisilom, pa je i u tom pogledu pravilan zaključak prvostepenog suda, da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje o ništavosti člana 5. Ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da vještak jeste utvrdio (na način dat u nalazu), da postoji razlika između cijene koju apelant plaća dobavljaču GIKIL-u i ekonomske cijene po m vode kojom upravlja tuženi, s tim da je ta cijena različita do 31. jula 2014.
godine i od 1. augusta 2014. godine. Međutim, vještak nije vršio konačan obračun nađene razlike kao godišnju visinu tražene štete, jer mu to i nije bio zadatak, pa se neprihvatljivim ukazuju navodi žalbe da se to moglo lako izračunati, matematički prostom metodom kalkulacije, za koje ne trebaju neka posebna dodatna znanja.
13. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta, da mu je od strane prvostepenog suda bilo uskraćeno pravo da ispita vještaka finansijske struke na okolnost visine potraživanja i zahtjeva za dopunsko vještačenje, jer smatra da na pripremnom ročištu vještaku finansijske struke zadatak nije bio vremenski ograničen. U vezi s time, Kantonalni sud je istakao iz stanja spisa slijedi da je apelant u tužbi (od 22. maja 2012. godine) potraživao naknadu štete za period od 2007 do 2011. godine, kao razliku u cijeni između onoga što apelant naplati od tuženog i onoga što „mora“ platiti GIKIL-u Lukavac. Na pripremnom ročištu od 3. marta 2015. godine apelant je tužbu je preinačio tražeći da se utvrdi ništavost člana 5. Ugovora i aneksa na taj ugovor (IX, X, XI, XII i XIII), pa dosljedno tome i naknadu štete po godinama i potraživanim iznosima počev od 2009. sa 2014. godinom. Apelant je tada predložio da se pripremno ročište odloži da bi dodatno razmotrio i odredio zadatak i za vještaka ekonomsko finansijske struke, što je učinio u ostavljenom roku. Na nastavku pripremnom ročišta od 9. juna 2015. godine, apelant je predložio vještačenje na okolnosti, stvarne razlike između cijene koju je tužitelj „prinuđen“ plaćati dobavljaču GIKIL i ekonomske cijene po m vode koja je pripremljena i prikupljena za isporuku, a kojom u cijelosti upravlja tuženi. Na osnovu takvog zadatka, vještak finansijske struke je dao nalaz i mišljenje od 17. jula 2018. godine. Prema sadržaju zapisnika sa ročištu za glavnu raspravu od 19. oktobra 2018. godine slijedi da je apelantov punomoćnik je tražio od vještaka da mu odgovori na pitanje, može li u pogledu količina vode, doći do podataka o pripadajućim količinama sa izvorišta na koje apelant ima pravo odvojeno za period od 1. januara do 31. jula 2014. godine, a odvojeno za period od 1. augusta 2014. pa do 31. decembra 2014. godine. Nakon toga je prvostepeni sud konstatirao, da je apelant zadatak vještaku finansijske struke postavio na pripremnom ročištu 9. juna 2015. godine, da je vještak postupajući po zadatku, a koji je zadatak potvrđen i u posebnom rješenju od 13. marta 2018. godine, dostavio nalaz i mišljenje dana 17. jula 2018. godine, pa kako je navedeno pitanje izvan zadatka koji je apelant postavio vještaku, zatražio je od apelanta izjašnjenje zašto taj zadatak vještaku nije postavljen najkasnije na pripremnom ročištu kako je to propisano odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Punomoćnik apelanta izjasnio se, da se ne radi o zadatku, ni o dopuni zadatka, nego da se radi o podatku do kojeg je vještak došao u svom radu i zbirno su sadržani na strani 6. njegovog nalaza, da je u tabeli broj 3. izračunata količina vode za tužitelja iz izvorišta, da je u toj godini došlo do promjene cijena koju plaća tužitelj počev od 1. augusta 2014. godine, pa da će apelant zahtjev za tu godinu urediti za dva perioda zašto mu je potreban podatak o pripadajućoj količini vode. Ukoliko taj podatak eventualno nije moguć da onda apelant tužbeni zahtjev može postaviti u toj godini na bazi prosječne mjesečne pripadajuće količine. Nakon toga, prvostepeni sud je donio posebno rješenje kojim punomoćniku apelanta nije dozvolio da traži odgovor vještaka na postavljeno pitanje navodeći jer to pitanje po svom sadržaju predstavlja novi zadatak u odnosu na ranije postavljeni. Nakon toga, apelant je postavio pitanje vještaku, može li nalaz upotpuniti podacima za 2017. godinu obzirom na protek vremena, pa je u tom pogledu sud konstatirao i ponovo upozorio apelanta na postavljeni zadatak vještaka, kao i na činjenicu opredijeljenog - preinačenog tužbenog zahtjeva nisu obuhvaćena potraživanja za 2017. godinu, te da apelant takav zahtjev nije postavio ni tokom postupka, niti dostavljao pismeni zahtjev da se vještak o tome izjasni blagovremeno, iako mu je nalaz i mišljenje dostavljen blagovremeno. Također, Općinski sud je posebnim rješenjem odbio prijedloge obje stranke za dopunskim vještačenjem, nakon čega je apelant izvršio preinačenje tužbe na način iz izreke pobijane odluke.
14. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije dozvolio apelantu da traži odgovor vještaka na postavljena pitanja, pravilno zaključujući da se radi o novom zadatku, a kako je to već pravilno obrazložio prvostepeni sud na raspravnom zapisniku. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da se neprihvatljivim ukazuje ustrajavanje žalbe na navodima, da se ne radi o novom zadatku, a ni dopuni zadatka vještaku, nego o podatku do kojeg je vještak došao u radu, jer je apelant za podatke o promjeni cijene vode znao još u vrijeme predlaganja dokaza za vještačenje, a na što upućuje i akt GIKIL od 30. juna 2014. godine (izveden dokaz), a kojim obavještavaju apelanta da je od 1. maja 2014. godine stupila na snagu nova cijena vode koju im isporučuju i da u prilogu dostavljaju kalkulaciju cijena iz koje da se vidi da u navedenoj cijeni GIKIL ne ostvaruje nikakvu dobit (s tim da ta kalkulacija nije ni priložena, a ni predložena kao dokaz u ovom postupku), tako da je apelant vještaku imao mogućnost postaviti jasan i određen zadatak. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da u iznesenoj činjenično pravnoj situaciji kao neosnovani se ukazuju žalbeni prigovori da je prvostepeni sud imao drugačiji odnos prema apelantu nego prema tuženoj strani.
15. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio, da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva i to ne samo kroz nalaz vještaka finansijske struke. Osim toga, za 2015. i 2016. godinu za koje nisu predočeni aneksi osnovnog ugovora, apelant za traženu štetu nije predložio i priložio odgovarajuće dokaze, da je u tom periodu nabavio vodu od GIKIL, u kojoj količini, te da je isporučenu vodu i platio po toj višoj cijeni, a niti to sud može utvrditi iz sadržaja priložene dokumentacije (priloženi CD sa dokumentacijom, koju je i vještak finansijske struke imao u vidu, a u kojoj se nalaze kartice dobavljača GIKIL za 2009. do 2016. godinu i knjigovodstvenih obavijesti GIKIL-a), pa se u tom smislu izneseni navodi žalbe, da sud nije imao u vidu predložene isprave kod donošenja odluke, ukazuju neosnovanim.
16. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice na osnovu kojih je odbio tužbeni zahtjev apelanta, pri tome pravilno imajući u vidu i pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 7., 123. a u vezi sa članom 126. ZPP, za koju odluku je dao jasne i uvjerljive razloge, pa stoga ni obrazloženje osporene presude ne sadrži nedostatka koji bi onemogućavali stranke da saznaju zašto je sud donio osporenu odluku, kako se to neosnovano nastoji predstaviti žalbenim prigovorima. Također, Kantonalni sude je naveo da treba ukazati da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije predočila sudu dovoljno odgovarajućih dokaza kako je pravilno u konkretnom slučaju postupio i prvostepeni sud kada je cijenio da tužitelj u spornom periodu (2015., 2016. godina koje su bez aneksa na osnovni ugovor), nije predočio i izvodio relevantne dokaze kojima bi utvrdio da je u tom periodu nabavljao vodu od GIKIL, u kojoj količini, te da je isporučenu vodu i platio po toj višoj cijeni.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 127083 19 Rev od 12. marta 2020. godine revizija apelanta je odbijena.
18. Vrhovni sud je naveo da je pravno neosnovan apelantov prigovor da sud u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrdio stvarnu istinu, obzirom da je u čl. 7. i 123. stav 1. ZPP, regulirano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i izvesti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (raspravno načelo), što znači da je propisano načelo formalne istine koja se utvrđuje po procesnim pravilima ZPP, kako u pogledu dokaznih sredstava, tako i načina ocjenjivanja dokaza. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se prigovori revizije ponovljeni iz žalbe koji su usmjereni na povrede odredbe člana 154. stav (2) ZPP (da vještak nije odgovorio na sva postavljena pitanja tužitelja) odnose na povrede postupka učinjene pred prvostepenim sudom. Te prigovore drugostepeni sud je cijenio i u svojoj odluci (st. 4. i 5. obrazloženja drugostepene presude) naveo razloge zbog kojih je te prigovore odbio kao neosnovane, koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud, bez potrebe njihovog ponavljanja, zbog čega su ocijenjeni neosnovanim revizijski navodi o povredi prava na pravično suđenje.
19. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe ZOO i pravila o teretu dokazivanja, kada su donijeli odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva. U tom pogledu, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 141. stav (1) ZOO te je istakao da se prema stavu (1) te zakonske odredbe pojam zelenaškog ugovora zasniva na dva kumulativno postavljena uvjeta i to objektivnom - za koji je potrebno ustanoviti očiglednu nesrazmjeru između činidbe i protivčinidbe, te subjektivnom - prema kojem ta nesrazmjera proizlazi iz nekog subjektivnog stanja drugog ugovornika i to stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisnosti. Između navedenih subjektivnih i objektivnih okolnosti mora postojati uzročna veza. Za postojanje zelenaškog ugovora potrebno je utvrđenje namjere ugovornika koji iskorištava tešku situaciju drugog ugovornika, da on koristi neke od subjektivnih karakteristika navedenih u zakonskoj odredbi i da na osnovu toga ugovori za sebe ili neku treću osobu da ostvari korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on dao ili učinio ili se obavezao da to da ili učini. Iz spomenutog proizlazi da je zabrana zelenaških ugovora povreda načela jednake vrijednosti davanja iz člana 15. ZOO, ali i povreda načela savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO i dobrih poslovnih običaja iz člana 21. ZOO. Prema sudskoj praksi u primjeni spomenute zakonske odredbe zelenaški ugovor je promatran kao ugovor koji je protivan izričitoj zakonskoj zabrani, ali i kao ugovor koji je protivan odgovarajućim moralnim normama. Prema stavu (2) iz odredbe člana 141. ZOO predviđena je sankcija ništavosti za ovaj ugovor, tako da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono stoje primila po osnovu takvog ugovora (član 104. ZOO).
20. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom u ovoj parnici zahtijeva utvrđenje ništavosti člana 5. Ugovora, tvrdeći da je morao potpisati predmetni ugovor i anekse da bi ekonomski mogao opstati. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici, koje ne može biti predmet pobijanja u ovom revizionom postupku prema odredbi člana 240. stav (2) ZPP, proizlazi da apelanta, kao pravnu osobu zastupa zakonski zastupnik, koji po ovlaštenjima, organizira rad, ugovara poslove, zaključuje ugovore, predstavlja i zastupa pravnu osobu, pa po logici stvari nije osoba sa nedovoljnim iskustvom, da je on, kao i svaka stranka, u vrijeme zaključenja spornog ugovora i aneksa imao mogućnost da angažira punomoćnika za zastupanje. Stoga pravilan je zaključak suda u pobijanoj presudi da apelant nije dokazao da je u trenutku potpisivanja ugovora bio u stanju nužde i primoran na zaključenje ugovora sa tuženim, niti da je tuženi tim ugovorom za sebe pribavio nerazmjernu korist, jer na te okolnosti ne upućuje niti ijedan izvedeni dokaz. Ovo iz razloga što je za ocjenu da li postoji očigledna nerazmjera iz člana 141. stav
1. ZOO, apelant trebao dokazati da postoji disproporcija kojom se narušava načelo ekvivalentnosti, što je objektivna okolnost koja se cijeni u svakom konkretnom slučaju. U situaciji kada je apelant za ustupanje vode sa izvorišta ugovorio sa tuženim cijenu od 0,11 KM za 1 m vode (izvorišta) bez uračunatog PDV-a i to za neprerađenu vodu, koju cijenu uspoređuje sa cijenom (samo) jedne Komunalne organizacije (ne više njih na tom području) i to sa cijenom prerađene vode (koja prerada vode uvećava cijenu vode, koja se tek prerađena isporučuje krajnjem kupcu, što je potvrđeno i nalazom vještaka), na osnovu navedenog se ne može dokazati da je tako ugovorenom naknadom za ustupanje vode sa izvorišta narušeno načelo ekvivalentnosti zaključenog ugovora. Postojanje nužde u smislu naprijed navedene odredbe podrazumijeva postojanje takvog ekonomskog ili neekonomskog stanja u kojem se nalazi neka osoba tako da joj je jedini izlaz iz tog stanja sklopiti za sebe nepovoljan, zelenaški ugovor. Apelant se samo uopćeno poziva na nuždu i ekonomsko stanje kao razlog zbog kojeg je sklopio navedeni ugovor i anekse, a da pritom ne navodi okolnosti koje bi opravdavale zaključak o njezinu postojanju. Osim toga, sve i da je ugovorena niska cijena neprerađene vode – ustupljenog izvorišta (što u postupku nije dokazano), kod nepostojanja stanja nužde, teškog materijalnog stanja ili lakomislenosti kod apelanta kao prodavca, predmetni ugovor i njegova odredba člana 5. opet ne bi predstavljati zelenaški ugovor, jer za to moraju biti kumulativno ispunjeni subjektivni i objektivni uvjeti, odnosno da se subjektivno stanje drugog ugovarača (nužda, teško materijalno stanje, lakomislenost) koristi za postizanje nerazmjerne imovinske koristi, što u predmetnom slučaju nije dokazano. Na osnovu utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništavosti s obzirom da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora (predmetu i cijeni), a okolnosti koje su nastale nakon sklapanja ugovora nisu od utjecaja prilikom ocjenjivanja je li neki ugovor zelenaški. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao da su prilikom zaključivanja spornog ugovora postojali subjektivni elementi na njegovoj strani, kao oštećenog (stanje nužde, lakomislenost, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, zavisnost), ni da su postojale objektivne okolnosti (da je tim ugovorom tuženi za sebe pribavio nerazmjernu korist), kao i da su kumulativno ispunjeni objektivni i subjektivni uvjeti propisani odredbom člana 141. stav (1) ZOO, što je bila njegova obaveza u ovoj parnici. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za ništavost člana 5. Ugovora.
21. Naposljetku, Vrhovni sud je naveo da kod činjenice da je odluka o tom zahtjevu od prejudicijelnog značenja za odluku o zahtjevu za naknadu materijalne štete (koju apelant nalazi u nerazmjeri cijene vode sa izvorišta ugovorene u članu 5. ugovora), neosnovanost prvog zahtjeva ima za posljedicu neosnovanost i drugog zahtjeva, pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno i u dijelu nižestepenih presuda kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete (čl. 103., 104. i 105. u vezi sa članom 141. stav 2. ZOO.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Apelant tvrdi da je osporena presuda nepravilna i da je proizvod arbitrarnog tumačenja odredaba procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, apelant tvrdi da mu je u postupku pred redovnim sudovima oduzeto pravo pristupa sudu i povrijeđeno načelo kontradiktornosti. Apelant smatra da je dokazao da je anekse morao potpisati da bi ekonomski mogao opstati, kao i da vodu stanovništvu mora isporučivati i to plaćati drugom dobavljaču, a da bi opstao u takvim uvjetima poslovanja mora zaključivati anekse na ugovor da bi naplatio 0,11 KM/m vode, na koji način postupa u stanju koje zakon poznaje kao postupanje u krajnjoj nuždi. Dalje, apelant navodi da mu je prvostepeni sud uskratio pravo da ispita vještaka na ročištu te je ignorirao isprave koje se nalaze u spisu, postupajući u očiglednoj „prejudiciji“ jer je lakše navesti da stranka nije nešto dokazala nego da se upusti u razmatranje činjeničnog stanja, dok drugostepeni sud pogrešno smatra da se radi o novom zadatku vještaku. U tom pogledu, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju bilo lako izračunati razliku kao godišnju visinu štete, osim za 2014. godinu jer je u toj godini došlo do promjene kalkulacije. Apelant dalje tvrdi da pitanja koja je postavio vještaku ne izlaze iz okvira zadataka postavljenog na pripremnom ročištu jer zadatak za angažiranog vještaka nije bio vremenski ograničen. Također, apelant tvrdi da mu je uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom počev od stavova suda da to nije bio predmet zadatka i da od vještaka nije blagovremeno tražena dopuna, što prema mišljenju apelanta upućuje da je sud imao drugačiji odnos prema njegovoj strani, nego prema tuženom. Također, apelant je naveo da ne može tražiti razliku između punog iznosa koji plaća dobavljaču GIKIL jer taj dobavljač apelantu za grad Lukavac dobavlja svu potrebnu količinu vode, što je znatno više od spomenutih 50 l/s koji je predmet spornog ugovor. Prema mišljenju apelanta, tek kada se razlika koju je utvrdio vještak svede na razliku po 1m za isporučenu robu može obračunavati ali samo za onu količinu vode koja apelantu pripada na osnovu društvenog dogovora, jer je jedni način da dokažu tu štetu, upravo obračun ono što plaća više na tih 50 l/s. Stoga, apelant tvrdi da mu se u ovom postupku nije dozvolilo da dokaže štetu koju evidentno mora trpjeti, te mu se ne dozvoljava ni da pruži objašnjenje zbog čega je morao zaključivati anekse iako su i apelant i tuženi svjesni da je ugovor i svaki njegov aneks obuhvaćen apsolutnom ništavošću iz člana 103. ZOO.
II.Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant pokušava problematizirati pravilnost primjene odredbe člana 8. ZPP kojim je propisano načelo slobodne ocjene dokaza, te opće odredbe čl. 7. i 123. ZPP o dokazivanju i teretu dokazivanja, istovremeno dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza i sugerirajući kakva je ocjena dokaza trebala biti, te kako je pravna norma trebala biti primijenjena. Vrhovni sud dalje navodi da se u apelaciji ponavljaju navodi iz revizije i žalbe koji su usmjereni na povrede odredbe člana 154. stav 2. ZPP odnosno na navode da vještak nije odgovorio na sva postavljena pitanja, za što su redovni sudovi dali jasno obrazloženje, koje je prihvatio i taj sud bez potrebe njihovog ponavljanja. Također, Vrhovni sud je istakao da je taj sud u obrazloženju svoje odluke dao jasno obrazloženje zbog čega nije bio ostvaren revizijski prigovor primjene materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da ostaje kod zauzetog pravnog stava po pitanju neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanta, te smatra da mu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
25. Kantonalni sud je naveo da apelacijske navode smatra neosnovanim i da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi toga suda koja je donesena uz pravilnu primjenu relevantnih propisa procesnog i materijalnog prava kao i uz poštivanja prava apelanta zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Općinski sud je naveo da je donošenjem presude toga suda došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Tuženi je naveo da se suština apelacije svodi na ponavljanje prigovora koje je apelant isticao u žalbi na koje su redovni sudovi uz jasne činjenične i pravne razloge dali nedvosmisleno obrazloženje za odbijanje tužbenog zahtjeva. Također, tuženi je istakao da apelant sa tuženim cijelo vrijeme imao zaključene valjane ugovore koji su produžavani aneksima i uredno izvršavani. S obzirom na navedeno, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi: Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebite za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebite za utvrđivanje svojih navoda, te se očitovati o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 107. st. (1), (3) (1) Sud će odbiti provedbu procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.
(3) Sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 148. stav (1) (1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obujam vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.
Član 154.
(1) Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drukčije.
(2) Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.
Član 161.
Ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno, na izvođenje dokaza vještačenjem na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o saslušanju svjedoka.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
29. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima.
Načelo jednake vrednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posledice.
Primena dobrih poslovnih običaja Član 21.
(1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima.
(2) Na obligacione odnose se primenjuju uzanse ako su učesnici u obligacionim odnosima ugovorili njihovu primenu ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primenu hteli.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Delimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Naknadni nestanak uzroka ništavosti Član 107.
(1) Ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
(2) Ali, ako je zabrana bila manjeg značaja, a ugovor je izvršen, ništavost se ne može isticati.
VII - ZELENAŠKI UGOVOR
Član 141.
(1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti. (2) Na zelenaški ugovor shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o posledicama ništavosti i o delimičnoj ništavosti ugovora.
(3) Ako oštećeni zahteva da se njegova obaveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtevu ako je to moguće a u tom slučaju ugovor sa odgovarajućom izmenom ostaje na snazi.
(4) Oštećenik može podneti zahtev za smanjenje obaveze na pravičan iznos u roku od pet godina od zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 127083 19 Rev od 12. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelant presudu Vrhovnog suda Kantonalnog suda primio 23. juna 2020. godine, a da je apelacija podnesena 14. augusta 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Obzirom na to da je apelant javno poduzeće koje se nalazi pod kontrolom tijela javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, st. 12-15, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
1. Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
37. Ustavni sud u konkretnom slučaju, prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđivanja ništavosti Ugovora i radi naknade štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
38. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su ga redovni sudovi onemogućili da dokaže svoj tužbeni zahtjev i da su povrijedili načelo kontradiktornosti postupka, te da su proizvoljno primijenili materijalno pravo.
39. Razmatrajući apelantove navod kojima u suštini ukazuje na povredu načela kontradiktornosti pred prvostepenim sudom jer mu je sud uskratio da vještaku postavi određena pitanja, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu slijedi da je apelant tokom prvostepenog postupka imao mogućnost dokazivati osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva, te da je u skladu sa odredbom člana 148. stav 1. ZPP imao mogućnost da u prijedlogu za vještačenje naznači predmet i obim vještačenja, te da mu je tokom postupka i omogućeno da vještaku postavlja pitanje prema naznačenom predmetu i obimu vještačenja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je odluka Općinskog suda da apelantu uskrati mogućnost postavljanja pitanja vještaku koja su izlazila izvan naznačenog predmeta i obima vještačenja, imala svoju zasnovanost u odredbi člana 102. stav 2. ZPP kojom je propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu, te odredbi člana 107. st. 3. ZPP kojom je propisano da će sud neće dopustiti pitanja koja su nebitna za predmet. Također, kada su u pitanju apelantove tvrdnje da zadatak vještaka nije bio vremenski ograničen, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete za period 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2016. godine, uslijed čega se ne može smatrati proizvoljnom odluka suda da uskrati postavljanje pitanja vještaku o visini štete za 2017. godinu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno načelo kontradiktornosti postupka, odnosno da mu je u vezi s tim povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
40. Ustavni sud dalje zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom ocijene dokaza i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koju Ustavni sud slijedi i prilikom odlučivanja o apelacijama nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26; Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, aplikacija broj 1401/08, tač. 24.-27.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i mutatis mutandis, Anđelković protiv Srbije, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
42. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude redovnih sudova proizlazi da su ti sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak o neosnovanost apelantovog tužbenog, koje Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju konačne odluke dao detaljne razloge (tačke 19. i 20. ove odluke) za zaključak da apelant nije dokazao da su prilikom zaključivanja spornog ugovora postojali subjektivni elementi na njegovoj strani, kao oštećenog (stanje nužde, lakomislenost, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, zavisnost), niti da su postojale objektivne okolnosti (da je tim ugovorom tuženi za sebe pribavio nerazmjernu korist), kao i da su kumulativno ispunjeni objektivni i subjektivni uvjeti propisani odredbom člana 141. stav (1) ZOO, što je bila njegova obaveza u predmetnoj parnici. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na razliku u cijeni vode koju je nabavljao od GIKIL-a i cijene vode iz spornog ugovora, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da je u sporno periodu nabavljao vodu od GIKIL, u kojoj količini, te da je isporučenu vodu i platio po toj višoj cijeni. U skladu s tim, Ustavni sud ne može zaključiti da je postojala proizvoljnost u dijelu odluke redovnih sudova kojima je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete obzirom da je apelant taj dio tužbenog zahtjeva vezivao za odluku o ništavosti člana
5. Ugovora. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovnih sudova o neosnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva proizvoljni, posebno ne u mjeri u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta relevantnih odredaba ZOO zamijenio te zaključke, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
43. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
2. Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da se apelantovi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju toga prava, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi u osporenim odlukama kojim su odbili njegov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti i naknadu štete, za svoju odluku dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koje je apelant neosnovano ukazivao.
46. Također, Ustavni sud zaključuje nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić