Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-454/21 (G.L.)

Odluka donesena 08. 06. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-454/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 06. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 454/21, rješavajući apelaciju G. L., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka

b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. lipnja 2022. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija G. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 018925 20 Kž 3 od 7. listopada 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Marko Pisarević, odvjetnik iz Šamca, podnio je 8. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 018925 20 Kž 3 od 7. listopada 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (Kantonalnog suda) broj 03 0 K 018925 19 K od 12. ožujka 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona i Federalnog tužiteljstva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor, koji je radi eventualnog izjašnjenja dostavljen apelantu 1. travnja 2022. godine (izjašnjenje nije dostavljeno).

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 K 018925 19 K od 12. ožujka 2020. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude izvršio spolni odnos, izjednačenu spolnu radnju s djetetom, djetetu prikazivao audio-vizualne pornografske sadržaje, posjedovao materijal sa sadržajem maloljetničke pornografije i neovlašteno držao municiju, čija nabava građanima uopće nije dozvoljena, čime je počinio produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 207. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u stjecaju s kaznenim djelom upoznavanja djeteta s pornografijom iz članka

212. KZ-a i kaznenim djelom iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije iz članka 211. stavak 1. KZ-a i produljeno kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz članka 371. stavak 1. KZ-a. Kantonalni sud mu je na temelju navedenih propisa, te čl. 42., 43. i 49. st. 1. i 2. KZ-a i čl. 54. i 55. KZ-a utvrdio kazne za navedena kaznena djela, a na temelju članka 54. stavak 2. točka b) KZ-a osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo tijek postupka, optužnicu o kojoj se apelant izjasnio da nije kriv, te izvedene dokaze (str. 4.–8.). Na strani 8. navedeni su prijedlozi obrane za izvođenje određenih dokaza koje je sud odbio.

6. Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka 296. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), te je naveo iskaz maloljetne oštećene (u odnosu na točku 1. optužnice – T. N.), te sudsko-psihijatrijski nalaz dan na okolnosti posjeduje li oštećena intelektualne sposobnosti koje joj omogućavaju shvatiti značaj radnji i drugo, kako je navedeno na str. 9.–11. Dalje, na str. 10.–11. naveden je nalaz i mišljenje vještaka psihološke struke na okolnosti duševne i intelektualne sposobnosti oštećene i drugo, kako je navedeno u presudi.

7. Na strani 12. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio iskaz oštećene, djevojčice od 10 godina, kao objektivan i vjerodostojan, čije intelektualne sposobnosti nisu u mogućnosti da sve navedeno izmisle, niti da zapamte takav sadržaj ako bi je neko nagovorio da tako kaže. Sud je utvrdio da je sve posljedica toga što je doživjela i na vjerodostojan način prenijela. Oštećena je svima isto govorila i njezin iskaz ničim nije doveden u pitanje. Kantonalni sud je dalje naveo da prigovor obrane da se radi o nezakonitom dokazu nije mogao prihvatiti jer odredbama ZKP-a nije propisano da je iskaz oštećene koja je saslušana na glavnom pretresu uz prisustvo psihologa nezakonit dokaz. Nadalje, sud se pozvao na odredbu članka 11. st. 2. i 3 ZKP-a, te je naveo da s obzirom na to da je oštećena saslušana uz prisustvo psihologa u posebnoj prostoriji i iskaz snimljen audio-sredstvima, takav iskaz je zakonit dokaz. Sud je dalje naveo (strana 13.) da je prihvatio i iskaze vještaka psihologa, te njihove pismene nalaze i mišljenja, koji su sačinjeni na temelju relevantnih činjenica, odnosno na temelju psihološkog pregleda i razgovora s oštećenom, jer su ovlašteni i kvalificirani za ovu vrstu vještačenja, te su neutemeljeni prigovori obrane da vještačenje mora obaviti osoba s liste stalnih sudskih vještaka. Bitno je da je vještačenje obavila osoba koja raspolaže stručnim znanjem iz područja u koje spadaju činjenice o kojima treba dati nalaz i mišljenje. Također, odredbom čl. 96., 97. i 112. ZKP-a propisano je koja osoba se ne može odrediti za vještaka. ZKP niti jednom odredbom ne propisuje da se za vještaka može odrediti samo osoba koja se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, već je neophodno da vještak raspolaže stručnim znanjem. Stoga je sud iskaze i nalaze vještaka prihvatio i cijenio kao vjerodostojne i kao vjerodostojan dokaz na kojem sud može temeljiti svoju odluku. Dalje je Kantonalni sud naveo da obrana ničim nije dovela u pitanje stručnost vještaka, niti je predlagala drugo vještačenje.

8. Nadalje, Kantonalni sud navodi iskaze (i sadržaj) ostalih svjedoka (majke, oca, nene, rodice oštećene) koje je cijenio objektivnim i značajnim za odlučivanje. Navedeni svjedoci su imali neposredna saznanja o događaju iz razgovora s oštećenom, kojima je na identičan način opisala događaj. Također su svjedoci (navedena imena) ukazali na promjene ponašanja oštećene i promjene na tijelu koje su primijetili. Sud je naveo da je poklonio vjeru iskazima tih svjedoka koji su međusobno suglasni, objektivni, te su kazivali o događaju na temelju onoga što su saznali od oštećene prije pokretanja kaznenog postupka, te nije dovedena u pitanje zakonitost iskaza tih svjedoka. Uzimajući u obzir prigovore obrane, Kantonalni sud nije našao (prilikom ocjene) da je ponašanje svjedokinje (nene oštećene) bilo sumnjivo i da je cijeli događaj temeljen na njezinom lažnom iskazu, jer je svjedokinja detaljno opisala što je sve radila otkad je posumnjala da je apelant radio navedene radnje s oštećenom, te je i prilikom ispitivanja navela zašto nije ranije ništa poduzela, a kada se uzme u obzir cjelokupna situacija (činjenica da se radi o obitelji, da je oštećena maloljetna, da je majka oštećene dugogodišnji dijabetičar, te je i svjedokinja izjavila da je morala biti pažljiva prilikom saopćavanja toga kćerci zbog njezinog zdravstvenog stanja), Kantonalni sud je cijenio da vjerodostojnost iskaza navedene svjedokinje nije dovedena u pitanje. Prigovorima obrane na iskaze drugih svjedoka (navedena imena) nije dovedena u pitanje ocjena navedenih iskaza.

9. Kantonalni sud je dalje naveo iskaze svjedoka obrane kojima je poklonio vjeru iako oni nisu imali neposredna saznanja o događaju (svjedočili na okolnosti o viđanju obitelji, a ujedno i potvrdili iskaz oštećene i drugih svjedoka da se oštećena žalila da je apelant tuče, a kasnije je samo slijegala ramenima, i druga ponašanja oštećene koja su navele i majka i nena oštećene.

10. Kantonalni sud je od str. 17.–19. naveo iskaze svjedoka, učiteljice, psihologa, psihijatra, ginekologa i drugih, te je naveo da je poklonio vjeru iskazima i ocijenio ih vjerodostojnim i utemeljenim na pravilima struke.

11. U odnosu na točku 2. optužnice, na strani 20. navedeno je što proizlazi iz izvješća o pregledu sadržaja forenzičkih kopija – imidža za pohranjivanje kompjuterskih i elektroničkih podataka i mobilnih aparata koje je sačinila nadležna agencija, te je saslušan vještak koji je obrazložio utvrđenu ekspertizu, kao i svjedokinja (oštećena u točki 2. optužnice – A. H.). Kantonalni sud je ukazao na zapisnik o oduzimanju predmeta (predmeti koji su oduzeti od apelanta). Prethodne dokaze koji se odnose na točku 2. optužnice, i to izvješće o pregledu sadržaja forenzičnih kopija – imidža uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektroničkih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata, koje je sačinila Agencija za forenzična ispitivanja i vještačenja, iskaz vještaka i iskaz svjedokinje – oštećene A. H., Kantonalni sud je cijenio kao objektivne i značajne za odlučivanje u ovoj kaznenopravnoj stvari i za sud prihvatljive. Prilikom ocjene navedenih dokaza, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i prigovore na točku 2. optužnice (obrana navodila da ne postoji niti jedan dokaz kojim bi se potvrdili činjenični navodi pod točkom 2. optužnice). Kantonalni sud je našao da je točka 2. potvrđene optužnice djelomično dokazana jer je na temelju provedenih vještačenja i na temelju iskaza vještaka utvrđeno da je apelant na memorijskoj kartici posjedovao sedam fajlova istog sadržaja, s tim da su se tri fotografije odnosile na maloljetnu A. H., pa je tako sud, uslijed nedostataka dokaza, izmijenio činjenični opis točke 2. optužnice. Kantonalni sud je našao da je i iskaz svjedokinje – oštećene A. H. vjerodostojan, pa je utvrđeno da je ona fotografije, na kojima se vide njezini intimni dijelovi tijela, a koje su se nalazile kod apelanta u telefonu, poslala svom tadašnjem momku i da se ubrzo nakon toga ta fotografija pojavila među vršnjacima u njezinoj školi. Sa stajališta ovog suda, potpuno je nebitna činjenica je li navedena fotografija ostala od apelantovog bratića jer je on apelantu dao svoj telefon, iz razloga što kazneno djelo koje se apelantu stavlja na teret – iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije zahtijeva činjenje bilo koje radnje (snimanje, posjedovanje, uvoz, prodaja, raspačavanje, prikazivanje, navođenje), pa kako je dokazano da je apelant na svom telefonu posjedovao navedene fotografije, to znači da je izvršio kazneno djelo koje mu se točkom 2. potvrđene optužnice stavlja na teret.

12. U odnosu na točku 3. optužnice (nedozvoljeno držanje oružja) Kantonalni sud je naveo iskaz svjedoka K. K., uposlenika u Policijskoj upravi, i što je utvrđeno zapisnikom o pretresanju stana i garaže koje je koristio apelant, te je ove dokaze cijenio kao objektivne dokaze iz kojih je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant neovlašteno držao automatsku pušku i metke (dalje precizirano). Dalje je Kantonalni sud naveo da je cijenio prigovore obrane (streljivo apelantovog oca, dugo stoji tu, zaboravio ga predati) ali je navedeno irelevantno jer je apelant naveo da je znao za streljivo, što znači da se nalazio u njegovom posjedu i on je bio u obvezi predati ga (jer je i sam pripadnik policije), pa mu je činjenica o zabranjenom streljivu još poznatija nego drugim građanima.

13. Na str. 23.–24. naveden je iskaz apelanta koji je svjedočio u svoju obranu. Analizirajući apelantov iskaz posebno u i svezi s drugim dokazima, Kantonalni sud je našao da on nije vjerodostojan i objektivan i da je izrečen s ciljem oslobađanja od kaznene odgovornosti.

14. Kantonalni sud je odgovorio i na ostale navode obrane u svezi s vremenom, mjestom i brojem radnji (proizvoljno), što znači „pohota,“ i „seksualno iskorištavanje“ (kojeg nema u opisu kaznenog djela), o čemu se izjasnio na strani 25. Na strani 28. Kantonalni sud je naveo kako je odlučio o apelantovoj kazni.

15. Vrhovni sud je donio Presudu broj 03 0 K 018925 20 Kž 3 od 7. listopada 2020. godine kojom se žalbe apelanta (i branitelja) u odnosu na kaznena djela (spolni odnošaj s djetetom iz članka 207. stavak 1. u svezi sa člankom 55. KZ-a, upoznavanje djeteta s pornografijom iz članka

212. KZ-a iz točke 1. izreke prvostupanjske presude i produljeno kazneno djelo nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz toč. 3. i 4. izreke prvostupanjske presude) odbijaju se kao neutemeljene, dok se uvaženjem žalbe Tužiteljstva u odnosu na kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 207. stavak 1. u svezi sa člankom 55. KZ-a iz točke 1. izreke presude presuda od 12. ožujka 2020. godine preinačava u pravnoj ocjeni kaznenog djela tako da se radnje iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, pravno kvalificiraju kao kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz članka 207. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. i u svezi sa člankom 55. KZ-a, te se preinačava presuda Kantonalnog suda u odluci o kazni (uz navođenje pojedinačno utvrđenih kazni za kaznena djela) i izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina. Istom presudom uvažene su žalbe apelanta i Tužiteljstva u odnosu na točku 2. izreke presude Kantonalnog suda (za kazneno djelo iz članka 211. stavak 1. KZ-a) i presuda u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na žalbu apelanta (i branitelja) i Tužiteljstva, te da je u skladu sa člankom 321. ZKP-a ispitao presudu u granicama žalbenih navoda i odlučio kao u izreci, za što je dao razloge.

17. Vrhovni sud je cijenio kao neutemeljen navod iz žalbe da je prvostupanjski sud bio nepropisno sastavljen. Ovo stajalište obrana je temeljila na odredbi čl. 185. stavak 1. i 186. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (posebna znanja suca i tužitelja u ovim predmetima s oštećenim, djetetom, a ni predsjednica vijeća ni postupajući tužitelj nisu prezentirali dokaze kojim bi se utvrdilo da ispunjavaju navedene uvjete za postupanje u ovoj vrsti kaznenog postupka). Vrhovni sud je naveo da nijednom odredbom ZKP-a, kao ni odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH nije propisano da sud i tužitelj po službenoj dužnosti prezentiraju dokaz o stečenom posebnom znanju u slučaju kada se u kaznenom postupku sudi punoljetnim učiniteljima kaznenih djela, a kada se kao oštećeni pojavljuje dijete. Vrhovni sud je ukazao na odredbe čl. 259. i 273. stavak 2. ZKP-a. Dalje je navedeno da je postupljeno po navedenim odredbama, na izričito pitanje predsjednika sudskog vijeća branitelj se izjasnio da ne prigovara sastavu sudskog vijeća niti nadležnosti suda. Kada je u pitanju tužitelj, on je dužan uz optužnicu sudu u smislu članka 242. točka g) ZKP-a predati dokaze kojima se potkrjepljuju navodi optužnice, pa ne postoji obveza da na glavnom pretresu prezentira dokaz o stečenom posebnom znanju iz oblasti prava djeteta. Iz stanja spisa ne proizlazi da je obrana tijekom glavnog pretresa stavljala prigovor glede nedostatka posebno stečenih znanju u odnosu na predsjednicu sudskog vijeća i postupajućeg tužitelja kako bi se o takvom eventualnom prigovoru moglo odlučiti, niti u žalbi nudi dokaze u tom pravcu.

18. Vrhovni sud je ukazao na tvrdnju obrane da su svi dokazi optužbe prikupljeni tijekom istrage i provedeni na glavnom pretresu nezakoniti dokazi na kojima se ne može utemeljiti presuda u smislu članka 11. st. 2. i 3. ZKP-a, jer se temelje isključivo na podacima i informacijama pribavljenim tijekom ispitivanja djeteta T. N. u svojstvu svjedoka – oštećene u fazi istrage, koji je izvorno nezakonit dokaz. Svoje tvrdnje argumentira navodima da je ispitivanje oštećene T. N. obavljeno u prisustvu tužitelja, majke oštećene, pedagoga – psihologa Centra za socijalni rad i uposlenice Tužiteljstva, što je suprotno odredbama čl. 187. stavak 2. i 185. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH. Prema stajalištu obrane, okolnost prisustva navedenih osoba prilikom saslušanja oštećene u istrazi čini ovaj dokaz nezakonitim, kao i sve druge dokaze proistekle iz ovog dokaza. Vrhovni sud je i ovaj žalbeni prigovor cijenio neutemeljenim. Oštećena T. N. je ispitana na glavnom pretresu, kada je iznijela svoj iskaz, te bila izravno i unakrsno ispitana posredstvom predsjednice sudskog vijeća, nalazeći se u posebnoj prostoriji u prisustvu psihologa, na način da joj je predsjednica vijeća postavljala pitanja koja su pripremili tužitelj i obrana. Na tom iskazu je, pored ostalih dokaza koji su navedeni i cijenjeni u pobijanoj presudi, utemeljena prvostupanjska presuda, pa se, dakle, radi o zakonitom dokazu. Iskaz oštećene T. N. iz istrage nije izveden na glavnom pretresu budući da nije predočavan ni prilikom izravnog, niti unakrsnog ispitivanja oštećene T. N. Prema tome, taj iskaz uopće ne predstavlja dokaz u predmetnom kaznenom postupku i na njemu nije utemeljena presuda. U svezi s tim, neprihvatljiv je i žalbeni prigovor da su ostali dokazi izvedeni na glavnom pretresu nezakoniti po principu „otrovne voćke“. Obrana, kako je naveo Vrhovni sud, u žalbi nije konkretizirala o iskazima kojih svjedoka se radi, a tvrdnja da nijedan „kasniji” dokaz nije mogao nastati bez iskaza oštećene T. N. u istrazi nije utemeljena, jer iz iskaza ispitanih svjedoka na glavnom pretresu (nana, majka, ostali svjedoci) proizlazi da su svoja saznanja o činjenju kaznenog djela stekli neposredno u razgovoru s oštećenom T. N. ili posredno, ali svakako prije nego što je ona dala svoj iskaz u Tužiteljstvu. Slijedom toga, neprihvatljiv je žalbeni navod da je pobijana presuda utemeljena na nezakonitim dokazima u smislu članka 11. st. 2. i 3. ZKP-a.

19. Vrhovni sud je dalje ispitao navod obrane da je u pobijanoj presudi učinjena bitna povreda odredbi kaznenog postupka jer sud prilikom ispitivanja oštećene T. N. na glavnom pretresu nije pravilno primijenio odredbu članka 100. st. 4. i 6. ZKP-a. Svoje stajalište obrazlaže navodima da oštećena T. N. nije ispitana na način kako je to propisano odredbama ZKP-a, Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH i Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH. Vrhovni sud je citirao sve relevantne odredbe i zaključio, suprotno stajalištu obrane, da je prvostupanjski sud postupao po navedenim odredbama, ispitivanje oštećene T. N. izvršio uz pomoć psihologa, te je, cijeneći životnu dob, tjelesno i duševno stanje maloljetne oštećene, njezino ispitivanje obavio putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način da su joj postavljana pitanja tužitelja i obrane, bez prisustva u prostoriji gdje se oštećena T. N. nalazi. Obrana nije konkretizirala što iz navedenih odredbi procesnog zakona na koje ukazuje prvostupanjski sud nije pravilno primijenio prilikom ispitivanja oštećene T. N.

20. Dalje od strane 7. Vrhovni sud je razmotrio prigovor obrane u svezi s nalogom obrani da unaprijed pripremi pitanja, te je prigovoreno načinu na koji je vještak parafrazirala pitanja postavljena oštećenoj T. N., kao i činjenici da sud nije pozvao apelanta da osobno ispita ključnog svjedoka (kojeg je branitelj unakrsno ispitao). Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZKP-a, članak 187. stavak 2. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH, kao i odredbe članka 9. stavak 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH. Također, Vrhovni sud je naveo da iako je točno da nijedan od navedenih zakona ne propisuje izričito mogućnost da strankama i branitelju sud naloži da unaprijed pripreme pitanja koja će svjedoku biti postavljena posredstvom suda na glavnom pretresu, jasno je da takva mogućnost postoji, jer je sud dužan da u situaciji kada se radi o djeci ili maloljetnicima koji su oštećeni kaznenim djelom postupi tako da u najvećoj mogućoj mjeri zaštiti interes djeteta ili maloljetnika, što proizlazi iz odredbi koje je citirao. Okolnost da je u konkretnom slučaju strankama i branitelju naloženo da pitanja oštećenoj T. N. unaprijed pripreme ne može sama po sebi predstavljati povredu prava na obranu. Vrhovni sud je našao da to što su optužba i obrana u konkretnom slučaju unaprijed pripremljena pitanja postavljale svjedoku posredstvom predsjednice vijeća upravo ukazuje da su primijenjene navedene odredbe relevantnih zakona. Sud je obazrivo postupio kako ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje djeteta, tj. oštećene. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da takav način ispitivanja svjedoka nije sprječavao stranke i branitelja da posredstvom predsjednice vijeća postavljaju i druga pitanja, što je utvrđeno uvidom u zapisnik s glavnog pretresa o ispitivanju oštećene T. N. (strankama i branitelju nije zabranjeno postavljanje i drugih pitanja pored pismenih pitanja koja su pripremili i dostavili predsjednici vijeća), a stranke i branitelj to nisu tražili. Pored toga, iz stanja spisa je zaključeno da je nakon izravnog ispitivanja oštećene T. N. sud odredio pauzu radi omogućavanja branitelju i apelantu da pripreme svoja pitanja za unakrsno ispitivanje (bez ograničenja glede toga hoće li pitanja postavljati branitelj ili optuženi ili obojica). Slijedom navedenog, neprihvatljiv je žalbeni prigovor da su apelant i njegov branitelj bili onemogućeni oštećenoj T. N. u realnom vremenu i neposredno nakon davanja iskaza postavljati unakrsna pitanja posredstvom suda, jer takav navod nije utemeljen u realnom stanju spisa. Vrhovni sud nije prihvatio ni prigovor obrane da je sud propustio dati priliku apelantu da unakrsno ispita svjedoka (navod da je sud bio dužan pozvati i apelanta da svjedoku postavi pitanja). Vrhovni sud je naveo da je branitelj optuženog na glavnom pretresu vršio unakrsno ispitivanje oštećene T. N., te da je takvu priliku imao i optuženi koji, prema zapisniku s glavnog pretresa, to svoje pravo nije koristio. Također je ukazano da je na početku glavnog pretresa apelant, između ostalog, poučen da može postavljati pitanja svjedocima i davati objašnjenja u svezi s njihovim iskazima, pa u situaciji kada on ta svoja prava nije koristio, ne može se prihvatiti žalbeni navod da mu je sud uskratio ta prava.

21. Vrhovni sud je dalje naveo da je neprihvatljiva tvrdnja obrane da je psiholog (uz čiju je pomoć ispitivana oštećena T. N.) parafrazirala pitanja koja je postavljala predsjednica vijeća i na taj način neposredno i u značajnoj mjeri utjecala na sadržaj odgovora svjedokinje. Naime, iz sadržaja pitanja koje je postavljala predsjednica sudskog vijeća vidljivo je da je psiholog pojedina pitanja formulirala na način da ih je u stvari pojašnjavala oštećenoj tako što ih je prilagodila njezinoj životnoj dobi, tjelesnom i duševnom stanju i da nije mijenjala smisao postavljenih pitanja da bi ih pretvarala u sugestivna pitanja iz kojih se dobije očekujući odgovor, kako se to neutemeljeno tvrdi u žalbi. Osim toga, obrana nije konkretizirala o kojim pitanjima se radi kako bi se ovaj žalbeni navod mogao ispitati u tom pravcu.

22. U odnosu na navod obrane da se na vještačenjima oštećene T. N. koje su proveli neuropsihijatar i psiholog – psihoterapeut ne može temeljiti sudska odluka jer nije priložen materijal korišten za izradu nalaza i mišljenja, Vrhovni sud je ukazao na odredbe ZKP-a, te je naveo da se zakonitosti ili nezakonitosti određenog dokaza ne može zasnovati samo na tvrdnji da je povrijeđena određena odredba procesnog zakona (osim ako to nije izričito propisano), nego se cijeni cilj odredbe i značaj propusta u odnosu na prava, pa se izvodi zaključak o zakonitosti dokaza.

23. U odnosu na prigovor da je vještačenje trebalo povjeriti stručnoj ustanovi s obzirom na složenost, a da se za vještake nisu mogle postaviti osobe koje nisu na listi stalnih sudskih vještaka, kao i na druge nedostatke u nalazu (nedostaje datum, nepodobno mjesto za pregled pacijenta), te se radi o nezakonitom dokazu, Vrhovni sud je dao odgovor na strani 10. Vrhovni sud je ukazao da ZKP nigdje nije propisao da se za vještaka ne može odrediti osoba koja nije na listi, kao i da obrana nije konkretizirala svoje tvrdnje, odnosno zbog čega smatra da je uslijed navedenih okolnosti došlo do neke povrede ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom ili međunarodnim ugovorima, ili zašto je pribavljen povredama ZKP-a.

24. Na strani 11. Vrhovni sud je naveo da je u svezi s točkom 2. izreke pobijane presude obrana navela da je prvostupanjski sud odbijanjem prijedloga obrane da se kao svjedok ispita D. L. (na okolnosti da je upravo on apelantu dao mobilni telefon na kojem se nalaze fotografije maloljetne H. A.), odbijanjem prijedloga obrane za vještačenje po vještaku sudske medicine, te odbijanjem prijedloga obrane za saslušanje svjedoka uposlenika MUP-a na okolnosti apelantovog karaktera povrijedio apelantovo pravo na obranu, čime je počinio bitnu povredu odredbi ZKP-a, Vrhovni sud je utvrdio da ovi žalbeni navodi nisu utemeljeni. Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je optuženom s ciljem poštovanja jednakosti stranaka u postupku zagarantirano izvođenje dokaza u njegovu korist, s tim da takvi dokazi moraju biti relevantni. Dakle, sud je takve dokaze dužan izvesti ako obrana postojanje takvih dokaza i njihovu relevantnost temelji na razlozima značajnim za utvrđivanje odlučnih činjenica. Međutim, prvostupanjski sud nije dužan prihvatiti izvođenje dokaza ako ocijeni da oni nisu relevantni ili da su nepotrebni, s tim da je u obrazloženju presude dužan za takav zaključak dati jasne razloge, što je u obrazloženju prvostupanjske presude i učinjeno. Prema ocjeni prvostupanjskog suda, u dokaze koji su relevantni ne spadaju dokazi koje je predložila obrana. Vrhovni sud je podržao zaključak o odbijanju prijedloga za ispitivanje svjedoka D. L., prijedloga za vještačenje po vještaku sudske medicine i uposlenika MUP-a.

25. U nastavku presude je na strani 13. navedeno da je žalba osporavala prvostupanjsku presudu glede kaznenih djela iz točke 1. optužnice, a suština navoda se ogledala u konstataciji da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio vjerodostojnost iskaza oštećene (N. T.), te iskaze njezine majke, nane, tetke, dijelom oca, kao i nalaze i mišljenja vještaka , a pri tome nije prihvatio kao vjerodostojan apelantov iskaz, te je izveo pogrešan zaključak da je apelant počinio kaznena djela. Vrhovni sud se na str. 13.–19. detaljno izjasnio i o iskazima oštećene, svjedoka, nalazu i mišljenju vještaka (stajalištu prvostupanjskog suda u odnosu na navode iz žalbe), te je navode ocijenio neutemeljenim, za što je dao detaljna obrazloženja. Na strani 21. Vrhovni sud je naveo da je žalba Tužiteljstva utemeljena, te je preinačio prvostupanjsku presudu u pravnoj ocjeni djela (spolni odnošaj s djetetom iz članka 207. stavak 4. u svezi sa stavkom 1. u svezi sa člankom 55. KZ-a), te je i u odnosu na odluku o kazni (strana 22.) izmijenio presudu (jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina), za što je dao obrazloženje.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

26. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, suprotno stajalištu drugostupanjskog suda, smatra da činjenica da nije prigovorio sastavu sudećeg vijeća prilikom njegove objave ne može konvalidirati ili poništiti ovaj propust s obzirom na to da je dužnost suda, a ne obrane, da pazi na zakonitost postupka. U tom smislu, bez obzira na to što nije izričito propisana ni odredbama ZKP-a, niti odredbama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH, nesporna je obveza predsjednika sudećeg vijeća da osigura sastav vijeća u skladu s imperativnom odredbom članka 185. stavak 1. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH, koja izričito propisuje da sudećim vijećem predsjedava sudac za maloljetnike ili sudac koji ima posebna znanja iz oblasti prava djeteta, što u ovom predmetu nije bio slučaj, jer o toj činjenici ni stranke ni branitelj nikada tijekom postupka nisu bili obaviješteni. Apelant smatra da svi dokazi optužbe prikupljeni tijekom istrage i provedeni na glavnom pretresu u ovoj kazneno-pravnoj stvari predstavljaju dokaze na kojima se ne može temeljiti presuda u smislu odredbi članka 11. st. 2. i 3. ZKP-a jer se temelje isključivo na podacima i informacijama pribavljenim tijekom ispitivanja djeteta T. N. u svojstvu svjedoka – oštećene u fazi istrage. Nadalje, apelant navodi da se radi o „izvorno nezakonitom dokazu“ s obzirom na to da je prilikom njezinog saslušanja postupano suprotno imperativnim normama Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH tako što su u istoj prostoriji bili prisutni ne jedan nego dva tužitelja (iako je odredbom članka 187. stavak 2. navedenog Zakona propisano da se ispitivanje djeteta oštećenog kaznenim djelom iz članka 185. istog Zakona obavlja „putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, a bez prisustva tužitelja ili ovlaštene službene osobe u prostoriji gdje se svjedok nalazi“). Točno je da je T. N. saslušana na glavnom pretresu održanom 28. listopada 2019. godine, kao što je točno i to da joj zapisnik o saslušanju u fazi istrage nije predočen prilikom unakrsnog ispitivanja, odnosno da nije proveden kao dokaz u fazi glavnog pretres. Međutim, apelant smatra da ta činjenica ne može osporiti činjenicu da je ovaj dokaz ipak korišten, i to u odlučujućoj mjeri, tijekom čitavog kaznenog postupka, odnosno u fazi istrage i u fazi optuženja. Svi ostali dokazi pribavljeni tijekom istrage nastali su kao plod upravo saslušanja svjedokinje – oštećene T. N., a isti dokaz je priložen i prilikom podizanja, odnosno prilikom potvrđivanja optužnice. Suština apelantovog prigovora i nije u tome da se taj iskaz razlikuje u odnosu na iskaz dan na glavnom pretresu nego da je taj dokaz korišten za pribavljanje svih ostalih dokaza u ovom kaznenom postupku, te da je poslužio i kao jedan od glavnih dokaza za podizanje, odnosno potvrđivanje optužnice.

27. Apelant smatra da mu je prilikom ispitivanja oštećene T. N. na glavnom pretresu povrijeđeno pravo na obranu tako što je predsjednica vijeća njemu i njegovom branitelju naložila da unaprijed pripreme pitanja koja će svjedoku biti postavljena u unakrsnom ispitivanju s obzirom na to da je takvo postupanje nespojivo sa svrhom unakrsnog ispitivanja. Apelant ukazuje na ovlaštenja suda da prilikom ispitivanja zaštiti interes djeteta, kao i da svjedoka zaštiti od uznemiravanja i zbunjivanja, ali tu svoju dužnost sud mora realizirati na način kojim će se postići ravnoteža između interesa svjedoka, s jedne strane, i interesa optuženog, s druge strane, čija procesna prava ne smiju biti ugrožena ili prekršena (što nije urađeno u konkretnom predmetu). Također je neprihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da je apelant već na početku glavnog pretresa poučen da može postavljati pitanja svjedocima, te da ga prvostupanjski sud zbog toga nije morao pozvati da ispita i ovog konkretnog svjedoka. Suprotno ovakvom stajalištu, prilikom ispitivanja svakog svjedoka optuženi mora biti pozvan ili makar upozoren da ima pravo ispitati svjedoka, a propustom da to učini prilikom ispitivanja ključnog svjedoka optužbe prvostupanjski sud je prekršio apelantovo pravo na obranu, a time i počinio apsolutno bitnu povredu odredbi kaznenog postupka koja je morala dovesti do ukidanja prvostupanjske presude. Apelant i dalje stoji na stajalištu da su vještakinje D. B. i V. Z. bile obvezne uz svoje nalaze dostaviti i zapisnike, skice, testove ili ostali pomoćni materijal koji su sačinile i koristile prilikom izrade svojih nalaza, te da je suprotnim postupanjem povrijeđeno apelantovo pravo na obranu i pravo na pravično suđenje jer ih objektivno nije mogao dovesti u sumnju. Obje vještakinje su na glavnom pretresu potvrdile da su prilikom vještačenje sačinile dokumentaciju te vrste, ali da nisu smatrale da se ona treba dostaviti uz nalaz i mišljenje, što je potpuno suprotno ustaljenoj sudskog praksi bh. sudova i samo po sebi predstavlja povredu prava na obranu. Ovdje treba dodati i to da se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke uopće nije osvrnuo na navode žalbe glede obveze vještaka da uz nalaz i mišljenje dostavi i pomoćnu dokumentaciju, čime je povrijedio i apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku kao jedan od vidova prava na pravično suđenje. Na kraju, apelant smatra da su mu pravo na obranu, a samim tim i pravo na pravično suđenje, povrijeđeni i odbijanjem prijedloga obrane da se na glavnom pretresu kao svjedok obrane sasluša svjedok D. L., da se obavi vještačenje po vještaku sudske medicine, te da se u svojstvu svjedoka saslušaju uposlenici MUP-a Posavskog kantona na okolnosti apelantovog karaktera. Čak i drugostupanjski sud prihvaća kao nesporno da je apelantu zagarantirano izvođenje dokaza u svoju korist, ali pogrešno prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o relevantnim dokazima, odnosno dokazima kojima bi se utvrđivale odlučne činjenice.

II.Odgovori na apelaciju

28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena i da nisu povrijeđena apelantova prava. Vrhovni sud smatra da su dokazi pravilno cijenjeni, da su pravilno primijenjene odredbe ZKP-a i KZ-a. Vrhovni sud nije očigledno proizvoljno postupao prilikom utvrđivanja činjenica i primjene relevantnih materijalnopravnih propisa, kako se to neutemeljeno navodi u podnesenoj apelaciji. Kroz svoje žalbene prigovore (s kojima nije uspio) apelant nastoji sugerirati Ustavnom sudu da je u presudi ovog suda postupljeno očigledno proizvoljno prilikom ocjene dokaza. Nadalje, Vrhovni sud navodi da je neutemeljen prigovor na sastav sudskog vijeća. Apelant u apelaciji navodi da nije stavljao prigovor na sastav sudskog vijeća, pa je izlišno preispitivati takav prigovor, pri tome imajući u vidu da punomoćnik ne ukazuje niti upućuje na bilo koji dokaz iz kojeg bi proizašlo da sudsko vijeće nije sačinjeno u skladu s odredbom članka 185. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku FBiH, a ne ukazuje ni na propis iz kojeg bi se ex officio sud o navedenom izjašnjavao u presudi. Takav prigovor nije istican ni u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude. Kada se radi o prigovorima na zakonitost dokaza, Vrhovni sud ukazuje da nije točno da je presuda utemeljena isključivo na iskazu djeteta T. N., nego i na brojnim drugim dokazima koji ne proizlaze iz iskaza oštećene, o čemu je u presudi iznio razloge, koje ne treba sada posebno iznositi, a nije točno ni da su dokazi nezakoniti. Naime, kod predmetnih kaznenih djela je karakteristično da sva saznanja o izvršitelju i načinu izvršenja djela upravo i počinju od izvora saznanja putem kazivanja same žrtve. Vrhovni sud ukazuje da apelant ponavlja navode iz žalbe, koje je sud cijenio, i samo zato što rezultat preispitivanja prvostupanjske odluke nije u korist obrane ne može se prihvatiti stajalište obrane da je u presudi Vrhovnog suda prilikom ocjene dokaza i činjenica postupljeno očigledno proizvoljno.

29. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je (suštinski) naveo slične razloge kao Vrhovni sud. Pri trome je pojasnio da je predsjednik sudećeg vijeća imao potrebne kvalifikacije (završio poslijediplomski studij o temi „Maloljetničke delikvencije“, o čemu je apelantov prethodni branitelj bio upoznat). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se osporava zakonitost dokaza, a da se prvostupanjska presuda nije temeljila na zapisniku o saslušanju oštećene T. N., nego je oštećena T. N. dala svoj iskaz na glavnom pretresu, i to u posebnoj prostoriji u prisustvu psihologa, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Također, iako nije izričito propisana mogućnost da strankama i branitelju sud naloži da unaprijed pripreme pitanja koja će svjedoku biti postavljena, takva mogućnost postoji, jer sud postupa u interesu djece (oštećene kaznenim djelom). Također je ukazano na činjenicu da su vještaci svjedočili na pretresu, a zakon ne propisuje da nalaz i mišljenje sadrži skice, pomoćni materijal i drugo.

30. Tužiteljstvo (Kantonalno i Federalno) u odgovoru je navelo su pobijane odluke utemeljene na pravilnoj primjeni procesnog zakona, te da su rezultat pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene KZ-a, a činjenični i pravni zaključci detaljno navedeni u obrazloženju pobijanih odluka. Kroz sve faze kaznenog postupka apelantu je omogućena obrana koju je aktivno koristio i posredstvom svog punomoćnika.

III.Relevantni propisi

31. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 100. st. (4) i (6) Tijek ispitivanja svjedoka (4) Prilikom ispitivanja maloljetne osobe, osobito ako je ona oštećena kaznenim djelom, postupit će se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno utjecalo na duševno stanje maloljetnika. Ispitivanje maloljetne osobe izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

(6) S obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje ili druge opravdane interese, svjedok se može ispitati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način da mu stranke i branitelj mogu postavljati pitanja bez nazočnosti u prostoriji u kojoj se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja može se odrediti stručna osoba.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

32. Zakon o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 7/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

KAZNENA DJELA NA ŠTETU DJECE I MALOLJETNIKA

Članak 185. stavak (1) Opće odredbe (1) Sudac za maloljetnike, odnosno vijeće kojim predsjeda sudac za maloljetnike ili sudac koji ima posebna znanja iz oblasti prava djeteta sudi i punoljetnim učiniteljima kaznenih djela propisanih Kaznenim zakonom kada se u kaznenom postupku kao oštećenik pojavljuje dijete i maloljetna osoba, kao što su kaznena djela:

1) ubojstvo, 2) čedomorstvo, 3) sudjelovanje u samoubojstvu, 4) teška tjelesna ozljeda, 5) protupravno lišenje slobode, 6) otmica, 7) silovanje, 8) spolni odnos s nemoćnom osobom, 9) spolni odnos zlouporabom položaja, 10) spolni odnos s djetetom, 11) bludne radnje, 12) zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom, 13) navođenje na prostituciju, 14) iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije, 15) upoznavanje djeteta s pornografijom, [...] Članak 187.

Postupanje (1) U kaznenim predmetima protiv učinitelja kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika, pri provođenju procesnih radnji posebice obazrivo odnosi se prema djetetu ili maloljetniku na čiju je štetu u činjeno kazneno djelo, imajući u vidu njegov uzrast, osobine njegove osobnosti, naobrazbu i prilike u kojima živi, kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na budući život, odgoj i razvoj. Saslušanje djeteta ili maloljetnika u pravilu se obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe.

(2) Ako se kao svjedok saslušava dijete ili mlađi maloljetnik oštećen kaznenim djelom iz članka 185. ovoga zakona, takvo se saslušanje može provesti najviše dva puta. Tužitelj ili ovlašćena službena osoba ispitivanje obavlja putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, a bez nazočnosti tužitelja ili ovlašćene službene osobe u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Saslušanje djeteta ili maloljetnika u pravilu se obavlja uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe.

(3) Dijete ili mlađa maloljetna osoba može se saslušati u svome stanu ili drugom prostoru u kojem boravi ili centru za socijalni rad. Pri saslušanju se postupa sukladno stavku (2) ovoga članka.

(4) Sud će saslušati dijete ili maloljetnika oštećenog kaznenim djelom iz članka 185. ovoga zakona, sukladno stavku (2) ovoga članka, tako da sud, tužitelj, maloljetnik i branitelj mogu postavljati pitanja a da ne budu nazočni u istoj prostoriji s oštećenikom. Saslušanje djeteta ili maloljetnika obavlja se tako da se pitanja mogu postavljati posredstvom suda, a po potrebi uz pomoć pedagoga, psihologa ili druge stručne osobe.

(5) U svrhu zaštite djece i maloljetnika oštećenih kaznenim djelom iz članka 185. ovoga zakona, primjenjuju se i druge odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03).

(6) Odredbe se ovoga članka primjenjuju i onda kada se saslušava dijete ili maloljetnik koji je svjedok-očevidac učinjenog djela iz članka 185. ovoga zakona. (7) Odredba članka 84. ovoga zakona primjenjuje se u kaznenom postupku protiv učinitelja kaznenih djela na štetu djece i maloljetnika.

V.Dopustivost

33. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 10. prosinca 2020. godine, a apelacija je podnesena 8. veljače 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

36. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VI.Meritum

37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

38. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

39. Članak 6. st. 1. i 3.a), b) i d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje obrane;

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

40. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

41. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze. Apelant također sugerira da se radi o nezakonitim dokazima, na kojima je sud temeljio presudu, kao i da mu je povrijeđeno pravo na obranu. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Također, apelant u apelaciji navodi da sud nije bio propisno sastavljen.

42. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da u odgovarajućim slučajevima načelo pravičnog suđenja nalaže da se interesi obrane dovedu u ravnotežu s interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče. U tom pogledu, Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) uzeo je u obzir posebne osobenosti kaznenog postupka koji se odnosi na seksualna kaznena djela. Takav postupak žrtva često doživljava kao teško iskušenje, osobito ako se protiv svoje volje mora suočiti s optuženim. Pri ocjeni pitanja je li u takvom postupku okrivljenom osigurano pravično suđenje moraju se uzeti u obzir interesi žrtve. Europski sud, stoga, prihvaća da se u kaznenom postupku koji se odnosi na seksualno zlostavljanje mogu poduzeti određene mjere u svrhu zaštite žrtve uz uvjet da se takve mjere mogu uskladiti s odgovarajućim i učinkovitim ostvarivanjem prava na obranu. U osiguravanju prava na obranu od pravosudnih organa može se zatražiti da poduzmu mjere koje će kompenzirati teškoće s kojima se obrana suočava (vidi Europski sud, Kovač protiv Hrvatske, presuda od 12. srpnja 2007. godine, stavak 27.).

43. Isto tako, budući da su apelantu na teret stavljene inkriminirane radnje poduzete u kontinuitetu u duljem razdoblju u vrijeme kada je oštećena maloljetna, Ustavni sud primjećuje da ne postoje precizno i uniformirano uspostavljeni standardi kada su u pitanju predmeti koji se tiču prava obrane u kaznenim predmetima seksualnog nasilja nad djecom, već je nužno ispitati okolnosti svakog predmeta zasebno i na taj način, sagledavajući postupak u cjelini, dati odgovor jesu li prava obrane ispoštovana u smislu garancija koje pruža članak 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije, imajući pritom u vidu posebne osobenosti takvih postupaka radi zaštite interesa žrtve i sprječavanja njezine eventualne sekundarne viktimizacije.

44. Dakle, kada je u pitanja sastav suda apelant po prvi put u apelaciji navodi da sud nije bio propisano sastavljen (u skladu s odredbom članka 185. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom), jer zakonska odredba propisuje da sudećim vijećem predsjedava sudac za maloljetnike ili sudac koji ima posebna znanja iz oblasti prava djeteta, a o kojoj činjenici stranke i branitelj nisu obaviješteni. U svezi s navedenim Ustavni sud najprije primjećuje da je u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud naveo da predsjednik vijeća ima završen magisterij „maloljetničke delikvencije“, o čemu je apelantov prethodni branitelj bio upoznat, a sudac je dakle imao posebna potrebna znanja koja se traže navedenom odredbom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ne postoji zakonom propisana obveza da se sud u presudi izjašnjava o navedenom. Stoga je Ustavni sud mišljenja da apelantovi navodi o nepropisanom sastavu vijeća nisu utemeljeni u okolnostima konkretnog predmeta, niti se može zaključiti da vijeće koje je sudilo nije bilo propisno sastavljeno.

45. Kada je u pitanju sama ocjena dokaza, Ustavni sud ističe da nije njegova zadaća preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Također, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Isto tako, Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Dakle, redovni sudovi imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je apelantova osuda utemeljena prvenstveno na iskazu oštećene kao svjedoka. Međutim, to nije jedini dokaz, već je i iskaze ostalih svjedoka (dakle i svjedoka obrane) redovni sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Ipak, u situaciji (kako u konkretnom predmetu) od esencijalne važnosti je osigurati da u konvencijskom smislu prava obrane budu ispoštovana, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti dana adekvatna i pogodna prilika suočiti se s takvim svjedokom i ispitati ga bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. studenog 2006. godine, stavak 124. i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. siječnja 2008. godine, stavak 94.). Imajući u vidu specifičnu narav predmetnog postupka, činjenicu da je oštećena (oštećena T. N., točka 1. presude) dijete od deset godina, Ustavni sud, prije svega, ističe da u okolnostima konkretnog predmeta apelantova obrana nije bila u konvencijskom smislu ograničena unakrsno ispitati oštećenu kao svjedoka tijekom suđenja zbog činjenice da su joj prilikom neposrednog saslušanja pitanja postavljana posredstvom suda uz pomoć psihologa dok se ona nalazila u drugoj prostoriji, a zbog sprječavanja njezine sekundarne viktimizacije, tj. traumatizacije, na što je ukazano u obrazloženjima osporenih presuda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu i apelant saslušan u svojstvu svjedoka, ali da njegov iskaz sud nije cijenio kao vjerodostojan, o čemu je dao jasna i detaljna obrazloženja, dovodeći taj dokaz u vezu s ostalim provedenim dokazima.

47. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant iskaz oštećene pokušava svojim stajalištima dovesti u pitanje i s aspekta zakonitosti. Pri tome problematizira proceduru, i to davanje iskaza svjedokinje – oštećene u istrazi, kao i davanje iskaza na glavnom pretresu. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da su i redovni sudovi ovome posvetili izuzetnu pozornost. Pri tome je jasno navedeno da se iskaz koji je oštećena dala u istrazi nije koristio kao dokaz na glavnom pretresu. Apelantov pokušaj da „problematizira“ proceduru (način davanja iskaza pred Tužiteljstvom), pa da ga dovede u vezu s ostalim dokazima kao „plodom otrovne voćke“ nije uspio pred redovnim sudom. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda sasvim jasno proizlazi da su ostali svjedoci iskazivali o događaju (koji je premet kaznenog postupka) na temelju saznanja koja su imali od oštećene, a prije pokretanja kaznenog postupka. Osim toga, kako je navedeno u odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda, za ovakva kaznena djela je karakteristično da sva saznanja o izvršitelju i načinu izvršenja poteknu od izvora saznanja putem kazivanja same žrtve. Dakle, suprotno navodima iz apelacije, ne može se govoriti o nezakonitom dokazu iz kojeg su proistekli svi ostali dokazi.

48. Nadalje, apelant je i pred redovnim sudom „problematizirao“ ispitivanje svjedokinje – oštećene kao nezakonito, da je obrani navedeno da unaprijed spremi pitanja, kao i da nije mogao osobno ispitati svjedokinju. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je i u ovom dijelu redovni sud o svemu dao jasna i na zakonu utemeljena obrazloženja, te je ove apelantove prigovore odbio kao neutemeljene. Pri tome je navedeno da je svjedokinja – oštećena saslušana u sobi, u skladu s odredbama članka 100. st. 4. i 6. ZKP-a, uz pomoć psihologa, da je psiholog parafrazirala određena pitanja kako bi ih u stvari pojasnila svjedokinji – oštećenoj (starost 10 godina). Nadalje, redovni sud je naveo da obrana jeste (s ciljem zaštite djeteta) unaprijed pripremila pitanja, ali Vrhovni sud jasno ukazuje (odlučujući o identičnom apelantovom prigovoru iz žalbe), a što proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa o ispitivanju oštećene, da apelant nije bio spriječen, niti mu je bilo zabranjeno postaviti i druga pitanja, a ne proizlazi da su stranke to tražile. Nadalje, Vrhovni sud jasno navodi da je nakon izravnog ispitivanja oštećene, sud odredio pauzu kako bi omogućio obrani da spremni pitanja radi unakrsnog ispitivanja, te je unakrsno ispitivanje vršio branitelj, a takvu mogućnost je imao i apelant.

49. Nadalje, sudovi su imali u vidu okolnosti specifičnog predmeta, te iz obrazloženja redovnih sudova upravo proizlazi ta posebna pozornost u ocjeni ovog iskaza (svjedokinje – oštećene) kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj kaznenopravnoj stvari, odnosno otklonile dvojbe glede bilo kakvih „mogućnosti“ da oštećena sve izmisli ili „prepriča“ (na čemu je inzistirala obrana – nešto što je netko nagovorio da kaže). U tom smislu su tijekom dokaznog postupka provedena i vještačenja oštećene. Ustavni sud uočava pokušaj obrane da ospori zakonitost izvršenih vještačenja, o čemu se Vrhovni sud izjasnio na str. 9.–10. Apelant u apelaciju pokušava dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje zbog „stajališta apelanta“ da su vještaci trebali uz nalaze dostaviti skice, zapisnike, pomoćni materijal, da ovaj propust predstavlja povredu prava na obranu i da se Vrhovni sud o tome nije izjasnio. U svezi s navedenim, Ustavni sud opet naglašava da je redovni sud i provedenim vještačenjima posvetio veliku pozornost (u smislu stručnosti, potrebnog znanja, zakonitosti naredbe za vještačenje). Točan je apelantov navod da uz nalaz nisu dostavljeni pomoćni materijali, te da se o ovom žalbenom navodu Vrhovni sud nije izjasnio. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je apelantu dana mogućnost ispitati vještake i osporiti njihova vještačenja, eventualno predložiti drugo vještačenje itd., ovi navodi ne dovode u pitanje pravičnost postupka.

50. Nadalje, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je apelantu bilo omogućeno ravnopravno sudjelovati u predlaganju i izvođenju dokaza, a da je Kantonalni sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ne prihvaća izvođenje određenih dokaza koje je predložila apelantova obrana, što je prihvatio i Vrhovni sud, kao i Ustavni sud koji u danom obrazloženju ne vidi povredu prava na pravičnost suđenja.

51. Stoga, analizom obrazloženja osporene prvostupanjske presude i cjelokupno provedenog dokaznog postupka, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, odnosno da nema proizvoljnosti u zaključku iz obrazloženja osporenih presuda da je apelant počinio kaznena djela, kako je to utvrđeno presudom Vrhovnog suda. Pri tome, apelant u postupku pred redovnim sudom, kao ni u postupku pred Ustavnim sudom, nije uspio dokazati da su osnova za odluku bili nezakoniti dokazi ili dokazi pribavljeni kršenjem temeljnih ljudskih prava. Ustavni sud smatra da je redovni sud (u dijelu u kojem je presuda pravomoćna) zaključak o postojanju kaznenih djela, u kontekstu apelantovih radnji, izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da su redovni sudovi poštovali svoju obvezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su utemeljili osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pitanja u smislu garancija obuhvaćenih člankom 6. Europske konvencije, pozivajući se na zakonske odredbe.

52. Posljedično navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove kaznenopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštovanja garancija članka 6. Europske konvencije. VII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada apelant svojim navodima nije doveo u pitanje sastav suda, niti je presuda rezultat bilo kakve proizvoljnosti glede ocjene dokaza, dano je obrazloženje na primjedbe glede zaključka o apelantovoj krivnji, zakonitosti dokaza i razloga za odbijanje apelantovih prijedloga za izvođenje određenih dokaza, te nema ništa što ukazuje da je došlo do kršenja bilo kojeg standarda prava na pravičan postupak.

54. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-454/21 (G.L.) | Sudska praksa | Aktio