Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4433/21 (M. S.)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4433/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-4433/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mustafa Smailbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mustafa Smailbegović zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Ministarstvom rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske u predmetu broj 16-03/4-1-8-560-808/18, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Smailbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Ministarstvom rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) u predmetu broj 16-03/4-1-8-560-808/18.
2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 4. novembra 2011. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX kategorije sa 30% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojnu dužnost kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu koja iznosi 6% od osnovice, počev od 1. septembra 2011. godine. Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu povređivanja i oboljenja.
3. Rješenjem Ministarstva od 16. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja od 4. novembra 2011. godine.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022665 18 U od 4. novembra 2019. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva od 16. marta 2018. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 4. novembra 2019. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Presudom broj 11 0 U 022655 20 Uvp od 2. septembra 2021. godine uvažio predmetni zahtjev apelanta i preinačio osporenu presudu na način da je poništio rješenje Ministarstva od 16. marta 2018. godine.
6. Rješenjem Ministarstva broj 16-03/4-1-8-560-808/18 od 30. decembra 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odjeljenja od 4. novembra 2011. godine.
7. Rješenjem Vrhovnog suda od 10. februara 2022. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje rješenja umjesto Ministarstva, u izvršenju presude Vrhovnog suda od 2. septembra 2021. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 52. stav (1) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da je uslov za sudsko izvršenje presude propust tuženog organa čiji je akt poništen presudom u upravnom sporu da donese novi akt u zakonom propisanom roku. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da, kako je Ministarstvo izvršilo presudu Vrhovnog suda od 2. septembra 2021. godine (donošenjem rješenja od 30. decembra 2021. godine), to u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani naprijed navedenim odredbama ZUS.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da su mu naprijed navedena prava povrijeđena zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom „jer Ministarstvo nije uvažilo pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u presudi tog suda od 2. septembra 2021. godine (kojom je poništeno rješenje Ministarstva od 16. marta 2018. godine) i nije odlučilo o njegovoj žalbi“. Takođe ističe da je 23. novembra 2021. godine Vrhovnom sudu podnio zahtjev za izvršenje presude, u smislu odredbi člana 52. stav (1) ZUS. Odgovor na apelaciju
9. Ministarstvo je navelo da je u postupku izvršenja presude Vrhovnog suda od 2. septembra 2021. godine donijelo rješenje od 30. decembra 2021. godine, te je ukazalo da je u predmetnom postupku bilo potrebno pribaviti novi nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, što je, imajući u vidu epidemiološku situaciju i činjenicu da navedenu komisiju čini pet članova, iziskivalo određeno vrijeme.
10. Vrhovni sud je naveo da je po zahtjevu apelanta od 17. decembra 2021. godine (za donošenje rješenja koje zamjenjuje akt nadležnog organa) donio rješenje od 10. februara 2022. godine kojim je predmetni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
14. Ustavni sud zapaža da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom tj. zbog nepostupanja Ministarstva po presudi Vrhovnog suda od 2. septembra 2021. godine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na obavezu apelanata propisanu članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suprotno postupanje, shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ako se informacije o kojima je riječ odnose na samu suštinu predmeta, a nije pruženo dostatno objašnjenje za propust da se te informacije dostave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1345/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba); i Evropski sud, Bećirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 44304/16, Odluka od 24. oktobra 2019. godine). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo, nakon podnošenja predmetne apelacije, donijelo rješenje od 30. decembra 2021. godine kojim je odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu (dakle, da je Ministarstvo predmetno rješenje donijelo nešto manje od četiri mjeseca nakon što je Vrhovni sud donio presudu kojom je poništio ranije rješenje tog organa). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem od 10. februara 2022. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja umjesto Ministarstva. Naime, Ustavni sud je o svemu naprijed navedenom obaviješten od strane Ministarstva i Vrhovnog suda prilikom dostavljanja odgovora na apelaciju. Imajući u vidu trajanje dužinu trajanja postupka pred Ministarstvom (period od oko četiri mjeseca), kao i to da apelant nije obavijestio Ustavni sud o promjenama „pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu“, što je bio obavezan u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić