Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/20 (JU Centar za sport i rekreaciju Sarajevo)
Odluka donesena 20. 04. 2022.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Zakup
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3192/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2022. godine, u predmetu broj AP-3192/20, rješavajući apelaciju JU Centar za sport i rekreaciju Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Centar za sport i rekreaciju Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 016903 20 Rev od 2. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Centar za sport i rekreaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sulejman Kadić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 016903 20 Rev od 2. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 016903 19 Pž od 11. septembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 016903 05 Ps od 4. aprila 2019. godine, donesenoj po tužbi Gimnastičkog kluba „Bosna“ (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv apelanta „radi bespravnog korištenja opreme“ i po protivtužbi apelanta protiv tužioca radi „naknade štete“, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da se naloži apelantu da mu na ime štete u vidu izmakle dobiti, a radi korištenja pokretnih stvari precizno navedenih u izreci presude u određenom periodu, isplati novčani iznos od 85.050,00 KM (450,00 KM mjesečno), kao i da se apelant obaveže da tužiocu počev od 1. avgusta 2018. godine pa dok postoji potreba za korištenjem pokretne opreme isplaćuje mjesečno iznos od po 450,00 KM (stav I). Stavom II izreke presude tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi štetu koju je pretrpio neovlaštenim korištenjem poslovnog prostora, shodno Ugovoru o zakupu poslovnog prostora, za period od 11. marta 2005. do 11. marta 2016. godine u iznosu od 66.000,00 KM bez PDV odnosno poreza na usluge za period od 1. januara 2006. godine na svaki mjesečni iznos od 500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile Ugovor o zakupu poslovnog prostora od 5. jula 1999. godine, na period od jedne godine, uz zakupninu od 500 DEM mjesečno, te da je presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 015695 14 Ps od 12. juna 2014. godine (pravosnažna dana 29. decembra 2014. godine) odlučeno da je tužilac dužan apelantu predati navedeni poslovni prostor slobodan od ljudi i stvari. S obzirom da tužilac nije ponudio dokaze na osnovu kojih bi se mogla utvrditi realna visina štete (za korištenje opreme) ili potvrditi iznos koji tužilac potražuje, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 126. u vezi sa čl. 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je istakao da iz obrazloženja presude tog suda od 12. juna 2014. godine proizlazi da se tužilac obavezao da će do 31. decembra 2002. godine predmetni poslovni prostor vratiti u posjed apelantu i da u dogovorenom roku prostorije nisu ispražnjene, niti predate apelantu, te je takođe konstatovano da je predmetni ugovor o zakupu prestao. Slijedom navedenog pravosnažno utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je tužilac bez valjanog pravnog osnova držao u posjedu apelantove poslovne prostorije u utuženom vremenskom periodu jer nisu ponuđeni dokazi za suprotno (da tužilac nije bio u posjedu u tom periodu). Stoga je zauzeo pravni stav da apelantu, s obzirom da je raskinut predmetni ugovor koji je bio pravni osnov da tužilac drži u posjedu predmetne poslovne prostorije, pripada pravo da od tužioca potražuje naknadu štete u visini ugovorene mjesečne zakupnine za utuženi period u kojem je tužilac bez pravnog osnova koristio, odnosno držao u posjedu predmetne prostorije, shodno odredbama čl. 155. i 189. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 016903 19 Pž od 11. septembra 2019. godine djelimično je usvojena tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena u stavu II na način da je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda (stav I) potvrđena, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da tužilac nije dokazao, u smislu odredaba čl. 123. i 126. ZPP, da je apelant koristio tužiočevu opremu bez pravnog osnova. Kantonalni sud je nadalje naveo da se odluka prvostepenog suda o apelantovom protivtužbenom zahtjevu zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je istakao da apelant nije, shodno odredbi člana 123. ZPP, dokazao osnov protivtužbenog zahtjeva u smislu člana 219. ZOO, s obzirom da nije dokazao da je tužilac u utuženom periodu koristio predmetne poslovne prostorije, jer je tužilac tu činjenicu osporavao, niti je dokazao kada je tužilac napustio te prostorije. Pri tome je naglasio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužilac bio dužan da pruži dokaz da nije bio u posjedu predmetnih poslovnih prostorija u utuženom periodu, jer se radi o negativnoj činjenici, već je tu činjenicu bio dužan dokazati apelant. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije dokazao ni visinu protivtužbenog zahtjeva, te je istakao da apelant ne može tražiti naknadu štete u visini ugovorene mjesečne zakupnine za period za koji je prestao da važi predmetni Ugovor o zakupu, već je visina jedino mogla biti pravilno utvrđena prema Odluci o visini i načinu plaćanja zakupnine opštine na kojoj se nekretnina nalazi.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 016903 20 Rev od 2. jula 2020. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove revizione navode da je drugostepeni sud pogrešno zasnovao svoju odluku o odbijanju protutužbenog zahtjeva na činjenici da apelant nije dokazao da je tužilac u utuženom periodu koristio predmetni poslovni prostor, te je podržao razloge koje su s tim u vezi istakli nižestepeni sudovi. Pri tome je istakao da sama činjenica da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 12. juna 2014. godine odlučeno da je tužilac dužan predati apelantu u posjed predmetne poslovne prostorije ne daje dovoljno osnova za zaključak da je tužilac i koristio taj prostor. Vrhovni sud je takođe podržao stanovište nižestepenih sudova da apelant nije dokazao ni visinu štete, kao i razloge koje su za takvo stanovište naveli nižestepeni sudovi. Slijedom navedenog, kako apelant nije dokazao ni osnov (član
219. ZOO) niti visinu štete, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredaba čl. 123. ZPP i 219. ZOO odbio apelantov protivtužbeni zahtjev. Apelacioni navodi
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno (čl. 219, 189, 132. stav 2, 126. i 189. ZOO) i procesno pravo (8, 269, 272. i 191. stav 4. ZPP). Navodi da je u toku postupka nesporno dokazao da je tužilac koristio predmetne apelantove poslovne prostorije, odnosno bio u njihovom posjedu, te da to proizlazi iz presude Općinskog suda od 12. juna 2014. godine. Takođe navodi da je prvostepeni sud čekao na okončanje navedenog postupka, smatrajući to prethodnim pitanjem u predmetnoj parnici. Apelant navodi i da je u predmetnom postupku dokazao visinu protivtužbenog zahtjeva na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, prema visini mjesečne zakupnine po predmetnom ugovoru o zakupu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant javna ustanova i u vezi s tim podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i broj AP-2938/21 od 20. oktobra 2021. godine, tačka6, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Khundunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01 i Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, stav 23). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02 i Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, stav 150). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima.
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije dokazao niti pravni osnov, niti visinu protivtužbenog zahtjeva, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Vrhovni sud je podržao stanovište Kantonalnog suda da apelant nije, shodno odredbama člana 123. ZPP, dokazao da je tužilac bio u posjedu predmetnih poslovnih prostorija u utuženom periodu (od 11. marta 2005. do 11. marta 2016. godine) u smislu primjene odredbe člana 219. ZOO, te je pri tome istakao da za takav zaključak nije dovoljna činjenica da je pravosnažnom presudom Općinskog suda od 12. juna 2014. godine odlučeno da je tužilac dužan predati apelantu u posjed predmetne poslovne prostorije. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud istakao da apelant nije mogao potraživati naknadu štete u visini zakupnine određene predmetnim ugovorom, već jedino u skladu sa Odlukom o visini i načinu plaćanja zakupnine opštine na kojoj se nekretnina nalazi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić